U Zagrebu je 17. studenoga 2016., u organizaciji Instituta za europske i globalizacijske studije (predsjednik prof. dr. sc. Anđelko Milardović), održana međunarodna znanstvena rasprava pod naslovom Balkanske zemlje između Rusije i EU – „meki trbuh“ Europe, navodi geopolitika.news.
Tema konferencije bili su složeni politički, gospodarski i kulturni odnosi Rusije i EU na prostoru Jugoistočne Europe ili Balkana, tom najspornijem europskom prostoru, kojeg diplomatska povijest često određuje kao barutanu Europe, zbog čega je oduvijek bio promatran kao isključena regija i, kao takva, procjenjivana tek temeljem svojih odstupanja od Zapada ili tzv. civiliziranog svijeta. Iako je ova tema vrlo aktualna i izazovna, ovo je prvi puta u povijesti Hrvatske od osamostaljenja 1991., da je organizirana znanstvena rasprava o toj problematici.
Na konferenciji je izlaganja održalo 13 znanstvenika i stručnih osoba različitih profesionalnih profila (politolozi, povjesničari, novinari, ekonomisti, diplomati i td.) iz Hrvatske, Rusije, Mađarske, Češke, Crne Gore, Makedonije nazočili su i izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, predstavnici Ministarstva vanjskih poslova i Hrvatske gospodarske komore, ruski veleposlanik u Hrvatskoj dr. Anvar Azimov, poslanici više veleposlanstava u Hrvatskoj i mnogi drugi.
Konfliktna regija kao poligon za sučeljavanja velikih sila – barutana svijeta
Etnička i vjerska raznolikost, česti teritorijalni i granični sporovi između država regije, kao i suprotstavljeni interesi velikih sila, u političku terminologiju uvode pojam balkanizacija kao politički stereotip koji definira Balkan kao „stanje duha“ – kao svojstva Balkana prepoznaju se primitivizam, loše navike, etnička i vjerska netrpeljivost, nedjelotvorne institucije, korupcija, stanje političke nestabilnosti, te oduvijek gospodarska i društvena stagnacija.
Danas se geopolitički položaj regije razmatra prvenstveno kroz odnose moći među velikim silama, koje su kroz povijest, a i danas, upravo na prostoru jugoistoka Europe prelamale svoje političke, strateške i gospodarske interese.
SAD – kakva je politika prve sile svijeta prema ovoj regiji?
Politiku Sjedinjenih Američkih Država prema regiji, u kojoj su aktivno prisutne još od završetka Hladnog rata, moguće je sagledati u kontekstu kompleksnog diplomatskog ali i vojnog pristupa, čiji je cilj bio uspostava nove geopolitičke konfiguracije jugoistoka Europe. Pomicanje granica Zapada prema Istoku ili širenje zapadnog ekonomskog, političkog i sigurnosnog poretka, proces koji Sjedinjene Države snažno kontroliraju, objedinio je vrlo različite strategijepromicanja demokracije, uključujući i nametanje demokracije silom. U proteklih dvadeset godina, države regije postaju objekt geopolitike enlargementa, kao i engagementa SAD-a i EU, koji kao izvanjski akteri moderiraju političkom, gospodarskom i sigurnosnom transformacijom regije.
Ipak, angažman velikih sila na prostoru jugoistočne Europe, koji danas uključuje slabe članice Europske unije – Sloveniju, Hrvatsku, Rumunjsku, Bugarsku i Grčku, kao islabe države Zapadnog Balkana, rezultirao je upitnim političkim rješenjima koji su, umjesto obećanja političke stabilnosti i gospodarskog prosperiteta, većinu zemalja regije učinili sigurnosno nestabilnim, a gospodarsko i politički potpuno ovisnim o Zapadu.
