Izborni zakon u Bosni i Hercegovini, odnosno izmjene istoga koje se trebaju provesti da bi sva tri konstitutivna naroda u BiH bila ravnopravna, pao je u drugi plan. Razlog za to je situacija u Ukrajini i ruski napad na tu zemlju te fokus gotovo cijele političke svjetske javnosti na tamošnja zbivanja. Nitko ozbiljan neće se baviti Bosnom i Hercegovinom dok svijetu prijeti treći svjetski rat, piše Ivan Crnjac za vecernji.hr
No upravo je to pogrešno.
Primjer Mostara
Slično je bilo i tijekom ranijih sukoba, kao onog u Siriji, a neki američki dužnosnici, navodno, govorili su nakon što su konačno završeni pregovori oko izbora u Mostaru kako se to napokon dogodilo jer se Amerika konačno mogla posvetiti problemu Mostara. Nije, dakle, bilo drugih, ozbiljnih žarišnih točaka u svijetu i jednostavno je Mostar dobio pažnju koja mu ranije nije mogla pripasti.
U prosincu 2020. grad je dobio novu vlast nakon što su provedeni izbori, uskoro je izabran i gradonačelnik i situacija u tom gradu se stabilizirala. A kriza je trajala više od jednog desetljeća. MN: Povlačenje potpisa Jednako dugo traje i kriza oko Izbornoga zakona, blago rečeno, najmanje cijelo proteklo desetljeće. Bila je 2013. kada je potpisan briselski sporazum koga se na kraju odrekao Bakir Izetbeović i povukao potpis.
Izetbegovićima je iz nekog razloga drago povlačiti potpise.
‘Dinastija’ Izetbegovići
Moglo bi se reći kako je toj političkoj obitelji, ili dinastiji kako je neki čak i u Sarajevu zovu, naprosto u krvi povlačiti potpise s već dogovorenih sporazuma. Naravno – ako oni tu mogu profitirati. Primjerice, 2013. je potpisan sporazum između bh. političkih stranaka o tomu kako u BiH nitko nikom neće nametati predstavnike. Da bi se to zbilja dogodilo, bilo je potrebno promijeniti Izborni zakon, a što se, znamo, nije dogodilo.
Izetbegović mlađi u međuvremenu se predomislio.
Slično je učinio njegov otac Alija dvadesetak godina ranije kada se predomislio pa povukao potpis s Lisabonskog sporazuma. Zanimljivo, oko Splitskog sporazuma, kojeg je potpisao s Tuđmanom, nije se predomislio. Posljedično, zbog Alijinog povlačenja iz Lisabonskog sporazuma, BiH je dobila nekoliko stotina tisuća mrtvih, gotovo milijun raseljenih i tri godine krvavoga rata.
U tom ratu najviše su stradali upravo Bošnjaci. Između ostalog, zahvaljujući i povlačenju potpisa.
Štetnost povlačenja potpisa
Potpis je nakon 2013. Bakir ponovno povukao i 2020. Bilo je to u Mostaru, na Mostarskom sporazumu, istom onom radi kojeg su izbori u tom gradu održani. Prvi dio sporazuma se odnosio na Grad Mostar i proveden je. Drugi dio sporazuma se odnosio na izmjene Izbornoga zakona, Bakir je potpisao i kasnije, praktično, povukao potpis jer drugi dio sporazuma nikada nije završen.
Hrvatsko lobiranje i buđenje stranaca dovelo je do toga da su svi shvatili štetnost kontinuiteta povlačenja potpisa. Stranci su pritisnuli, lobirala je hrvatska vlada kao i predsjednik i Izborni zakon postao je solidno zastupljena tema među europskim i američkim političkim krugovima. Bez jednih i drugih, jasno je, nema izmjena Izbornoga zakona.
