Prema pisanju mnogih tiskanih i elektronskih medija, predsjednik Hrvatskog sabora prof. dr. sc. Željko Reiner nedavno je u Mostaru tijekom razgovora sa studentima, na upit jednoga od prisutnih studenata o mogućnostima etnoteritorijalizacije i uspostave trećega entiteta, odgovorio kako se radi o „škakljivom pitanju“ te kako će „pitanje entiteta, nacionalnih jedinica, zatvorenosti u krugove, nacionalne ili religijske postati bespredmetno onoga trenutka kada se zadovolje zahtjevi za ulazak u Europsku uniju i kada se ostvari kvalitetan standard svih stanovnika u Bosni i Hercegovini“. Bez neke dublje raščlambe njegove teze, već i sami primjeri država Europske unije, poput Sjeverne Irske, Belgije i Cipra, ili autonomnih entiteta unutar državnih okvira, poput Škotske (Ujedinjeno Kraljevstvo), Baskije i Katalonije (Španjolska), dovoljno jasno pokazuju kako je rješavanje složenih nacionalnih pitanja ekonomskim putem totalna iluzija, proizašla iz materijalističko-ekonomističkih (neoliberalnih i neomarksističkih) vizija svijeta.
„Škakljivo pitanje“ svojedobno je također postavljeno u jednom od posljednjih znanstveno utemeljenih istraživanja o političkom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, provedenom 2013., pod vodstvom doc. dr. sc. Mate Buntića, voditelja Istraživačkoga centra Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Međutim, većini ispitanika pitanje nije bilo toliko „škakljivo“ pa su na njega, za razliku od Reinera, odlučili dati odgovor, izjasnivši se s udjelom od preko 50 % za određenu teritorijalno-administrativnu autonomiju, kolokvijalno najčešće nazivanu trećim entitetom, kao najbolje sredstvo za postizanje pune političke legitimacije i emancipacije hrvatskog naroda u BIH. Isti su ispitanici 2015., ovaj puta kao birači na parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj, gotovo aklamacijom svoje povjerenje poklonili Reinerovim stranačkim kolegama, očekujući dijalog, uvažavanje njihovih političkih ciljeva te barem minimalnu podršku za njihovo ostvarenje, a ne dociranje, patroniziranje i prodavanje magle, koje se kontinuirano provodilo u razdoblju između 2000. i 2012.
Osim s najviše pozicije u Hrvatskom saboru, negativni signali prema političkim interesima Hrvata u BIH odaslani su i s Pantovčaka, i to već samim imenovanjem Mate Granića na mjesto posebnoga savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, dok su dodatno naglašeni njegovom skandaloznom izjavom o komplementarnosti hrvatske i turske vanjske politike u odnosu prema BIH, javno izrečenom u emisiji Otvoreno HRT-a (10:55 – 11:10). Naime, turska neoosmanska vanjskopolitička paradigma prostor BIH promatra kao svoj amanet, o čemu je u svojoj knjizi Strategijska dubina iz 2001. pisao donedavni turski premijer Ahmet Davutoğlu, navodeći da je integracija prostora srednje Bosne i doline Neretve koja vodi do Jadrana strateški prioritet turske politike te da grad Mostar ne smije pripasti Hrvatima jer bi im se time predala žila kucavica tog prostora. Takvim je stavom Granić definitivno stekao titulu uguz-bega, prema kojoj je snažnim koracima grabio još 90-ih, kao ministar vanjskih poslova RH, što su u svojim tekstovima ranije prepoznali Višnja Starešina, Nino Raspudić i Marijan Knezović.
Iz svega bi se dalo zaključiti da je pitanje odnosa prema Hrvatima u BIH jedno od rijetkih pitanja u kojima cjelokupna vladajuća politička elita u RH nažalost koordinirano djeluje, držeći se stare američke geopolitičke vizije svijeta, kreirane 90-ih godina 20. st., koja uključuje savezništvo s Turskom, a posredno i s njezinim strateškim partnerima u BIH, što nikako nisu Hrvati. Na kraju nam ostaje za vidjeti pristaju li prešutno bosanskohercegovački Hrvati i njihova politička elita, prvenstveno Hrvatski narodni sabor BIH, na tu razinu sluganstva, prema kojoj bi njihovi legitimni i opravdani politički ciljevi ponovno postali moneta za potkusurivanje u rukama vladajuće političke elite iz RH, kao što su to bili u nekim ranijim razdobljima, ili su pak dosegli određenu razinu zrelosti, svjesnosti i autonomije u političkom odlučivanju pa će se takvim procesima oduprijeti? Pritom treba imati na umu da su u međuvremenu neke okolnosti u odnosu na mračno razdoblje s početka 21. st. ipak promijenjene, što podrazumijeva izvaninstitucionalnu medijsku emancipaciju Hrvata u BIH, prvo preko lokalnih i aktivističkih portala, a u zadnje vrijeme i privatnih TV kuća, pa se javni prostor za kritiku uguz-begovske diplomacije znatno proširio.
