Kardinal Robert Sarah komentirao je kontroverznu vatikansku deklaraciju koja dopušta svećenstvu da blagoslivlja istospolne parove u određenim slučajevima upućujući vjernike da “odgovore na zbunjenost Božjom riječju”.
Dok su biskupi diljem svijeta podijeljeni oko deklaracije, mnogi katolički biskupi u Africi javno su odbacili deklaraciju Fiducia Suplicans. Nekoliko biskupskih konferencija u Africi posljednjih je tjedana zatražilo od svećenika da se suzdrže od davanja blagoslova istospolnim osobama.
>Afrički biskupi odbacili blagoslov istospolnih parova:To bi moglo izazvati zbunjenost i skandal
Robert Sarah ima 78 godina, rođen je i odrastao je u Gvineji, studirao je teologiju u Rimu i biblijske studije u Jeruzalemu, bio je župnik u selu u savani, a zatim biskup u glavnome gradu Conakryju gdje je bio neumoran branitelj vjerskih i građanskih sloboda od nemilosrdne diktature i uz opasnost za vlastiti život.
Ivan Pavao II. pozvao ga je godine 2001. u Rim za tajnika Zbora za evangelizaciju narodâ, Benedikt XVI. učinio ga je godine 2010. kardinalom i postavio za predsjednika Papinskoga vijeća Cor unum za ljudski i kršćanki razvoj radi podupiranja naroda koji trpe. Dana 23. studenoga 2014. Franjo ga je imenovao predstojnikom Zbora za bogoštovlje i stegu svetootajstava, a te je službe razriješen 20. veljače 2021, piše portal Vjera i djela.
Njegovu Božićnu poruku donosimo u cijelosti.
Božićna poruka
Na Božić je Knez mira za nas postao čovjekom. Svakomu čovjeku dobre volje donosi mir koji dolazi s Neba. „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje“ (Ivan 14, 27). Mir koji nam Isus donosi nije prazni oblak, to nije svjetovni mir koji je često samo dvosmislena nagodba, dogovorena između interesa i laži jednih i drugih. Mir Božji je istina. „Istina je snaga mira, jer otkriva i dovršava jedinstvo čovjeka s Bogom, sa samim sobom, s drugima. Istina jača mir i izgrađuje mir”, poučavao je sveti Ivan Pavao II.[1] Istina koja je postala tijelom došla je nastaniti se među ljude. Njegovo svjetlo ne uznemirava. Njegova riječ ne sije pomutnju i nered, nego otkriva stvarnost svega. On „jest“ istina i stoga je „znak osporavan“ i „razotkriva misli mnogih srdaca“ (Luka 2, 34–35).
>Dokument o blagoslovima: Vatikan potvrdio da nije priznao istospolne zajednice
Istina je prvo od milosrđâ koje Isus nudi grješniku. Hoćemo li s naše strane moći činiti djelo milosrđa u istini? Za nas postoji veliki rizik traženja svjetskoga mira, svjetske popularnosti koja se kupuje cijenom laži, dvosmislenosti i supočiniteljske šutnje.
Taj je svjetski mir prijetvoran i površan. Jer laži, nagodbe i pomutnje rađaju podjelu, sumnju i rat među braćom. Papa Franjo nedavno je to podsjetio: „Vrag znači ‘djelitelj’. Vrag uvijek želi stvoriti podjele“.[2] Vrag dijeli jer „nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži“ (Ivan 8, 44).
Upravo su pomutnja, nedostatak nejasnoće i istine te podijeljenost poremetili i pomračili ovogodišnju proslavu Božića. Neki mediji tvrde kako Katolička Crkva potiče blagoslivljanje istospolnih zajednica. Lažu. Obavljaju posao djelitelja. Neki biskupi idu u istom smjeru, siju dvojbu i sablazan u vjerničke duše pretvarajući se da blagoslivljaju homoseksualne zajednice kao da su zakonite, u skladu s naravi koju je Bog stvorio, kao da mogu dovesti do svetosti i ljudske sreće.
Samo stvaraju zablude, sablazni, dvojbe i razočaranja. Ti biskupi zanemaruju ili zaboravljaju ozbiljno Isusovo upozorenje protiv onih koji sablažnjavaju malene: „tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u Mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“ (Matej 18, 6). Nedavna izjava Dikasterija za učenje vjere, objavljena uz odobrenje pape Franje, nije znala ispraviti te zablude i činiti djela istine. Štoviše, nedostatkom svoje jasnoće, samo je pojačala pomutnju koja vlada u srcima, a neki su je čak iskoristili kako bi poduprli svoj pokušaj vještoga podmetanja.