Rat u Ukrajini
U jeku pregovora, kada je trebalo još malo pritegnuti i konačno to završiti – dogodilo se za sam Izborni zakon najgore – izbio je rat u Ukrajini. Na samom početku sukoba, bošnjačka politika pokušala je hrvatsku politiku gurati u zagrljaj Rusima, bezuspješno, jer su bh. Hrvati stali na ukrajinsku stranu. Nije tu važno uopće tko je kriv i tko je u pravu, nema to veze s ukrajinskom pravednošću ili ruskim strahovima od NATO-a, ovaj sukob jednostavno je sukob dviju civilizacija, a Hrvati su dio one koja se u Ukrajini brani. Točka.
Hrvati, kako općenito, tako i oni u BiH, stali su zbog toga na stranu Ukrajine i obranu vlastitih vrijednosti društva kojem pripadaju. To je jednostavno neizbježno. Hrvati pripadaju u taj krug i moraju reagirati tako kako su reagirali.
U istom krugu su i Bošnjaci, iako se ponekad ponašaju kao da nisu jer majorizacija slabijih ne pretpostavlja te vrijednosti, kao ni iranske i pakistanske veze koje njeguje vrh SDA, najjače vladajuće bošnjačke stranke.
Bošnjaci guraju Hrvate prema Rusiji, ali ne uspijevaju
Prorusizacija Hrvata?
Prikazati Hrvate kao ruske igrače Bošnjacima, dakako, nije pošlo za rukom, ali je zanimljiva intencija koju bošnjačka politika namijenjuje Hrvatima u BiH. To je diskreditacija hrvatske politike na svaki mogući način, izvrtanje zapadnih vrijednosti koje Hrvati njeguju i borba protiv istih. Kada se bošnjačka politika trudi uništiti Hrvate, ona se praktički trudi kao i Rusija u Ukrajini, to su iste postavke, samo na jednoj mikro-razini. Vratimo se Izbornom zakonu.
Problem za Hrvate je sljedeći: Ako se ne dogode izmjene Izbornoga zakona i Hrvati ove godine ne dobiju jamstvo da sami mogu izabrati svoje političke predstavnike – bošnjačka politika će na njihove pozicije postaviti svoje Hrvate odnosno ljude lojalne probošnjačkim strankama koji neće raditi u interesu Hrvata nego u interesu stranaka koje su im omogućile ta mjesta uzurpacijom hrvatskih pozicija. Na taj način će biti u mogućnosti mijenjati županijske, entitetske te državni ustav i onda potpuno obrisati hrvatski politički subjektivitet u BiH i tu državu pretvoriti u muslimansku provinciju gdje će Srbi i Hrvati biti građani drugog reda u pravom smislu te riječi.
A Hrvatska?
U nezgodnoj poziciji bi tada najviše bila Republika Hrvatska.
Zamislite da u hrvatskom susjedstvu postoji bošnjačko-srpska država. Jedna okrenuta Putinu i Rusiji, druga okrenuta Saudiji, Pakistanu, Turskoj i Emiratima…
Iako je svima potpuna pažnja na Ukrajini, Hrvati u BiH bi doista mogli stati uz onu stranu na koju ih je gurala bošnjačka politika i to iz čistog prkosa. Jer, ako postavimo stvar logički, zašto držati stranu onima koji ti ne žele pomoći? Pitanje je samo je li Zapad toga svjestan i želi li imati Bosnu i Hercegovinu na svojoj ili na Putinovoj strani. Kada su u pitanju sukobi civilizacija kao ovaj kojem upravo svjedočimo u Ukrajini, onda je i najmanju rupu potrebno odmah pokrpiti kako ne bi bilo odstupanja u antiputinovskoj koaliciji. Iako izgleda kao potpuno nebitna i u svemu nesređena država, nitko ne želi riskirati pa prepustiti BiH Rusiji. Opet su tu, nekako, Hrvati oni koju mogu napraviti razliku.
Ostaje za vidjeti hoće li Zapad računati s tim pa udovoljiti hrvatskim zahtjevima.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa