Kanadska zastupnica: Liječnike se prisiljava sudjelovati u samoubojstvu pacijenta protiv vlastite savjesti

Foto: GettyImages, Fah,. snimka zaslona, (Fotomontaža: Narod.hr)

„Ponosna sam što danas započinjem raspravu o prijedlogu zakona C-268, Zakonu o zaštiti slobode savjesti”, rekla je Kelly Block prošlog tjedna u kanadskom Donjem domu.

Block je predlagateljica Zakona o zaštiti slobode savjesti, C-268 prenosi LifeSiteNews.

“Gospođo predsjednice, ponosna sam što danas mogu započeti raspravu o prijedlogu zakona C-268, Zakona o zaštiti slobode savjesti. Bila bih neodgovorna kad ne bih priznala da je ovaj nacrt temeljen na marljivom radu i odlučnosti bivših članova parlamenta. Prvu iteraciju kojom se htjelo riješiti ovo pitanje uveo je pokojni Mark Warawa 2016. godine, ali ona nije napredovala nakon što je vlada donijela zakon C-14 radi ublažavanja učinaka pandemije.

Smatram iznimnom čašću što je moj prijedlog zakona nosi isti broj, C-268, kao i njegov.(…) Stručnjaci diljem Kanade pružali su informacije i savjete, dok su tisuće Kanađana izrazile potporu zaštiti naših temeljnih sloboda. Iako postoje brojni rječnici koji definiraju savjest, oni je dosljedno definiraju kao unutarnji osjećaj pojedinca za razlikovanje između ispravnog i neispravnog i koji vodi ponašanje pojedinca.

Članak Cardusa, kanadske istraživačke i obrazovne ustanove, pod nazivom „Imperativ prava savjesti“ navodi sljedeće: „Savjest“ seže do latinskog conscientia, a povezana je s grčkom synderesis. Dok se conscientia odnosi na primjenu našeg moralnog znanja na određene situacije, synderesis se odnosi na moralnu svijest ugrađenu u svaku osobu koja nas potiče da činimo dobro i izbjegavamo zlo.

Zakon C-268 jednostavan je jer se njime želi utvrditi minimalni nacionalni standard zaštite savjesti za medicinske radnike, poštujući pritom jurisdikciju mojih provincijskih kolega. Odgovor je na pozive skupina za prava osoba s invaliditetom, prvih država, Medicinskog udruženja Ontario (engl. Ontario Medical Association) i mnogih stotina medicinskih i psihijatrijskih djelatnika da zaštite prava savjesti.

Zakon bi osigurao medicinskim stručnjacima koji odluče ne sudjelovati ili ne uputiti pacijenta na potpomognuto samoubojstvo ili medicinsku pomoć prilikom umiranja da nikada ne mogu biti prisiljavani na kršenje svojih sloboda zaštićenih u odjeljku 2 ( a) Povelje nasiljem, prijetnjama, prisilom ili prijetnjom gubitka posla. Ovaj prijedlog zakona također služi za zaštitu prava pacijenata na dobivanje drugog mišljenja, a time bi zaštitio naš zdravstveni sustav.

Tijekom svojih konzultacija razgovarala sam sa zagovornicom prava osoba s invaliditetom Heidi Janz. Govorila mi je o svom rođenju u Sovjetskom Savezu. Liječnici su njezinim roditeljima rekli da Heidi nikada neće hodati, razgovarati ili razmišljati te da će do kraja svog kratkog života biti ovisna o drugima. Rekli su njezinim roditeljima da je smjeste u ustanovu i zaborave da su je ikad imali. Heidi Janz ima tešku cerebralnu paralizu.

Njezini roditelji nisu slušali dominantni narativ svog vremena. Voljeli su svoju kćer i vjerovali su da njezin život ima vrijednost. Na kraju su pronašli potrebnu podršku. Danas je dr. Heidi Janz doktorirala i izvanredna je profesorica etike na Sveučilištu Alberta. U slobodno vrijeme je dramaturginja i autorica, a nekako, unatoč svim obavezama, također služi kao predsjedateljica etičkog povjerenstva za prestanak života za Vijeće Kanađana s invaliditetom.

Dr. Janz je izvanredna žena. Iako bi je neki mogli sažalijevati, ona neće imati ništa od toga. Kaže da svi govore o tome koliko mora biti loše živjeti s invaliditetom, ali da ona svakodnevno odlučuje živjeti suprotno tom načinu razmišljanja. Kaže i da osobe s invaliditetom mogu biti puno više od njihove dijagnoze i da je ona dokaz te činjenice.