Što učiniti pred pomutnjom koju je djelitelj posijao u srce Crkve? „S vragom se ne raspravlja“, rekao je papa Franjo. „Ne pregovora se, nema dijaloga; ne poražava ga se raspravljajući s njim, jači je od nas. Vraga pobjeđujemo suprotstavljajući mu vjerom u Božju riječ. Na taj nas način Isus uči braniti jedinstvo s Bogom i među sobom od napada djelitelja. Božja riječ je Isusov odgovor na vražja napastovanja“.[3] U logici toga naučavanja pape Franje ni mi ne raspravljamo s djeliteljem. Ne ulazimo u raspravu s izjavom Fiducia supplicans, ni s njezinim različitim uporabama koje smo vidjeli da se umnožavaju. Jednostavno odgovaramo Božjom riječju i učiteljstvom te tradicionalnim učenjem Crkve.
Da bismo održali mir i jedinstvo u istini, moramo odbiti raspravljati s djeliteljem, na zbrku moramo odgovoriti Božjom riječju. Jer „živa je, uistinu, riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ (Hebrejima 4, 12).
>Biskup Perić o dokumentu koji spominje blagoslov istospolnih parova: Nejasan i proturiječan
Poput Isusa pred Samarijankom, usuđujemo se govoriti istinu. „Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla“ (Ivan 4, 17–18). Što reći osobama uključenima u homoseksualne zajednice? Poput Isusa, odvažimo se na prvo milosrđe: objektivnu istinu djelâ.
S Katekizmom Katoličke Crkve (2357) možemo stoga ustvrditi:
„Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji doživljavaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima tijekom stoljeća i u različitim kulturama. Njezin duševni nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto Pismo (usp. Postanak 19, 1–29; Rimljanima 1, 24–27; Prva Korinćanima 6, 10; Prva Timoteju 1, 10), koje homoseksualne odnose prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek izjavljivala da su „čini homoseksualnosti u svojoj biti neuredni’.[4] Protive se naravnomu zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Nisu plod istinskoga osjećajnoga i spolnoga nadopunjavanja. Ne može ih se odobriti ni u kojem slučaju.“
Bilo koji pastirski pristup koji ne bi podsjećao na tu objektivnu istinu uzmanjkao bi za prvo djelo milosrđa koje je dar istine. Ta objektivnost istine nije u suprotnosti s pozornošću koja se pridaje subjektivnoj nakani ljudi. Ali ovdje se treba prisjetiti ključnoga i konačnoga učenja sv. Ivana Pavla II.:
„Treba pomno razmotriti točan odnos koji postoji između slobode i ljudske naravi, te napose položaj što ga ljudsko tijelo zauzima u pitanjima naravnoga zakona. […]
Osoba, uključujući tijelo, povjerena je u cijelosti samoj sebi, i nalazi se u jedinstvu duše i tijela kojemu je ona predmet vlastitih ćudorednih činâ. Osoba, putem svjetla razuma i potpore krjeposti, otkriva u svojem tijelu prethodne znake, iskaz i obećanje darovanja sebe, u skladu s mudrim Stvoriteljevim naumom. […]
Nauka koja odjeljuje ćudoredni čin od tjelesnih uvjeta njegova obavljanja suprotna je zapovijedima Svetoga Pisma i Predaje: takva nauka oživljuje, u novim oblicima, neke stare zablude koje je Crkva uvijek pobijala, jer ljudsku osobu svode na ‘duhovnu’, čisto oblikovnu slobodu. To svođenje zanemaruje ćudoredno značenje tijela i ćudorednoga ponašanja koja se na nj odnose (usp. Prva Korinćanima 6, 19). Apostol Pavao izjavljuje da se u Kraljevstvo nebesko ne primaju „ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici“ (Prva Korinćanima 6, 9–10). Takva osuda – koju je Tridentski sabor potvrdio[5] – nabraja kao ‘smrtne grijehe’ [peccata mortalia] ili ‘beščasne primjene [nefandos usus] neka običavanja čije voljno prihvaćanje sprječava vjernike da budu sudionicima vječne baštine. Naime, tijelo i duša nerazdruživi su u osobi, u voljnom čimbeniku i u odlučenom činu, oni skupa opstoje ili pogibaju“.[6]
>Pregled tjedna: Vesna Vučemilović o aferi Mreža, Matija Štahan o Fiducia Supplicans, Željko Stipanović o problemima svinjogojaca
No, Isusov učenik ne može tu stati. Suočen sa ženom preljubnicom, Isus čini djelo opraštanja u istini: „Ni Ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Ivan 8, 11). Nudi hod obraćenja, života u istini.