Naime, zaokupljene geopolitičkim preustrojem Bliskog istoka, Sjedinjene su Države na jugoistoku Europe, nakon 2000. g kontinuirano prisutne posredno – preko djelovanja savezničkih aktera koji provode politiku proširenja sigurnosnog (NATO), te ekonomskog poretka (EU, MMF i druge međunarodne financijske institucije), a uz pomoć kojih se regija politički konstituira kao zapadna vrijednost. Svojim geostrateškim osobinama, jugoistok Europe, usko povezan s Mediteranom, područjem Kavkaza i srednje Azije, ali i s Podunavljem te Srednjom Europom, područje je posthladnoratovske velike geopolitičke igre, tj. prostor na kojem se sve više nadmeću interesi Sjedinjenih Država, Europske unije, Turske, Rusije i Kine. Sjedinjene Američke Države svoju geostrategiju ovom prostoru oslanjaju na mrežu proameričkih država u regiji: od Hrvatske i Slovenije pa do Kosova, Albanije, Makedonije, Rumunjske i Bugarske, te Turske i Grčke.
Jugoistok Europe – vječno mjesto sraza Rusije i Zapada
Geopolitički sraz Zapada i Rusije na području jugoistočne Europe, smještene između Sredozemlja i Crnog mora, postupno se profilira u sukob interesa velikih sila koje svoj utjecaj na države regije odmjeravaju preko diplomacije, krupnih investicijskih i konfrontirajućih infrastrukturnih energetskih projekata, ali sve češće i kroz projekciju vojne moći. Taj sukob proizišao je iz novog smjera ruske politike, koja se nakon razdoblja relativne pasivnosti 1990-tih, u novom tisućljeću počela reafirmirati kao velika sila, što je naročito iskazala svojom politikom prema Ukrajini koja je naoko odbacila zapadne vrijednosti i nadomjestila ih narativom koji se temelji na ideji sukoba civilizacija (EU protiv Euroazije). Naime, Rusija je danas u svojim međunarodnim aktivnostima vođena sviješću o svojoj veličini i moći.
Međutim, sukob na Balkanu ima drugačiji karakter! Radi se poglavito o sukobu na razini politike, propagande, ekonomije i kulture (soft power), u kojem se Rusija nastoji prikazati kao zaštitnica balkanskih naroda od zapadnih izrabljivača (EU i NATO). Rastući utjecaj Rusije u regiji vidljiv je na gospodarskoj razini, poglavito u energetskom sektoru, kao i u političkom – Rusija je stalna članica VS UN-a s pravom veta. Svojom novom vanjskom politikom prema regiji koja se formalno oslanja na ideološki, povijesno – kulturni aspekt, i koristi ideje panslavizma i pravoslavlja, mit zajedničke povijesti, Rusija zapravo nastoji spriječiti zapadnjački projekt „širenja demokracije“ na istok Europe, odnosno zaustaviti NATO-a u njegovom prodiranju u tradicionalnu sferu ruskog utjecaja.
Istovremeno Rusija nastoji postići možda i nešto više – osigurati pristup Sredozemnom moru te otvoriti prostor za ostvarivanje vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, kako bi se euroazijski projekt integracije proširio i na jugoistočnu Europu.
Međutim ispred panslavenstva i pravoslavlja kao skupa dominirajućih ideja, zapravo stoje snažne interesne korporativne grupacije što je vidljivo na primjerima velikih infrastrukturnih projekata u području energetike. Srbija je glavna meta, ali podjednako tako i BiH (preko RS), Makedonija, kao i Crna Gora koja se članstvom u NATO-u, uvodi u spektar euroatlantskog utjecaja. Naime, kroz članstvo Crne Gore u NATO-u, ovaj vojni savez, kao i SAD zatvaraju „stratešku“ rupu na Mediteranu nakon čega će NATO u cjelosti uspostaviti nadzor nad Jadranskim morem te time bitno ograničiti geostrateške mogućnosti Rusije na Balkanu, ali i Istočnom Mediteranu. Rusija je sada snažno usmjerena na zaustavljanje sličnog scenarija kada su u pitanju Srbija i BiH.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.