O najvećim krizama na Bliskome istoku, što se zapravo zbiva na tom području, zašto sukobi ne prestaju i koje su dugoročne posljedice razgovarali smo s doc. dr. sc. Borisom Havelom s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Narod.hr: Koje su najveće krize na Bliskom istoku posljednjih desetljeća?
Doc. dr. sc. Havel: Bliski istok potresaju različiti nemiri i sukobi ne desetljećima, nego stoljećima. Ti su sukobi posljednjih desetljeća poprimili i neke nove značajke, što najbolje vidimo u ratovima u Siriji i Iraku. Bliskoistočne sukobe općenito možemo raščlaniti na čimbenike koji su povijesni, i one koji su relativno novi. Među prvima su religijski i kolonijalni. Od nastanka islama ondje se vode ratovi povezani sa širenjem Muhamedove vjere, te istovremenim osvajanjem teritorija. Arapski imperiji i Osmansko Carstvo najdugovječnije su kolonijalne sile na širem Bliskom istoku. S dolaskom zapadnjačkih kolonijalnih sila Britanije i Francuske, u bliskoistočni politički diskurs ulaze nacionalizam, protukolonijalizam, sekularizam, humanizam, individualizam i drugi zapadnjački “izmi”. Kasnije se u mnogim arapskim društvima pojavljuju snažne težnje prema socijalizmu i panarabizmu, pa čak i liberalizmu i demokratizaciji.
Danas na Bliskom istoku imamo sukobljene najrazličitije aktere: od onih koji traže povratak na načela islamske vjere kakva su zacrtana u islamskim kanonskim tekstovima i koji pozivaju na globalni džihad, preko onih koji su islamsku vjeru eklektično povezali s nacionalnim ili ideološkim ciljevima, pa do onih koji priželjkuju sekularno, liberalno i demokratsko društvo po uzoru na Zapad. Tome treba pridodati i nemuslimanske aktere na Bliskom istoku. To su, ponajprije, Židovi čiju državu Izrael mnogi muslimani smatraju stranim tijelom u svojoj sredini, a potom kršćani čiji se broj posljednjih desetljeća drastično smanjio. Kršćani iseljavaju ili stradavaju kako zbog vjerskih progona, tako i zbog neimaštine. I na koncu tu su i Druzi, jezidi, bahai, zoroastrijanci i druge manje zajednice.
Narod.hr: Sirija, Turska, Jemen… ukratko što se zbiva?
Doc. dr. sc. Havel: Sukobi u tim državama ponajprije su sektaški. U ratovima koji danas potresaju Siriju i Jemen glavna podjela sukobljenih strana je na crti suniti-šijiti.
Nakon toga možemo razlučiti između državnih i nedržavnih aktera, te između pripadnika različitih etničkih ili ideoloških skupina. Šijitski akteri, a to su Iran i libanonski Hezbolah, podržavaju sirijski režim. Njega vode ljudi koji pripadaju sljedbi alavita, što je zapravo sljedba unutar šijitske sljedbe. Šijitske aktere u Siriji podržava Rusija. Sunitska Turska u savezu je sa sunitskim snagama koje nastoje svrgnuti sirijski režim, pri čemu Turska nerijetko koketira čak i sa sunitskom Islamskom državom. Turska kao glavnog neprijatelja vidi Kurde, koji su također suniti, ali etnički bliži Perzijancima. Kurdi se bore za nacionalno oslobođenje i nacionalnu državu te su najmanje vjerski radikalizirani od svih muslimanskih bliskoistočnih aktera. SAD saveznike traži među sunitskim akterima, koje Obamina administracija nemušto proglašava “umjerenima”. Osim Izraela, jedini nedvojbeno prirodni saveznik SAD-a i Europe upravo su Kurdi. Pa ipak, njih se zapostavlja zbog Turske koja se pak, premda je članica NATO-a, pod Erdoganovim žezlom, sve više udaljava i od vrijednosti i od interesa NATO-a i demokratskog svijeta.
U Jemenu se također vodi rat između sunitske populacije koje podržava Saudijska Arabija, i šijitske, koje podupire Iran.
Narod.hr: Što je u bliskoistočnim sukobima bitno za razumjeti iz europske perspektive?
Doc. dr. sc. Havel: Ako bih iz mnoštva njih trebao izdvojiti jednu bitnu značajku, bio bi to aspekt iracionalnoga u bliskoistočnim sukobima. Bliskoistočni sukobi nisu, naravno, samo iracionalni. Ima tu puno racionalnih, pragmatičnih motiva, kakav je turski motiv da suzbija stvaranje Kurdistana na svojim istočnim i južnim granicama. Europljani takve motive mogu razumjeti. No kad su u pitanju iracionalni motivi – dakle vjerski ili sektaški – na kakve se poziva Islamska država, Zapad ostaje zabezeknut njihovom bizarnošću i ne uzima ih za ozbiljno.
