Henry A. Kissinger, poznati američki političar, diplomat i bivši državni tajnik, napravio je za Washington Post analizu situacije u Ukrajini i predložio principe za rasplet ukrajinske krize:
Javna rasprava o Ukrajini svodi se na sučeljavanje. No, znamo li kuda idemo? U svom sam životu bio svjedok početaka četiri rata, koji su započeti s velikim entuzijazmom i javnom potporom – sve te ratove nismo znali završiti, te smo se iz tri jednostrano povukli. Test politike je u tome kako završava, a ne kako započinje.
Prečesto se na ukrajinski problem gleda kao na obračun: hoće li se Ukrajina pridružiti Istoku ili Zapadu. No, ukoliko želimo da Ukrajina preživi i napreduje, ne smije biti granična ispostava niti jedne strane, već funkcionirati kao most između dvije strane.
Rusija mora prihvatiti da bi prisilno stavljanje Ukrajine u status satelita, i time ponovno pomicanje ruskih granica, osudilo Moskvu na povijest samoispunjajućih ciklusa recipročnih pritisaka s Europom i SAD-om.
Zapad mora shvatiti da, za Rusiju, Ukrajina nikada neće biti još jedna strana zemlja. Ruska povijest počela je u onome što se naziva Kijevska Rus’. Odonuda se proširila ruska religija. Ukrajina je stoljećima bila dio Rusije, a njihove su povijesti isprepletene i prije toga. Neke od najvažnijih bitaka za rusku slobodu, počevši od Poltavske bitke 1709., vodile su se na Ukrajinskom tlu. Crnomorska flota – Rusko sredstvo moći na Mediteranu – bazirana je, dugoročnim najmom, u Sevastipolju, na Krimu. Čak su i slavni ruski disidenti kao Aleksandar Solženjicin i Josip Brodski inzistirali na tome da je Krim integralni dio ruske povijesti, i zaista, i same Rusije.
Europska unija mora prepoznati da su njihova birokratska sporost i podređenost strategije domaćim politikama u pregovorima o odnosima Ukrajine i Europe doprinijele pretvaranju pristupnih pregovora u krizu. Vanjska politika je umijeće postavljanja prioriteta.
Odlučujući element su sami Ukrajinci. Oni žive u zemlji složene povijesti i višejezične kompozicije. Njezin zapadni dio je uključen u Sovjetski savez 1939., kada su Staljin i Hitler podijelili pljen. Krim, gdje 60 posto populacije čine rusi, postao je dio Ukrajine 1954., kada ga je Nikita Hruščov, rođenjem Ukrajinac, darovao kozacima kao dio proslave 300. obljetnice sporazuma između Rusa i kozaka. Zapad je uglavnom katolički, dok istok uglavnom pravoslavan (Ruska pravoslavna crkva). Zapad govori ukrajinski; istok većinom govori ruski. Bilo kakav pokušaj jednog krila Ukrajine da dominira drugim – što je to bio obrazac ponašanja – voditi će do građanskog rata ili raspada. Tretiranje Ukrajine kao dijela sukoba Istoka i Zapada potopilo bi na nekoliko desetljeća sve perspektive približavanja Rusije i zapada – posebice Rusije i Europe – u kooperativan međunarodni sustav.
Ukrajina je nezavisna 23 godine; prethodno je, od 14 stoljeća, bila pod raznim oblicima strane vladavine. Nije čudno da njezini vođe nisu naučili umijeće kompromisa, još manje povijesne perspektive. Ukrajinska politika poslije nezavisnosti pokazuje da korijen problema leži u nastojanju ukrajinskih političara da nametnu svoju volju nevoljkim dijelovima zemlje – prvo od strane jedne frakcije, potom od druge. To je bit sukoba između Viktora Janukoviča i Julije Tomašenko. Oni predstavljaju dva krila Ukrajine i nisu bili spremni dijeliti moć. Mudra politika SAD-a prema Ukrajini bi tražila način da dva dijela zemlje međusobno surađuju. Trebamo tražiti pomirenje, ne dominaciju jedne frakcije.
Rusija i Zapad, a niti različite ukrajinske frakcije, nisu djelovali u skladu s ovim principom. Svatko je sa svoje strane pogoršao situaciju. Rusija ne može nametnuti vojno rješenje bez da samu sebe izolira u vrijeme kada su joj više pograničnih područja već ugrožena. Za Zapad, demonizacija Vladimira Putina nije politika; to je alibi za nedostatak politike.
Putin treba shvatiti da bi, bez obzira na zamjerke koje ima, politika vojnog nametanja proizvela novi Hladni rat. Sa svoje strane SAD treba izbjegavati tretiranje Rusije kao otpadnika kojeg strpljivo treba naučiti pravilima ponašanja koje je uspostavio Washington. Putin je ozbiljan strateg – u kontekstu ruske povijesti. No, razumijevanje vrijednosti i psihologije SAD-a nisu mu jaka strana. Niti su razumijevanje ruske povijesti i psihologije bile jake strane onih koji su kreirali politiku SAD-a.
Vođe bi se, sa svih strana, trebale okrenuti istraživanju ishoda, a ne natjecati se u zauzimanju poza. Evo kako ja vidim ishod koji je kompatibilan s vrijednostima i sigurnosnim interesima svih uključenih strana:
1. Ukrajina bi trebala imati pravo slobodno izabrati svoje ekonomske i političke asocijacije, uključujući Europu.
2. Ukrajina se ne bi trebala priključiti NATO paktu, to je stav koji sam zauzeo prije sedam godina, kada je posljednji put bilo postavljeno to pitanje.
3. Ukrajina bi trebala biti slobodna stvoriti bilo koju vladu kompatibilnu sa izraženom voljom svoga naroda. Mudri ukrajinski vođe tada bi izabrali politiku pomirenja između različitih dijelova zemlje. Međunarodno, trebali bi ići za stavom koji je zauzela Finska. Ta nacija ne ostavlja sumnju u svoju žarku samostalnost i surađuje sa Zapadom u većini pitanja, no pažljivo izbjegava institucionalno neprijateljstvo prema Rusiji.
4. Aneksija Krima od strane Rusije nije kompatibilna s pravilima postojećeg svjetskog poretka. No, trebalo bi biti moguće postaviti odnose između Krima i Ukrajine na manje napete temelje. U tu svrhu Rusija bi prepoznala suverenost Ukrajine nad Krimom. Ukrajina bi trebala ojačati autonomiju Krima kroz izbore koji bi se održali u prisutnosti međunarodnih promatrača. Proces bi uključio uklanjanje svih nejasnoća oko statusa Crnomorske flote u Sevastipolju.
Ovo su načela, ne recepti. Poznavatelji regije znat će da svi neće biti ugodni svim stranama. No test nije u apsolutnom zadovoljstvu, već balansiranju nezadovoljstva. Ukoliko se ne postigne neko rješenje na temelju ovih načela, stvari će se ubrzati u smjeru sukoba. Vrijeme za njega će doći dovoljno brzo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa