Imaju li vjernici pravo na svoja uvjerenja ili će ih se prisiliti da šutke prihvate stajališta koja se protive njihovom opredjeljenju… u ime tolerancije?

Foto: fah

Daniel Haqiqatjou iz Teksasa, magistar filozofije koji je diplomirao i fiziku na Harvardu, proučava i piše o tradicionalnom islamu u suvremenom svijetu. Nakon što je musliman Omar Mateen počinio pokolj u gay klubu u Orlandu, pri čemu je živote izgubilo 49 osoba, Haqiqatjou je odlučio objaviti otvoreno pismo muslimanskoj zajednici koje je objavljeno na stranici Muslim matters, a kojeg prenosimo u cijelosti:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Dragi vođe, aktivisti i članovi zajednice,

Selam alejkum,

Masakr u Orlandu ponovo je doveo muslimansku zajednicu u središte pažnje američke javnosti i ovoga puta Amerikanci želi znati što islam ima za reći o homoseksualnosti i o pokretu za „oslobođenje LGBT osoba”. Odgovarajući na ta pitanja sada moramo biti otvoreni, nedvosmisleni i principijelni, govoreći Proročanskim glasom u vremenima velike pomutnje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dopustite da na početku ponovim ono što su mnogi muslimani do sada već rekli: suosjećam s onima koji su izgubili drage osobe u ovom ubijačkom pohodu. Štoviše, što se islama tiče, pucati na ljude težak je zločin, nalazili se oni u školi, u crkvi ili u gay klubu. Jasno mi je da neki Amerikanci u to nikada neće biti uvjereni, ali malo bi toga što mi kažemo moglo uvjeriti takve defetiste. Naposljetku, ako pravi pravcati teretni vlak kulturnog kapitala poznat kao Muhammad Ali nije ni u životu ni u smrti uspio uvjeriti američku javnost u to da islam nije krvožedna ideologija mržnje, kakve izglede imamo mi ostali?

Potaknuta ovom pucnjavom i osudama muslimanske zajednice koje su uslijedile, javnost postavlja pitanje – Podupire li islam LGBT prava? To je stavilo ogroman pritisak na imame i vođe zajednica kako bi odgovorili na način koji je vjeran učenju islama, ali koji također pokazuje suosjećanje s nedavnom tragedijom i, što je još važnije, pokazuje upućenost u širi kulturni diskurs o identitetu i životnom stilu LGBT osoba.

S obzirom na okolnosti, samo je pitanje nepravedno. Implicira se podjela na dvije kategorije: ili muslimani u potpunosti podržavaju LGBT pokret, ili nisu ništa drugačiji od Omara Mateena, tj. zadrti su krvoloci na korak od toga da vatrenim oružjem pokose najbliži gay bar. Ali postoji treća mogućnost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pitanje afirmacije

Pišući ranije o ovoj temi, bio sam jasan oko toga da je zlostavljanje, napadanje ili bezumno ubijanje ljudi samo zato što sami sebe identificiraju ili se za njih pretpostavlja da su gay, nešto čemu se muslimani diljem svijeta trebaju suprotstaviti u skladu sa svojim načelima i tradicijama. Na primjer, kada bi musliman naišao na osobu koju se na ulici napada „jer je gay”, islamska bi dužnost tog muslimana bila umiješati se i pomoći žrtvi.

Unatoč tome, držim da muslimani ne mogu nekritički i bezuvjetno podržavati pokret za LGBT prava a da pritom ne krše osnovna načela islama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bilo bi lako prikazati ovaj izostanak podrške kao „homofobiju” ili bešćutnu ravnodušnost prema ljudima zbog onoga što oni jesu. Ali dopustite da odlučno otklonim takav pojednostavljujuć i ograničavajuć prikaz. U stvarnosti, meni je zaista stalo do onih koji sebe smatraju homoseksualcima, lezbijkama ili transrodnim osobama, bili muslimani ili ne. U stvari, duboko mi je stalo i vjerujem da bi i drugim muslimanima trebalo biti stalo.

Ali ta briga nije isto što i podrška većini onoga što pokret za prava LGBT osoba predstavlja. Kao muslimani, mi nemamo na temelju čega vjerovati da pretpostavke i ciljevi tog pokreta kratkoročno ili dugoročno koriste onim pojedincima koji se identificiraju kao LGBT. Štoviše, ovaj je pokret i životni stil koji on pretpostavlja štetan za same ljude koje navodno želi osloboditi – štetan u fizičkom i metafizičkom smislu. Kako bih mu onda ja ili bilo koji drugi musliman mogao pružiti podršku?

Istom tom logikom, ako „stati uz LGBT zajednicu” znači podupirati LGBT pokret u svim njegovim implikacijama i zahtjevima te time omogućiti one identifikacije i one životne stilove za koje ja, kao musliman, vjerujem da su pogrešni, nemoralni i, u konačnici, štetni, tada ja očito neću i ne mogu zauzeti takav stav. Ali opet, to ne znači da mi nije stalo do dobrobiti, sreće i uspjeha drugih ljudskih bića. U stvari, iz moje perspektive, meni je stalo mnogo više nego drugima koji bi zdušno omogućili i normalizirali ono što moja vjera i ja smatramo samouništavajućim ponašanjima.

Naravno, drugi će se žestoko usprotiviti tvrdnji o štetnosti istospolnog seksualnog ponašanja, ali to je sada sporedno. Istinu govoreći, sve religije i životne filozofije obvezuju svoje sljedbenike da prihvate određeno moralno stajalište u pogledu seksa. Čak i sekularni humanizam ima svoja dopuštenja i zabrane kada se radi o seksualnim životima ljudi. (Razmislite samo o strogim tabuima i zakonima protiv incesta, pedofilije i tako dalje. Ili razmislite o imanentnoj normativnosti koja je implicirana u opširnoj kategorizaciji seksualnih „disfunkcija” ili „parafilija” u modernoj psihijatriji.) Bilo kako bilo, u današnjoj je Americi jedna specifična, idiosinkrastična vrsta seksualnog morala dominantni svjetonazor, svjetonazor koji se sve više utvrđuje u federalnim i državnim zakonima. Slučajno je taj svjetonazor u sukobu s islamskim seksualnim moralom po pitanju istospolne intimnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naravno, možemo razgovarati o tome koji je od tih sustava ispravan, koji je uvjerljiviji, pravedniji, itd. Vrlo bih rado raspravljao o tome (i pisao sam u tu svrhu drugdje). Ali, na kraju dana, najdublja uvjerenja muslimana ne dozvoljavaju im da pri punoj savjesti podrže, a kamoli „slave” LGBT pokret.

Pitanje pomirbe

Sada je pitanje – Imaju li muslimani pravo na svoja uvjerenja, ili će ih se prisiljavati da šutke prihvate stajalište koje se temeljno protivi njihovim najdubljim etičkim i teološkim opredjeljenjima?

Tvrdnja koju iznosi sekularna demokracija jest da u njoj ima mjesta za mnoštvo uvjerenja, čak i onih suprotstavljenih. A ako liberalna sekularna demokracija uistinu tolerira raznolikost uvjerenja, tada bi moja vjerska uvjerenja trebala biti suvislo dozvoljena i zaštićena. Ako je liberalna sekularna demokracija ono što tvrdi da jest, pogotovo u pogledu svog odnosa prema pluralitetu religija, tada ne bi trebala prisiljavati muslimane (ili druge vjerske skupine) da prihvate nešto što je toliko protivno njihovoj vjeri.

Pa ipak, kako liberalni sekularizam može tvrditi da tolerira vjerska uvjerenja kada zahtijeva da određene skupine zapravo napuste svoju vjeru? Kada bi sutra bili doneseni zakoni koji bi, na primjer, tražili od muslimanskih institucija da ne diskriminiraju na temelju seksualne orijentacije, od muslimanskih vođa tražili da se suzdrže od toga da seksualno ponašanje između osoba istog spola nazivaju grijehom, tražili od muslimanskih zajednica da se pridržavaju homonormativnih smjernica u govoru, tražili od muslimanskih poduzeća da pružaju usluge za istospolna vjenčanja, tražili od islamskih škola i džamija da ne diskriminiraju na temelju iznesenih stavova o seksualnoj etici pri zapošljavanju, itd. itd. kako bi se to onda moglo zvati tolerancijom kada bi sve te stvari, iz naše perspektive, uništile moralno tkivo naših zajednica i radikalno potkopale našu vjeru i autonomiju?

Poanta je da pitanje pomirbe „slobode vjeroispovijesti”i „gay prava” nije problem koji muslimani trebaju rješiti. To je problem koji treba riješiti liberalni sekularizam budući da je on taj koji tvrdi da može pomiriti različite zajednice i sustave oprečnih uvjerenja pod jednim zakonskim sustavom i jednom vladom. Ako liberalne sekularne države, kao što je SAD, prisile muslimane da prihvate nešto toliko protivno njihovoj vjeri, tada to dokazuje da su vizije liberalnog sekularizma o univerzalnoj toleranciji, slobodi religije, slobodi govora itd. iluzija i da takve države nisu toliko različite od bilo kojeg drugog autoritarnog ili teokratskog režima koji silom zakona nameće uvjerenja svojem stanovništvu.