Tu, po mom sudu, čini veliku pogrješku. Europski mediji, uključujući hrvatske, opetovano izvještavaju kako Islamska država zapravo nema veze s “istinskim” islamom pa je zato, po njima, “takozvana”. Istodobno vidimo kako su desetci tisuća muslimana iz svih krajeva svijeta Islamsku državu prepoznali kao autentičan politički, vojni i interpretacijski odraz svoje vjere. Prepoznali su je na temelju uvida u islamske kanonske tekstove, koje Europljani ne poznaju. Pa čija je onda prosudba točnija?
Tumačenje islama kakvo nudi Islamska država nije, naravno, jedino, ali zbog toga nije ništa manje autentično. Ondje gdje su motivi Islamske države iracionalni ne znači i da nisu iskreni; znači samo da su Europljanima neshvatljivi. Bolje bi bilo pokušati ih shvatiti nego ih olako otpisivati kao patvorene. Iskustva s totalitarnim sustavima 20. stoljeća pokazala su da su iracionalne ideologije, kakve su bile i nacizam i komunizam, najopasnije za globalni mir. Džihadizam je totalitarna, iracionalna ideologija modernog doba i kao takav najveća sigurnosna prijetnja današnjem svijetu.
Narod.hr: Zašto sukobi ne prestaje?
Doc. dr. sc. Havel: Većina današnjih sukoba na Bliskom istoku duboko su ukorijenjeni u povijesti, odnosno u dugotrajnim vjerskim, sektaškim, ideološkim i etničkim antagonizmima. Neki akteri su desetljećima bili brutalno progonjeni, poput sunitskih radikala u Siriji, čiji je uzor Muslimansko bratstvo. Sukobi ne prestaju naprosto zato što je svakoj strani jasno da poraz ili predaja izgledno znači i smrt. U islamskom bliskoistočnom svijetu život malo vrijedi. Za prestanak sukoba nužno je poraženoj strani moći zajamčiti određena prava, primjerice da se zločini neće kažnjavati bez suda. Kako ćete to zajamčiti ondje gdje nema ni suda, ni prava, ni pluralnosti, a ni volje da ih bude.
Uza sve to, držim kako dugoročne stabilnosti u bliskoistočnome islamskom svijetu nema bez redefiniranja uloge žene u društvu. Nemoguće je pola populacije držati u podložnosti i obespravljenosti, a priželjkivati blagodati kakva postoje na Zapadu. Žene načelno nisu nositeljice radikalnih ideja; dapače. Ulaskom žena u društvene i političke procese smanjuje se razina agresivnosti i nesnošljivosti. Logično je da žena, koja rađa život, život više i poštuje. Bilo da se radi o majčinskom instinktu ili samoj ženskoj prirodi, žene kao aktivan dio društva nužne su za zdravlje toga društva. Slično vrijedi i za manjine, te oporbu. Svi oni često čine najkreativnije segmente društva. Ne možete žene zaključati u kuće, manjine u geta a oporbu u zatvore i očekivati deradikalizaciju i blagostanje.
Narod.hr: Dugoročne posljedice?
Doc. dr. sc. Havel: Nema puno razloga za optimistična očekivanja. Bliski će istok ostati nestabilno područje u predvidljivoj daljoj budućnosti. Europa se u tom kontekstu treba usredotočiti na vlastite interese, a oni su danas ponajprije sigurnosni. To je, kao prvo, obrana od globalnog džihada, koji se s Bliskog istoka vodi protiv Zapada.
Europa i Zapad općenito trebaju osnažiti veze s prirodnim saveznicima. Na Bliskom istoku to je iznad svega jedina tamošnja demmokracija, Država Izrael. Izrael apsorbira golem dio džihadističkog vala, što valja prepoznati i cijeniti. Neki analitičari židovsku državu već nazivaju novim “predziđem kršćanstva.” Ono što bi nekoć zvučalo kao oksimoron danas je realističan opis političkog stanja. Tu su, zatim, Kurdi. Mišljenja sam da bi osnutak kurdske države predstavljao čimbenik buduće stabilnosti u regiji. Kada bi nad dijelovima Turske, Iraka i Sirije u kojima su Kurdi većina Kurdi bili i nositelji političke vlasti, otvorio bi se prostor za vođenje politike utemeljene na nacionalnom interesu a ne na radikalnoj religiji.
I konačno, Europi su potrebni studiji orijentalistike, na kojima će se obrazovati budući diplomati i analitičari. Sve dok Europa umjesto u obrazovanje bude investirala u kratkovidnu, ljigavu, prevrtljivu političku korektnost, ostat će zbunjena i ranjiva pred bliskoistočnim prijetnjama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa