Bivša glasnogovornica tužiteljstva međunarodnog tribunala u Den Haagu za zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) Florence Hartmann ocijenila je u utorak za beogradski list “Danas” kako i Hrvatska i Srbija znaju da u Hrvatskoj nije bilo genocida te da su obje strane svjesne ishoda spora koji vode pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) koji će, po njezinu mišljenju, biti odbacivanje obiju tužbi.
“Nema sumnje kakav će biti ishod suđenja pred ICJ-em po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije. Čak je i objema stranama jasno da genocida tijekom rata u Hrvatskoj nije bilo i da će Sud odbaciti obje tužbe”, ustvrdila je Hartmann u intervjuu za beogradski list.
Hartmann kaže da je Europska unija i Beograd i Zagreb “iza zatvorenih vrata” ohrabrivala na odustajanje od tužbi, ali do toga nije došlo pa ni “EU nema razloga suprotstaviti se pokretanju neophodne rasprave sudskim sredstvima”.
Za bivšu glasnogovornicu haaškog tužiteljstva nesporno je da su u Hrvatskoj počinjeni zločini, ali ne i da je bilo genocida, koji se, po njenim riječima, dogodio u BiH “nad jednim od konstitutivnih naroda, odnosno nad Bošnjacima”.
“U Hrvatskoj su počinjeni zločini protiv čovječnosti, ali ne i genocid. Nije došlo do dogovora o povlačenju tužbi, unatoč dugogodišnjim pregovorima, jer povijesna pitanja o ratu nisu riješena. Ni kao država, ni kao društvo, osim jednog segmenta civilnog društva, Srbija nije željela započeti ozbiljan proces suočavanja s prošlošću i time se eksplicitno distancirati od najcrnjih stranica napisanih za vrijeme Miloševićeva režima”, ocijenila je Hartmann.
Njezino je stajalište da ICJ može pridonijeti suočavanju dviju država s prošlošću jer je sudnica ICJ mjesto “za utvrđivanje nekih činjenica i odgovornosti država, za razliku od kaznenog suda gdje se utvrđuje pojedinačna odgovornost”.
“Da bi suci obrazložili odbacivanje međusobnih tužbi Srbije i Hrvatske za genocid, najvjerojatnije će morati opisati ulogu svake od te dvije države u teškim zločinima počinjenim 90-ih u Hrvatskoj, pa možda i pravno kvalificirati sam oružani sukob”, rekla je Hartmann i podsjetila na ishod procesa u kojem je pred istim sudom Srbija oslobođena izravne odgovornosti za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
“Suci su obrazložili svoje mišljenje na temelju predloženih dokaza o tome šta je Srbija uradila, odnosno nije uradila. Hrvatska se tome nada. To je svrha ovog spora. Svjesno ili ne, cilj je pokretanje procesa katarze, na neutralnom terenu, u Palači mira, kako se zove sjedište ICJ u Haagu”, kazala je Hartmann.
Komentirajući zašto se u obostranim tužbama inzistira na terminu genocid bivša glasnogovornica haškog tužiteljstva tvrdi kako je “i jednoj i drugoj strani jasno da nije bilo genocida, ali posezanje za tim terminom pravni je instrument da se aktivira arbitraža između dvije zemlje koje same nisu imale hrabrosti, bez vanjskog utjecaja, međusobno se dogovoriti o rješavanju spora, odnosno suočiti se s konfliktnom prošlošću”. Hartmann drži i da su obje strane odgovorne što se još ne znaju grobnice svih žrtava i takav odnos naziva “suučesništvom u zločinu”.
“Svi snose veliku odgovornost što nakon skoro dva desetljeća još nisu locirane sve masovne grobnice, što nema efikasnog sustava razmjene informacija ili bar anonimnog dojavljivanja podataka o tome gdje su nestale osobe pokopane. To je forma suučesništva u zločinima. Obilježena su minska polja, razmijenjene su mape miniranih područja, ali ne i grobnice”, naglašava Hartmann, ukazujući na posljedicu da je “cijela regija talac prošlosti i snosi dio krivnje”. Po njezinu mišljenju spor pred ICJ je mogao biti izbjegnut jedino da je nepunih 20 godina od prestanka rata “započet regionalni proces suočavanja s prošlošću”.
“Nesuočavanje Srbije s vlastitom odgovornošću i krivnjom za rat svakako je razlog ovoga spora, ali i, što je još bitnije, razlog zbog kojeg je ostala taocem svoje crne prošlosti, čime je spriječena da izgradi novi državni identitet”, kaže Hartmann.
Ocjenjujući da bi proces pred ICJ -em “trebao biti početak liječenja protiv daljnjih poricanja obje države, protiv manipuliranja poviješću i negiranja tuđih žrtava i patnji”, Hartmann konstatira da političke elite i državni vrh Srbije i Hrvatske mogu iskoristiti ili kao povod “za daljnje međusobne polarizacije ili suprotno, kao jedinstvenu priliku približavanja, ma koliko bolnu”.