Pitanje reciprociteta

Ono što se često spominje u ovim raspravama jest činjenica da su mnoge LGBT skupine i pojedinci hrabro stajali uz muslimane zagovarajući muslimanska prava, bilo prosvjedujući protiv zaljeva Guantanamo, ili boreći se protiv zadrtih antimuslimana koji žele zatvoriti džamije, ili suprotstavljajući se agresivnoj američkoj vanjskoj politici koja je uzrokovala ratove, okupacije, i gubitak milijuna nedužnih života u brojnim muslimanskim zemljama. Ako su LGBT aktivisti voljni zauzeti se za muslimanska prava, ne bi li muslimani trebali vratiti uslugu i zauzeti se za LGBT prava? Nije li licemjerno da američki muslimani traže prava sami za sebe ali uskraćuju podršku kada se radi o pravima homoseksualaca, lezbijki i transrodnih osoba? Pitanje je – Kako muslimani mogu inzistirati na tome da se prema njima odnosi pravedno u zapadnjačkom kontekstu dok se istovremeno protive, ili barem aktivno ne podržavaju, LGBT pokret?

Ovo pitanje zahtijeva iscrpan odgovor o kojem sam drugdje pisao. Dovoljno je, međutim, reći da je ovdje primjenjiva ista dilema o liberalnosti. Zašto se od muslimana traži da rade kompromise oko središnjih točaka svoje vjere, prihvaćajući i normalizirajući istospolnu intimnost, nešto što, prema svojoj vjeri, smatraju nedopustivim, kako bi osigurali svoja osnovna vjerska prava na Zapadu, vjerska prava koja bi im trebala biti zajamčena prema samom ustavu SAD-a? Zašto se muslimane stavlja u situaciju u kojoj u svakom slučaju gube? Je li to slučaj samo s muslimanima ili se i druge skupine suočavaju sa sličnim zahtjevima? Je li ovakva zavrzlama neizbježna u liberalnim sekularnim društvima?

Pitanje nametanja

Još jedna pogrešna predodžba na koju bih se želio osvrnuti jest pitanje savjesti kada se radi o sudjelovanju muslimana u demokratskom društvu na temelju islamske etike. Mogu li ja kao misliman koji živi u zapadnoj demokraciji podržavati stavove javne politike na temelju svojih religijskih vrijednosti? Na primjer, da se prije odluke Vrhovnog suda glasalo o pitanju gay braka, bih li ja trebao uzeti svoja vjerska uvjerenja u obzir glasajući protiv? Ili bi to bilo tek nelegitimno „nametanje mojih uvjerenja drugima”?

Nedavno je velik broj vođa američkih muslimanskih zajednica potpisao zajedničku izjavu, osuđujući pucnjavu u Orlandu i potvrđujući „cijenjeno političko pravo pojedinaca da traže sreću kako to smatraju ispravnim” te da muslimani nemaju pravo „nametnuti” svoja stajališta nemuslimanima budući da, kako čitamo u Kur’anu, „U religiji nema (apsolutno) nikakve prisile.” Ova zajednička izjava ostavlja otvoreno interpretaciji odnosi li se ta „sloboda od nametanja” i na muslimanske zajednice u prekomorskim zemljama, većina kojih ima zakone protiv homoseksualnosti koji odražavaju islamske pojmove o seksualnom moralu. Također je nejasno hoće li ti “pojedinci koji imaju slobodu potrage za srećom” u napadnim i ponosnim istospolnim zajednicama biti dobrodošli, ovdje u Sjedinjenim Državama, podučavati na islamskim sveučilištima, u školama i institutima potpisnika izjave ili voditi molitve u njihovim džamijama. Budući da je čitava svrha izjave izraziti sućut za smrt članova LGBT zajednice i naglasiti važnost „uključivosti, tolerancije i poštovanja za sve”, ne bi bilo nategnuto pretpostaviti da će mnogi ovu izjavu protumačiti u „pro-LGBT” svjetlu, kako se to tipično shvaća u suvremenom američkom društvu (uključujući punu podršku moralnoj neutralnosti istospolnog ponašanja).

