Često se u svakodnevnim razgovorima kada se spominje susjedna država Bosna i Hercegovina spominje samo onaj njezin prvi dio (Bosna), pa se tako kaže: „danas igra Bosna“, „čudna je država Bosna“, „Bosanci će danas pobijediti“, „Hrvatska ima dugu granicu sa Bosnom“.
Time se nesvjesno, ali i neopravdano, izostavlja činjenica da je nama susjedna država, koja je i država hrvatskog naroda, u biti država koja se sastoji od dvije povijesne zemlje: Bosne i Hercegovine. To je osobito stoga važno jer veliki dio konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH živi upravo u Hercegovini, sa posebnom i odvojenom samosvijesti Hercegovca kao čovjeka Hrvata iz Hercegovine.
O tome je svojevremeno za hercegovina.info progovorio i dr. Ivo Lučić, Hercegovac koji je itekako svjestan problematike izostavljanja Hercegovine kao zasebnog entiteta prilikom razgovora o toj državi:
Lučić tvrdi da je izbacivanje Hercegovine iz imena države Bosne i Hercegovine povezano je najprije s Bosansko-bošnjačkim unitarističkim nacionalizmom koji nastoji pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u svoju nacionalnu državu Bosnu. Formula je jednostavna: jedno ime, jedan narod, jedan jezik, jedan čovjek-jedan glas. Ako državu nazovemo Bosnom, narod Bošnjacima odnosno Bosancima, jezik bosanskim i ako uspostavimo unutarnji ustroj po zahtjevu bošnjačkih nacionalista ili bosanskih „lijevih liberala“, odnosno po formuli jedan čovjek-jedan glas, onda ćemo imati „jednu jedinu“, jedinstvenu i centraliziranu državu Bosnu s bosanskim narodom koji govori bosanskim jezikom i bira svoga jednoga bosanskog predsjednika. Jasno je da takvom projektu smeta Hercegovina koja onemogućava poistovjećenje imena naroda s imenom države i nacionalnu konsolidaciju, kao što smetaju i Hrvati i Srbi (koji imaju Hrvatsku i Srbiju). Zato bošnjačko-bosanski nacionalni djelatnici konstruirajući tobožnji tisućgodišnji „kontinuitet“ bosanske državnosti nastoje dekonstruirati bilo kakav identitet Hercegovine.
Hum – staro ime Hercegovine
Naime, srednjovjekovni Hum (kasnije Hercegovina) spomenut je u povijesnim izvorima još 925. godine u pismu pape Ivana X., dok je „zemljica Bosna“ prvi put spomenuta u rukopisu Konstantina Porfirogeneta napisanom oko 950. godine. Prvi humski vladar Mihovil (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum) spomenut je u istom pismu iz 925. godine, čitavih 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima.
Prof. Lučić je to obrazložio brojnim obilježjima zasebnog života i identiteta koji su imali rani stanovnici današnje Hercegovine.
Hum je kroz povijest bio pod vrhovnom vlašću ugarsko-hrvatskoga kralja, srpskog kralja, hrvatskog bana Pavla Šubića, pa je tek potkraj 14. stoljeća definitivno došao pod vrhovnu vlast bosanskoga kralja. Valja napomenuti kako srednjovjekovna kraljevska vrhovna vlast nije suverena državna vlast današnjeg tipa, pa je stoga razumljivo zašto je Hum čitavo ovo vrijeme imao svoje lokalne strukture moći s velikim stupnjem samostalnosti.
Hercegovina – zemlja hercega Stjepna Kosače
Osmanlije su zauzeli Hum 20 godina nakon Bosne i nazvali ga imenom izvedenim iz hercegove titule (herceg-oglu ili hercegova zemlja). Taj herceg bio je Hrvat Stjepan Vukčić Kosača. Po tome našem sunarodnjaku, titularnom hercegu, dobila je ime i današnja – Hercegovina. Zbog toga je Stjepan Vukčić Kosača, rođen nedaleko od Goražda, vrlo važna osoba za identitet Hercegovine i hercegovačkih Hrvata, kao i hrvatskog naroda uopće.
Tako i tada je zapravo dugim vremenom osmanske vlasti ustaljeno je za Humsku zemlju ime Hercegovina, pa možemo zaključiti kako su ga upravo Osmanlije afirmirali i očuvali. Hercegovina je unutar Osmanskog carstva bila poseban sandžak, pašaluk, pa i vilajet. Ime Hercegovine afirmirao je i Ali paša Rizvanbegović koji je Hercegovini osigurao status pašaluka, zatim hercegovački fratri koji su se polovinom devetnaestog stoljeća odcijepili od bosanske provincije.
Hercegovački ustanak – okidač za pad turske vlasti
Za (re)afirmaciju imena Hercegovine i njegovo prenošenje u moderno doba posebno važan bio je kršćanski ustanak iz 1875. godine. Tada su europski diplomati razgovarali o krizi (izazvanoj ustankom) u Hercegovini, dijelu Osmanskog carstva koje je bilo u raspadu.
Ustanak je postavio Hercegovinu u središte problema i nije mogla biti prešućena. Nije Austro-Ugarska „izmislila“ ili „nametnula“ ovakvo ime Bosni i Hercegovini da bi „napakostila“ bosansko-bošnjačkim nacionalistima koji će se pojaviti stoljeće kasnije, nego je pragmatično prihvatila postojeće nazive. Kada je Austro-Ugarska zauzela bivše osmanske pokrajine Hercegovinu i Bosnu stvorila je od njih jednu „zemlju“ sa zemaljskom vladom na čelu, ali je vodila računa i o njihovim posebnostima.
Treba napomenuti da se granice Humske zemlje ne poklapaju s granicama Hercegovine, kao što se ni granice srednjovjekovne Bosne ne poklapaju s onim što je Bosna danas, ali možemo reći da se radi o (dis)kontinuitetu u jednakoj mjeri. Današnja Bosna i današnja Hercegovina podjednako nemaju (ili imaju) nikakve veze sa svojim srednjovjekovnim predlošcima.
Prema sadašnjem ustroju Federacije BiH, od deset postojećih županija tri sadrže ime Hercegovine: Herceg-bosanska, Zapadno-hercegovačka i Hercegovačko-neretvanska. Jedan dio Hercegovine (istočne) sastavni je dio Republike Srpske.
To je danas Hercegovina u političkom smislu.
Cijeli intervju dr. Ive Lučića možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
