Dok se rusko napredovanje diljem Ukrajine usporilo posljednjih dana, ljudi u strateškom lučkom gradu Odesi pripremaju se za očekivani ruski napad.
Vrijeme odluke se brzo približava u Odesi. Ruski ratni brodovi kruže uz obalu, sirene za zračne napade zavijaju nad popločanim ulicama, a ruske kopnene snage nastoje napredovati na zapad duž obala Crnog mora. Civili u ovom povijesnom, slavno kozmopolitskom lučkom gradu suočavaju se s istim teškom i hitnom potrebom izbora s kojom su se milijuni drugih Ukrajinaca već suočili, piše BBC.
Civili u gradu
Neki stanovnici napustili su Odesu, krenuvši na zapad prema obližnjoj granici s Moldavijom ili krenuvši prepunim vlakom na sjever do Lavova. Elegantni gradski bulevari, sa svojim kafićima, tramvajima i kazalištima, danas su uglavnom prazni i zatrpani tenkovskim zamkama, dok su zaštitne vreće s pijeskom naslagane oko nekih od najpoznatijih spomenika.
No, kao i mnogi stanovnici Odese, Valentina Kartašova ostaje – za sada. Ona vodi državno sirotište, brine se o 90 djece, uključujući i novorođenčad i 18 drugih s teškim invaliditetom.
“Ova djeca ovise o kisiku, o respiratornoj potpori kako bi ostala na životu. Imala sam mnogo ponuda za pomoć iz inozemstva. Ali žele nas dočekati na granici. Ne mogu tu djecu voziti vlakom ili autom. Kako bih ih mogla premjestiti odavde? Moram li ih ostaviti? Moram li ih napustiti? I uzeti samo zdrave?” – pita Kartašova odmahujući glavom.
Pripremila je podrum u krugu sirotišta, sa zalihama koje će trajati tjedan dana ili više, i odlučila je da će djeca biti sigurnija u Odesi, osim ako ne budu pod izravnom paljbom.
“Ostat ćemo ovdje”
Nekoliko kilometara bliže centru grada, Olga Pavlova također je donijela sličnu odluku.
“Bojim se – i ne samo ja. Mislim da se i drugi ljudi jednako boje situacije. Ali mi ćemo ostati ovdje. Volimo svoj grad i ostat ćemo. Ja sam postala volonter. Tko će drugi nahrani životinje?” kaže Pavlova, znanstvenica veterinarka koja radi u gradskom zoološkom vrtu u Odesi.
Stotine obitelji već su ostavile kućne ljubimce u zoološkom vrtu prije bijega, no gotovo sve osoblje odlučilo je ostati na poslu.
“Odlučili smo da je bolje ostati na mjestu. Životinje su naša odgovornost. Uskoro ćemo pobijediti u ovom ratu, vjerujem. Ljudi će se vratiti i moramo se pobrinuti da zoološki vrt i dalje bude ovdje, a i kazališta, knjižnice. Moramo sve to čuvati – zaštititi našu kulturu”, kaže ravnatelj zoološkog vrta Igor Beliakov. Objašnjava da se neke od nervoznijih životinja – 43-godišnji afrički slon poznat kao Daisy, nekoliko medvjeda i zebri – drže unutra u slučaju da ih zvuk eksplozije natjera u paniku.
Invazija “gora od nacista”
Igrajući svoju redovnu partiju šaha u parku u blizini ruske pravoslavne katedrale, na temperaturama ispod nule, dva etnička ruska umirovljenika, Aleksandar Nikrasov i Nikolaj Ivanov, opisuju invaziju kao “goru od nacista”, koji su okupirali Odesu tijekom Drugog svjetskog rata.
“Nijemci barem nisu uništili grad kada su napustili Odesu, ali sada je sva prilika da će biti uništen”, kaže Ivanov.
“Mikolajiv [grad pod ruskim napadom, na istoku] već pati jer nas je branio. Naravno, rat će doći ovdje. Ljudi ginu u tisućama i zbog čega? Zato što nam Putin želi nešto uzeti?” pita Nikrasov mašući štapom za hodanje koji on naziva “moje jedino oružje”.
Mnogi su otišli
Razgovarajući telefonom iz Italije, jedan od najpoznatijih pjesnika Odese koji govore ruski, Boris Khersonski, kaže da “nije izbjeglica”, ali je napustio grad nekoliko dana prije nakon što je dobio književni poziv.
“To je stvarno teška odluka. Što imate da vas zadrži u Odesi? Što vas čeka u inozemstvu?” kaže Khersonski, dodajući da se planira uskoro vratiti, pod pretpostavkom da grad ostane pod ukrajinskom kontrolom.
“Ako je grad pod Putinovom vlašću, neću se vratiti. Ako Putin uspije zauzeti Mikolajiv, onda ima ravan put do Odese. To je uvijek bio nestabilni grad s velikim kulturnim naslijeđem. Tijekom godina mnogi su pisci – koji su slava Odese – otišli. Odesa može roditi talente, ali vrlo često ne vodi računa o tome”, kaže.
Dobrovoljci
Kao i u velikom dijelu Ukrajine, mnogi se ljudi dobrovoljno pridružuju lokalnim obrambenim snagama.