Činjenica da ova izjava na nekim mjestima koristi jezik samog pokreta za LGBT prava samo pridonosi tom dojmu. Naposljetku, LGBT aktivisti su ti koji tvrde da je sve što zaista žele „jednakost pred zakonom” i „sloboda da traže sreću kako to smatraju ispravnim.” Ako potpisnicima nije bila namjera da njihova izjava bude protumačena na taj način, bojim se da su nehotice otvorili vrata optužbama za licemjerje od strane LGBT aktivista, koji bi mogli lako i vrlo javno citirati izjavu, vršeći pritisak na islamske škole, poduzeća, džamije i druge organizacije tražeći prostor, resurse i institucionalnu podršku za svoj pokret. Nije jasno bi li se većina američkih muslimanskih institucija mogla oduprijeti takvom pritisku. Moglo se posve izbjeći potencijalnu zabunu da su potpisnici izjave ostali pri izražavanju sućuti i osude mahnitih ubojstava, umjesto da se odlutalo u potvrđivanje iracionalne liberalne sekularne paranoje u pogledu „vjernika koji nameću svoja uvjerenja masama nevjernika”. Što dakle odgovoriti na tu paranoju?

U liberalnoj sekularnoj demokracji, teorija je da se od građana očekuje da u njoj sudjeluju u skladu sa svojim vrijednostima i uvjerenjima. Od svih se građana očekuje da žele „nametnuti” svoja politička stajališta, tj. postići da ih se provede snagom zakona, bili ti građani demokrati, republikanci, podupiratelji Donalda Trumpa, libertarijanci, socijalisti, vegani itd. Oni mogu iskazati svoja uvjerenja kroz izborni proces i druge mehanizme demokracije.

Ako je ova teorija doista dosljedna, tada po definiciji svatko nastoji na taj način „nametnuti” svoja uvjerenja svima ostalima. A ta su „nametanja” utemeljena na vrijednostima i vjerovanjima do kojih osoba najviše drži, bila ona formalno vjerska ili ne. Neki ljudi imaju vrlo duboka moralna uvjerenja o vatrenom oružju pa će sudjelovati u demokratskom procesu u skladu s time. Drugi imaju duboka moralna uvjerenja o okolišu, siromaštvu, o pohlepi korporacija, itd. te će glasati, lobirati, govoriti i organizirati se u skladu s time. To je jednostavno ono što sudjelovanje u demokraciji podrazumijeva.

Pa ipak, sva ova stajališta nisu ništa manje „moralistička” ili „duboka” ili „osobna” od bilo koje konkretne vjerske vrijednosti. (U stvari, neki ljudi pokazuju upravo vjerničku predanost kada se radi o njihovim stajalištima o određenim društvenim problemima.) Iz toga slijedi da, ako ja vjerujem da su određene seksualne prakse nemoralne, imam pravo javno ih odbaciti i politički sudjelovati u demokratskom procesu na temelju svojih uvjerenja, to je jednostavno ono što političko sudjelovanje znači. A ako mi nije dopušteno na taj način sudjelovati u politici na temelju mojih moralnih vrijednosti, u kojem onda smislu se uopće može reći da, kao građanin, smisleno sudjelujem u demokraciji?

Pitanje diskriminacije

Američki muslimani zapravo već dugo žive u društvu koje ne dijeli mnoge islamske seksualne vrijednosti, bilo da se radi o dopuštenosti predbračnog seksa, o preljubu, usputnom seksu, „spetljavanju“ ili bilo kojoj od brojnih drugih praksi. Kada bi bilo referenduma ili političke inicijative protiv ovih praksi, za pretpostaviti je da bi muslimani morali glasati prema svojoj savjesti. Ali pitanje homoseksualnosti, u usporedbi s ovim drugim praksama, politički je i zakonski vrlo različito. Neupitno je da bi, na primjer, jedno islamsko ili katoličko sveučilište bilo unutar svojih zakonom definiranih ovlasti kada bi, recimo, uskratilo položaj profesora osobi koja bi napadno i bez srama promovirala preljub, ili bilo što drugo što je u sukobu s etičkim kodeksom te institucije. Ali kada se radi o promoviranju druge vrste seksualnog ponašanja, naime istospolne seksualnosti, tada bi se uskraćivanje položaja profesora smatralo diskriminacijom. Ali zašto?