Izjava Fiducia supplicans piše da je blagoslov umjesto toga namijenjen osobama koje „mole da nazočnost Duha Svetoga obogati, ozdravi i uzdigne sve istinito, dobro i ljudski valjano u njihovu životu i u njihovim odnosima“ (br. 31). Ali što je dobro, istinito i ljudski valjano u homoseksualnoj vezi, koju Sveto Pismo i Predaja određuju kao tešku i „u sebi poremećenu“ izopačenost? Kako takav tekst može odgovarati Knjizi Mudrosti koja kaže:
„Podmukle misli otuđuju od Boga i iskušavana Svemoć posramljuje bezumnike. Jer mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu. Jer sveti duh pouke bježi od prijevare“ (Mudrost 1, 3–5).
Jedina stvar koju treba tražiti od osoba koje žive u odnosu protiv naravi jest da se obrate i usklade s Božjom riječju.
S Katekizmom Katoličke Crkve (2358–2359) možemo dodatno pojasniti govoreći:
Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne težnje. Ta objektivno neuredna sklonost za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obzirnošću. Prema njima će se izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije. Takve su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova križa sjedine poteškoće koje mogu susresti zbog svoga stanja.
Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krjepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.“
Kao što je podsjetio Benedikt XVI., „kao ljudska bića, homoseksualne osobe zaslužuju poštovanje; […] zbog toga ih ne bi trebalo odbacivati. Poštovanje ljudskoga bića apsolutno je temeljno i odlučujuće. Ali to ne znači da je iz toga razloga homoseksualnost ispravna. Ostaje nešto što se stubokom suprotstavlja samoj bȋti onoga što je Bog izvorno htio“.[7]
Božja riječ prenesena Svetim Pismom i Predajom stoga je jedini čvrsti temelj, jedini temelj istine na kojem svaka biskupska konferencija mora moći graditi dušobrižništvo milosrđa i istine prema homoseksualnim osobama. Katekizam Katoličke Crkve nudi nam snažnu sintezu, on odgovara želji Drugoga vatikanskoga sabora: „sjajem istine Evanđelja potaknuti sve ljude da traže i prihvate Kristovu ljubav koja nadilazi svaku spoznaju“.[8]
Moram zahvaliti biskupskim konferencijama koje su već učinile to djelo istine, osobito onima iz Kameruna, Čada, Nigerije i drugima. Dijelim i prihvaćam kao svoje njihove odluke i čvrsto protivljenje izjavi Fiducia supplicans. Moramo potaknuti druge nacionalne ili krajevne biskupske konferencije i svakoga biskupa da čine isto. Time se ne suprotstavljamo papi Franji, nego se odlučno i korjenito suprotstavljamo krivovjerju koje ozbiljno potkopava Crkvu, Tijelo Kristovo, jer je protivno katoličkoj vjeri i Predaji.
Benedikt XVI. istaknuo je kako je „pojam ‘homoseksualnoga braka’ u suprotnosti sa svim kulturama čovječanstva koje su se nizale do danas i stoga znači kulturnu revoluciju koja se suprotstavlja cjelokupnoj predaji čovječanstva do danas“.[9] Vjerujem da je Crkva u Africi toga itekako svjesna. Ona ne zaboravlja bitno poslanje koje su joj povjerili posljednji pape. Papa Pavao VI., obraćajući se afričkim biskupima okupljenim u Kampali 1969., izjavio je: „Nova Patria Christi Africa: Afrika je nova Kristova domovina“.[10]
>Ne, Vatikan nije odobrio istospolne zajednice!
