Mišljenje što su ga pod naslovom “Zašto je Trumpova doktrina potrebna svijetu” prije tri dana objavili Zbigniew Brzeziński i Paul Wasserman (The New York Times, 20. veljače) polazi od tvrdnje da je globalni red u pomutnji: “Svijet klizi u znatan nered u nedostatku međunarodne strukture koja bi bila sposobna nositi se s onom vrstom problema što će po svoj prilici izbiti u isto vrijeme”. Dvojica stratega među problemima izričito spominju Sjevernu Koreju, borbu između Rusije i bivših neruskih sovjetskih republika, koje pokušavaju učvrstiti svoju neovisnost, i kinesko gospodarsko prodiranje u srednju Aziju na štetu ruskih interesa. Brzeziński i Wasserman predlažu Donaldu Trumpu da se oglasi govorom u kojem bi potvrdio da su Sjedinjene Američke Države još na straži i da je “idealno dugoročno rješenje ono u kojemu tri dominantne vojne sile – SAD, Kina i Rusija – zajedno rade da bi održale globalnu stabilnost”.
Ovaj prijedlog, koji je ujedno i prijekor novom američkom predsjedniku zbog njegove uloge u destabilizaciji globalnog reda, uopće ne spominje EU. Štoviše, Europa je umetnuta tek kao strateška napomena: pohvalno je što je nova administracija potvrdila obranu Japana i Južne Koreje, ali “kao klin koji drži kotač NATO-a, Amerika bi također morala biti spremna na obranu zapadne i srednje Europe”. Kako protumačiti odsutnost EU izvan velikog trokuta? Jesu li američki planeri jednostrani kad gotovo isključivo uvažavaju oružanu silu? Je li EU pogriješio što nije predvidio vlastitu obranu izvan okvira NATO-a? I zašto uopće naglašavati potrebu obrane zapadne i (odvojeno!) srednje Europe? Na djelu je deluzivna kriza povjerenja, koja mnogo govori o elementima opasnog zaborava na obje obale sjevernog Atlantika. Trump otvoreno kritizira EU, a u nešto manjoj mjeri i NATO. Njegove su kritike bile neumjerene, zacijelo i štetne. One dijelom potiču ispod čekića njegova savjetnika Stevea Bannona, koji već neko vrijeme promiče nacionalizam kao preduvjet sigurnosti. Stoga je Bannon skeptičan prema svakoj centralističkoj vlasti, bez obzira na to je li riječ o Bruxellesu ili Washingtonu: “Mislim da ljudi, posebno u nekim zemljama, žele suverenost za svoju zemlju, žele nacionalizam za svoju zemlju. Ne vjeruju u ovu vrstu pan-Europske unije ili ne vjeruju u centraliziranu vladu u SAD-u.
Bilo bi im draže kad bi imali više entiteta na razini saveznih država, koje su [američki] utemeljitelji izvorno postavili, gdje se sloboda sprovodila na lokalnoj razini” (Buzz Feed News, 15. studenoga 2016.). Ovih dana, u razgovoru s njemačkim veleposlanikom, Bannon je navodno rekao da je EU “konstrukcija s greškom” (flawed construction), što Bijela kuća negira (www.reuters.com, 21. veljače). Premda je potpredsjednik Mike Pence u Münchenu iznio službeni stav Sjedinjenih Američkih Država u prilog “snažne opredijeljenosti SAD-a daljnjoj suradnji s EU” (The New York Times, 21. veljače), stvorio se dojam kako se u Washingtonu trenutno zaboravlja da je Europa najbolji saveznik SAD-a. Europski lideri, posebno oni vezani uz briselski centar, odbijaju svaku kritiku europskog projekta, i to s razlogom. Previše je uloženo u izgradnju unije i rezultati su sasvim sigurno pozitivni. Teško je zamisliti današnju razinu blagostanja i mira u Europi bez EU. No, također je točno da je europski projekt trenutno na ispitu. Ne treba sumnjati da će EU naći rješenje, koje možda neće zadovoljiti sve zainteresirane, ali s malo dobre volje rješenje će se pronaći jer alternative nema.
S druge strane, odbijanje svake kritike, posebno američke kritike, prilično je deluzivno. Isto se može reći za nestrpljivo i pretenciozno osporavanje američkog predsjednika. Mnogi europski lideri kao da su zaboravili da nema alternative suradnji sa SAD-om. Kancelarka Angela Merkel može kolutati očima, a predsjednik britanskog Donjeg doma John Bercow može pokušati spriječiti Trumpov nastup u Westminsteru, što Trump i ne traži, ali oni i brojni drugi uglednici ne mogu u konačnici promijeniti rezultate američkih izbora, kolikogod neugodni bili, jer je ovdje riječ o ustanovi predsjednika prve svjetske sile. Vrijeme i sustav učinit će svoje, kao što je u američkoj ustavnoj povijesti još od 1789. godine. Kroz to vrlo dugo razdoblje američka je demokracija pokazala svoju superiornost. Nema razloga vjerovati da će upravo sad podleći.