Naravno, prema dominantnim seksualnim običajima, seksualna orijentacija smatra se ključnim dijelom identiteta osobe te stoga bilo nemoralno i čak nezakonito diskriminirati osobu na temelju tog identiteta. Iz perspektive islama, dopušta se da nešto poput seksualne orijentacije postoji i da je nepromjenjivo, tj. neke ljude jednostavno privlači isti ili suprotni spol. Ali priznajući to ipak nismo obvezni ustvrditi da bi seksualnu orijentaciju trebalo promatrati kao srž identiteta ljudi, tj. ono što određuje tko oni jesu, kakvima vide same sebe i kako se od drugih očekuje da se prema njima odnose. Postoje, na primjer, muslimani i kršćani koji osjećaju privlačnost prema istom spolu, ali oni se ne identificiraju kao „gay muslimani “ ili „gay kršćani”, jednostavno se smatraju muslimanima ili kršćanima koji slučajno imaju određenu vrstu seksualnih želja.

Kako bismo razumjeli koliko je ovo značajno, trebamo uzeti u obzir sljedeće. U jednom se nedavnom istraživanju tvrdi da je sklonost ili nesklonost ljudi da budu nevjerni u vezi biološki predodređena. Polazeći od toga, mogli bismo reći da sklonost nevjernosti čini dio urođene, nepromjenjive seksualne orijentacije ljudi. Bi li na temelju toga trebalo ljude prema identitetu svrstavati u skupine ili zajednice? Na primjer, bi li oni s većom sklonošću varanju sebe identificirali kao „ekstraseksualce”, dok bi se svi drugi identificirali kao “intraseksualci”? Bi li bilo „ekstraseksualnih parada ponosa” i „pokreta za prava ekstraseksualaca” koji bi od islamskih i katoličkih škola tražili da naprave mjesta za „alernativne (čitaj: preljubničke) stilove života” i izraze mišljenje o napadnim i ponosnim preljubnicima? Bi li se odbijanje tih institucija potom stigmatiziralo kao „ekstrafobija”?

Možemo ponoviti ovaj postupak za bilo koji oblik seksualnog ponašanja ili sklonosti i na taj način diktirati i kontrolirati vjerske institucije, a sve na temelju „protivljenja diskriminaciji”. U stvari, nedavno su skupine poput „Čestitih pedofila” iznijele argumente po toj istoj logici, što pokazuje koliko su zapravo arbitrarni i subjektivni zahtjevi da se prizna i napravi mjesta za LGBT identitete.

Pitanje suosjećanja

Na kraju valja naglasiti načelo „mrzi grijeh, ne grešnika.” Danas diljem svijeta ima mnogo muslimana koji se bore s težnjama i sklonostima istom spolu. Oni ne žele imati te želje, ali one postoje i oni se trude pristajati uz islamske moralne vrijednosti i suzdržavati se od zabranjenog seksualnog ponašanja. Moramo podržavati tu braću i sestre, ne ohrabrujući ih da popuste pred svojim željama, nego pružajući im oslonac i slušajući njihove brige, podržavajući ih u tome da se opru zabranjenim oblicima ponašanja a da ih ne ponižavamo. To je ista podrška koju bismo trebali pružiti drugim muslimanima koji se bore s privlačnošću suprotnom spolu, a koji osjećaju snažne želje za predbračnim ili izvanbračnim seksom. Naposljetku, iz perspektive islama, na seksualne se želje (shahawat) gleda jednako, bile te želje usmjerene prema istom ili suprotnom spolu.

Nadalje, džamije bi uvijek trebale biti otvorene ovim članovima zajednice i trebao bi im biti olakšan pristup savjetovanju utemeljenom na vjeri kako bi im se pomoglo kontrolirati njihove želje i pronaći za njih etička rješenja. Da, razumijem da se takav prijedlog čini vrlo uvredljivim i nezamislivim u dominantnom diskursu, koji smatra tlačenjem odgovarati osobu od toga da postupa u skladu sa svojom seksualnom orijentacijom i identitetom. Ali opet, muslimani ne dijele ove pretpostavke.

Razumijem da će se oni koji se smatraju dijelom LGBT zajednice (i njihovi saveznici) nepokolebljivo suprotstaviti i uvrijediti se zbog većine onoga što sam ovdje iznio. Moj je glavni cilj bio odgovoriti na najčešća pitanja i izazove koji se postavljaju muslimanima u svjetlu LGBT pokreta kako bismo mogli biti spremni pružiti razumne, uvjerljive odgovore koji su u potpunosti u skladu s načelima islama. Čak i ako ti argumenti nisu uvjerljivi drugima, nadam se da ćemo barem uspjeti izbjeći optužbe da su javni stavovi muslimana o LGBT pokretu nazadni, iracionalni, nedosljedni, represivni i nemilosrdni.

Allah, neka Mu je slava, zna najbolje.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.