“Volim svoju zemlju. Želim živjeti u slobodnoj zemlji. Ruski je moj jezik, ali sada je Rusija neprijatelj. Možda je to iznenađenje, ali možda se očekivalo”, kaže Ruslan Prihodka, koji inače radi u ljekarni, ali sada uči sastavljati AK-47 u učionici blizu centra grada.
“Ne znam još kako se boriti. Ali morat ćemo dati sve od sebe. Možda nešto nije u redu u Putinovoj glavi”, kaže Dima, građevinski radnik, koji stoji u blizini.
Tijekom jednog zračnog napada, volonteri koji su radili u centru za prikupljanje hrane u blizini velike gradske stare operne kuće požurili su u podrum, gdje je lokalni pjevač ponio gitaru da bi odsvirao ukrajinske narodne pjesme.
“Gledajući kako su ruske snage već uništile druge povijesne gradove poput Harkiva, nemam nade da će nas naše rusko naslijeđe poštedjeti njihovih bombi”, kaže Aleksej Kostrzhitski, IT stručnjak koji sada služi kao kapetan u lokalnoj obrambenoj skupini.
“Mariupolj i Harkiv su vrlo proruski gradovi”, dodaje mladi gradski vijećnik Petro Obuhov. “Većina građana tamo govori ruski, a ne ukrajinski. I dalje ih Putin bombardira. Nema smisla, ali se ipak nadam da nas neće bombardirati.”
O Odesi
Odesa je glavni grad istoimene ukrajinske oblasti i luka na sjeverozapadnoj obali Crnoga mora, prema statistici iz 2020. godine ima 1 017 699 stanovnika. Jako je gospodarsko (industrija, trgovina, turizam, luka), kulturno, znanstveno i prosvjetno središte: te ima više sveučilišta. U XIX. st. grad se širio u skladu s razrađenim urbanističkim planovima, odlikovao se multietničkim sastavom i kozmopolitskim duhom, do sredine stoljeća postao je i popularno ljetovalište ruskih visokih klasa da bi se, nakon izgradnje željeznice (1866.), razvio u veliko industrijsko i trgovačko središte. Odesa je bila jedno od glavnih središta revolucije 1905. – 1907., poznata po pobuni mornara na oklopnjači Potemkin, a monumentalne Potemkinove stepenice postale su trajan vizualni simbol i najveća turistička atrakcija grada zahvaljujući sekvenci o masakru na njima u filmu o toj pobuni Oklopnjača Potemkin (1925.) Sergeja Ejzenštejna. Za ruskoga građanskoga rata (1918. – 1922.) bila je naizmjence pod vlašću Antante, bjelogardijaca i sovjeta, koji su konačno osvojili grad 1920. Za II. svjetskog rata pod rumunjskom okupacijom (1941. –1944.), prema Hrvatskoj enciklopediji.
Srpski masakr Hrvata u Odesi
„U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u Kanatnom zavodu, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, jer to su Hrvati. U Odesi se je klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju.“ – napisao je književnik Miroslav Krleža o masakru prešućivanom u hrvatskoj povijesti.
Kako je objavio HKV, autor Mile Prpa napisao je povodom stote obljetnice masakra Hrvata u Odesi:
Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese – Hrvatska povijest je magla, gusta
magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna, ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti.
Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopće.
Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.
Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne pod srpskim imenom i znakovljem, čemu se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.
Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce, razapinjanjem na križeve) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).
Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.
Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl.
Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.
Već prije toga Srbi su brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela. Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr. Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.
Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima u budućnosti piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.
O tome je Miroslav Krleža pisao: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.” (Miroslav Krleža)
Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.
Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo se rijetko rađaju da bi ga mogli voditi narod u slobodi i dostojanstvu.
Nikad ne zaboravimo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.”
Zato nužno treba poduzeti sljedeće:
1. Na najvišoj državnoj razini zakazati svečanu komemoraciju odeskim žrtvama iz 1916. i 1917. godine, povodom stogodišnice njihovog stradanja.
2. Pozvati sva hrvatska glasila bilo tv, radio programe, tiskovna ili internetska koja su još u hrvatskim rukama da bezuvjetno prenesu ovaj članak
3. U crkvi Sveta Mati slobode održati misu za odeske žrtve uz nazočnost hrvatske vojske i hrvatskih branitelejla, te predstavnika državne vlasti.
4. Na podesnom mjestu u Zagrebu, možda u Maksimiru ili na Mirogoju, izgraditi spomenik odeskim žrtvama.
5. Izdati monografiju o njihovom stradanju, a posebno organizirati javni susret povjesničara na tu temu.
Sve ovo je potrebno učiniti da se jasno i glasno pokaže, tko je prvi i nad kime, počeo vršiti pokolje, koji su imali katastrofalnu ulogu u odnosima dva naroda.
Svi elementi ukazuju da je to bio odnos vuka i jagnjeta. Ili odnos jačeg i slabijeg, a u konkretnom slučaju odnos zmeđu politički promućurnih i političkih naivnih.
Da ne bi bilo zabune, Hrvati, a posebno njihovi političari, gotovo odreda se svi pokazali politički naivnima, što je donijelo neizrecivu nacionalnu trgediju hrvatskom narodu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