Sve ovo moramo imati u vidu kad raspravljamo o Trumpovoj politici prema Rusiji. Nema nikakve sumnje da se Kremlj umiješao u američke izbore i da je bilo pojedinaca na američkoj strani koji su održavali nedopuštene odnose s ruskim vlastima. No, SAD nije Moldavija i takvi pokušaji nikada nisu imali naročitih izgleda, što ne znači da se neće ponoviti. Nedavno su otkrivene metode ruskog miješanja u prošlogodišnji nizozemski referendum o trgovinskim odnosima između Europske unije i Ukrajine. Tijekom kampanje ruski su agenti Ukrajinu predstavljali paklom za Ruse, gdje se razapinju trogodišnji ruski dječaci, itd. (The New York Times, 17. veljače). Može se očekivati da će ruske dezinformacije biti u igri i na predstojećim europskim izborima u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Zato ne smije biti nikakve dvojbe oko Trumpova stava prema Rusiji. Trumpova administracija i vodeći američki republikanci (John McCain) već su na razne načine poslali poruku da se odnosi s Rusijom neće bitno mijenjati, premda će biti pokušaja da se Rusiju usmjeri prema konstruktivnijim odnosima, a možda i ograničenom partnerstvu tamo gdje postoje zajednički interesi. No, ni Steve Bannon ne dvoji da su “Putin i njegovi ortaci stvarno jedna kleptokracija, da su stvarno imperijalistička sila koja želi ekspanziju” (Buzz Feed News, 15. studenoga 2016.). Rusi su poslije izborne euforije shvatili da je Trump daleko od onoga što su očekivali. Politologinja Veronika Krašeninikova, članica višeg savjeta Putinove stranke Jedinstvena Rusija, novu je američku administraciju nazvala “Obaminom administracijom na steroidima”, a Bannona označila ideologom ultradesnih krugova (rasista, ksenofoba i rusofoba), čiji su intelektualni izvori “Oswald Spengler i Julius Evola, riječju, ključni ideolozi europskog fašizma i nacizma”. Ona očekuje Trumpov sukob s Iranom, a Iran je, napominje, ruski partner u Siriji (Komsomoljskaja pravda, 3. veljače). Izbor teških riječi govori o strahu pred nepredvidljivim liderom, koji ne podliježe ucjenama.
Možda će Trump pokrenuti određene pomirljive inicijative prema Moskvi. Tako je obično na početku svake američke administracije. No, ono što može biti prilika za SAD nije prilika za male zemlje zapadnog savezništva, poput Hrvatske. Naše su novine trenutno pune deluzija brifiranih autora o tomu što Hrvatska može postići u novoj globalnoj situaciji. Tvrdi se da je naš “politički vrh shvatio da se može biti članica EU i NATO-a i imati dobre odnose s drugima, pa tako i s Rusijom” (Jutarnji list, 20. veljače), da “RH ima interes da i od Rusije […] dobije potporu za hrvatske interese u BiH” (Večernji list, 20. veljače). Bolje je graditi regionalna savezništva, onako kako su Stier i Krstičević ovih dana radili u odnosu s Crnom Gorom, Albanijom i Kosovom, nego precjenjivati vlastite mogućnosti. Nije vrijeme za skakutanje iz krajnosti u krajnost.
P.S.: Teško se složiti s Danielom Rafaelićem, v. d. ravnatelja HAVC-a, da je “Tomislav Karamarko raskolio kulturu na lijeve i desne” (Jutarnji list, 19. veljače), ali to nije ni potrebno. Važnije je upozoriti na Rafaelićevo ulizništvo kad tvrdi kako je loše što je umjetnička zajednica podijeljena: “Loše je kada se kinematografija i kulturnjaci dijele. To šteti stvaranju filmova i svih ostalih kulturnih proizvoda. Došlo je vrijeme da se to konačno smiri” (Večernji list, 17. veljače). Ako je i jasno kakvo je vrijeme došlo, manje je razvidno što se može postići smirivanjem općenitih okolnosti, ali je sigurno da u kulturi podjele nisu tako loše koliko pomodnost i nedostatak talenta.
Tekst preuzet s Jutarnjeg lista
Tekst se nastavlja ispod oglasa