Da je bilo isključivo do dominantnog pogleda u njezino doba, nikad ne bi imala priliku opovrgnuti tu pripovijest. Da njezini roditelji nisu mogli pronaći pomoć koju su željeli kako bi mogli dobiti to presudno drugo mišljenje, nitko od mojih kolega u ovom mjestu ne bi čuo za ovu čudesnu ženu. Ovo nije samo teoretska priča.
Na sličan način, početkom ove godine ministrica odnosa s krunom i autohtonim stanovništvom, koja je i sama liječnica, svojim je biračima pisala o svom iskustvu ageizma (diskriminacije temeljem dobi) u našem zdravstvenom sustavu koje se odnosilo na njezinog 93-godišnjeg oca.

Iako neću ponavljati cijelu priču, citirat ću samo njezine posljednje dvije rečenice:

„Mom tati je postalo bolje bez potrebe za intenzivnom njegom, ali sjećam se da sam pomislila da sam kao doktorica medicine mogla čvrsto zauzeti stav. Zabrinula sam se da druge obitelji ne bi mogle dovesti u pitanje jasan ageizam u izborima koji su pred njih stavljeni.“

Otac ministrice i svi Kanađani imaju pravo pronaći liječnika koji će im pružiti nadu, ponuditi im drugi izbor, ponuditi im drugo mišljenje. Svi Kanađani zaslužuju to isto pravo.

Ovo je u Kanadi sve samo ne zajamčeno. Donijeli smo zakone koji imaju neželjenu posljedicu prisiljavanja liječnika i medicinskih stručnjaka da pacijentima omoguće smrt, bez obzira vjeruju li da je to u najboljem interesu njihova pacijenta. Zakoni C-14 i C-7 kreiraju savezni standard za medicinsku pomoć u umiranju i potpomognuto samoubojstvo, ali ne i za zaštitu savjesti. Unatoč tvrdnjama nekih, očito je apsurdno tvrditi da bi zakon o savjesti nekako ometao ulogu provincija, dok legalizacija medicinske pomoći u umiranju to ne čini.

Govorimo o prvoj temeljnoj slobodi izloženoj u Povelji. Osiguranje zaštite prava savjesti odgovornost je Parlamenta i Vlade Kanade, zbog čega sam predložila ovaj zakon i zašto bi ga trebalo usvojiti. Iznad svega, to je ispravno učiniti za pacijente i medicinske radnike.

Neki su pokušali prava savjesti oblikovati kao prava pacijenta naspram prava liječnika. Ništa nije dalje od istine. Zapravo, prava savjesti presudna su za način na koji funkcionira naš zdravstveni sustav. Pacijenti imaju pravo na drugo mišljenje, ali drugo mišljenje ne može biti ako je svaki liječnik prisiljen pružiti potpuno isti popis mogućnosti.

Zdravstvena zaštita u osnovi se odnosi na odnos liječnika i pacijenta. Uzmimo slučaj psihijatra koji u određenim okolnostima podržava MAID, ali koji je proveo 15 godina savjetujući pacijenta koji pati od napadaja depresije i samoubojstva. Tijekom 15 godina izgradili su razumijevanje i povjerenje. Što bi se dogodilo kad bi taj pacijent, koji pati od napada samoubojstva, zatražio samoubojstvo uz pomoć? Prema sadašnjem zakonu, taj psihijatar bio bi prisiljen uputiti pacijenta nekome drugome kako bi pacijent mogao umrijeti. Psihijatar to mora učiniti, iako zna da su samoubilačke misli privremene, da je inače pacijent radostan i voli život te da je završetak tog života pogrešan. Psihijatru su ruke vezane. Je li to ono što prolazi kao medicinska njega?

Neki bi mogli tvrditi da postoje zaštitne mjere za sprečavanje takvih tragedija, ali pitam, jesu li članovi potpuno sigurni? Usvajanjem zakona C-7, mnoge su zaštitne mjere uklonjene. Govorimo o okončanju ljudskog života. Nema mjesta za „možda“ kad život visi o koncu. Ne bi li prva linija zaštitnih mjera trebala biti stručnost medicinskih stručnjaka koji najbolje znaju? Ako ne vjeruju da je smrt odgovor, ne bismo li barem trebali razmisliti jesu li u pravu? Ovo je uostalom pitanje života i smrti.

Medicinska pomoć u umiranju i potpomognuto samoubojstvo lako su dostupni u cijeloj Kanadi. Postoje telefonske linije za informacije, bolnice u kojima rade voljni medicinski radnici, čak i adrese e-pošte koje pomažu u postavljanju termina. Jednom riječju, MAID postaje status quo. Tvrditi da će zaštita prava savjesti medicinskih stručnjaka na neki način blokirati pristup onima koji to istinski žele je obmana i nije ništa drugo doli neutemeljeno strahovanje.

Kanadsko liječničko udruženje (engl. Canadian Medical Association) jasno je izjavilo da zaštita savjesti neće utjecati na pristup MAID-u, jer je bilo više nego dovoljno liječnika spremnih ponuditi MAID. To je dodatno pojačano studijom sveučilišta McGill koja je pokazala da bi 71% nedavnih diplomanata medicinske škole bilo spremno ponuditi MAID.

Svaki sudski slučaj na tu temu, kao i zdrav razum, jasno je rekao da se povrjeđuju prava medicinskih stručnjaka iz Povelje kad su prisiljeni ponuditi ili uputiti na samoubojstvo ili medicinsku pomoć u umiranju. Svakako, dovoljno smo pametni da osiguramo pristup MAID-i, a da istovremeno štitimo temeljno pravo povelje na slobodu savjesti.

Vjerujem da nije slučajno što je bivši premijer Pierre Trudeau pravo savjesti stavio kao prvo od nabrojanih prava u našoj Povelji. To je priznanje kako država ne može i ne smije pokušati prisiliti nikoga od nas da učini ono što smatramo nemoralnim.
Deseci vođa prvih država pisali su svakom zastupniku i senatoru. Rekli su kako, „s obzirom na našu povijest s negativnim posljedicama kolonijalizma i nehotičnog nametanja kulturnih vrijednosti i ideja, vjerujemo da ljude ne treba prisiljavati na pružanje ili olakšavanje pružanja MAiD-a.“

Tvrdimo da smo pluralističko, slobodno društvo. Ako je to istina, od nas se traži tolerancija moralnih stavova drugih. Neki tvrde da zaštita već postoji u zakonu C-14. Iako pozdravljam napore bivše ministrice pravosuđa, časne članice iz okruga Vancouver Granvillea, kako bi se osiguralo priznavanje prava savjesti u tom zakonu, priznanje više nije dovoljno. Postoje primjeri da su medicinski radnici prisiljeni ili maltretirani da sudjeluju u samoubojstvu protiv vlastite savjesti.

Doktorica Ellen Warner, onkologinja koja svojim pacijentima služi već 30 godina, ispričala mi je o svojim iskustvima. Rekla je:

„Mislim da će Kanađane šokirati kad čuju da su pružatelji zdravstvenih usluga prisiljeni sudjelovati u MAID-u, takva se prisila često događa. Mog briljantnog kolegu maltretirali su da postane liječnik pravno odgovoran za MAID na svom bolničkom odjelu. Bio nam je veliki gubitak kad je otišao na drugu poziciju. Dvoje drugih suradnika rekli su mi da će, usprkos snažnim, moralnim prigovorima, izvršiti MAID ako ih se to zatraži iz straha da će izgubiti posao. Na jednom od sastanaka našeg osoblja, psihijatar je ustao i izjavio da bilo koji liječnik koji aktivno ne podržava MAID ne bi smio raditi u našoj bolnici.“

Napokon, neki su sugerirali da bi medicinski radnici morali ostaviti svoj moral pred vratima medicinskih ustanova. Međutim, u to uistinu nitko ne vjeruje i ne želi. Na primjer, nitko ne bi želio da liječnik zaboravi svoj moral ako mu se ponudi mito kako bi nekoga smjestio na listu čekanja. Ako svoje medicinske radnike držimo na višem standardu, ne možemo im tada reći da ignoriraju svoje osobne moralne standarde. Kao što je dr. Ellen Warner izjavila, „u nedostatku zaštite savjesti, skupina koja najviše može izgubiti su pacijenti – ljudi kojima svi pokušavamo pomoći.“

Ovim će se zakonom zaštititi odnos liječnika i pacijenta osiguravajući da liječnici i drugi medicinski radnici uvijek budu u mogućnosti preporučiti i pružiti skrb za koju smatraju da je najbolja za svog pacijenta. Kanađani trebaju usvajanje ovog zakona. Kanadski medicinski radnici trebaju usvajanje ovog zakona. Uz to, trebat će im pojedine provincijske vlade da zaštite njihova prava putem provincijskih propisa i zakona.

Potičem sve članove na ovom mjestu da odrade svoj dio i donesu Zakon o zaštiti slobode savjesti.”, zaključila je kanadska zastupnica.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Lifesitenews