Papa Benedikt XVI. u dvije je prigode Africi povjerio golemo poslanje: da bude duhovna pluća čovječanstva za nevjerojatno ljudsko i duhovno bogatstvo njegove djece, njegovih kultura. U propovijedi 4. listopada 2009. rekao je:
„Afrika predstavlja neizmjerna duhovna ‘pluća’ za čovječanstvo koje se čini kao da je u krizi vjere i nade. Ali i ta ‘pluća’ mogu oboljeti. A trenutačno ga pogađaju najmanje dvije opasne patologije: prije svega, bolest koja je već raširena u zapadnom svijetu, to jest praktični materijalizam, spojen s relativističkim i nihilističkim mišljenjem. […] Takozvani ‘prvi’ svijet ponekad je izvozio i izvozi otrovni duhovni otpad, koji zaražava pučanstvo drugih kontinenata, među njima osobito afričkoga“.[11]
Ivan Pavao II. podsjetio je Afrikance da moraju sudjelovati u Kristovu trpljenju i muci za spas čovječanstva, jer je „ime svakoga Afrikanca napisano na Kristovim na križ pribijenim dlanovima“.[12]
Njezino providonosno poslanje danas je možda da podsjeća Zapad kako je muškarac bez žene ništa, da je žena bez muškarca ništa i oboje su ništa bez onoga trećega elementa koji je dijete. Sv. Pavao VI. istaknuo je „nezamjenjiv prinos tradicionalnih vrjednota toga kontinenta: duhovno viđenje života… poštovanje ljudskoga dostojanstva… osjećaja za obitelj i… zajednicu“.[13] Crkva u Africi živi od toga nasljeđa. Zbog Krista i po vjernosti Njegovu učenju i Njegovoj životnoj pouci životnoj lekciji, nemoguće joj je prihvatiti neljudske ideologije koje promiče raskršćanjeni i propadajući (dekadentni) Zapad.
Afrika ima živu svijest o nužnom poštovanju naravi i prirode koje je Bog stvorio. Nije riječ o otvorenosti duha i društvenomu napretku kako to prikazuju zapadni mediji. Riječ je o znanju jesu li naša spolna tijela dar Stvoriteljeve mudrosti ili su stvarnost lišena značenja, smisla, pa čak i izvještačena. Ali i tu nas Benedikt XVI. upozorava: „Kada se odreknemo zamisli stvaranja, odričemo se čovjekove veličine“.[14] Crkva u Africi na posljednjoj je sinodi snažno branila dostojanstvo muškaraca i žene koje je Bog stvorio. Njezin glas često zanemaruju, preziru ili smatraju pretjeranim oni čija je jedina opsjednutost ugoditi zapadnim lobijima.
Crkva u Africi glas je siromašnih, jednostavnih i malenih. Odgovorna je za naviještanje Božje riječi zapadnim kršćanima koji, budući da su bogati, obdareni višestrukim vještinama u filozofiji, teološkim, biblijskim i kanonskim znanostima, vjeruju da su razvijeni, moderni i mudri u svijetu. Ali „lûdo Božje mudrije je od ljudi“ (Prva Korinćanima 1, 25). Stoga ne čudi da su afrički biskupi, u svom siromaštvu, danas navjestitelji te božanske istine naspram moći i bogatstva pojedinih biskupstava na Zapadu. Jer „lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom“ (Prva Korinćanima 1, 27–29).
Ali hoćemo li se usuditi poslušati ih tijekom sljedećega zasjedanja Sinode o sinodnosti? Ili bismo trebali vjerovati da će, unatoč obećanjima o slušanju i poštovanju, da se njihova upozorenja uopće ne će uzimati u obzir, kao što vidimo danas? „Čuvajte se ljudi“ (Matej 10, 17), kaže Gospodin Isus, jer bi se sva ova pomutnja, koju je potaknula izjava Fiducia supplicans, mogla ponovo pojaviti pod drugim profinjenijim i skrivenijim izričajima na drugom zasjedanju Sinode o sinodnosti u 2024., ili u tekstu onih koji pomažu Svetomu Otcu u pisanju poslijesinodne apostolske pobudnice. Nije li Sotona tri puta iskušao Gospodina Isusa? Morat ćemo biti na oprezu s vještim podmetanjima i pothvatima koje neki već spremaju za ovo sljedeće zasjedanje Sinode.
Svaki apostolski nasljednik mora se usuditi ozbiljno shvatiti Isusove riječi: „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je“ (Matej 5, 37). Katekizam Katoličke Crkve daje nam primjer takve jasne, nepokolebive i hrabre riječi. Bilo koji drugi put neizbježno bi bio krnj, dvoznačan i varljiv. U ovom času čujemo mnoge govore koji su tako suptilni i zaobilazni da na kraju potpadaju pod ono prokletstvo koje je izrekao Isus: „Sve ostalo potječe od Zloga.“ Izmišljaju se nova značenja riječi, proturječi se i krivotvori Sveto Pismo tvrdeći da mu se ostaje vjerno. Na kraju se više služi istini.
Dopustite mi isto tako da ne padnem u isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Očito je da se može moliti za grješnika, očito je da se od Boga može tražiti njegovo obraćenje. Očito je da se može blagosloviti čovjeka koji se malo-pomalo obraća Bogu da ponizno isprosi milost istinske i korjenite promjene svoga života. Molitva Crkve nikomu se ne uskraćuje. Ali ona se nikada ne može preusmjeriti da postane ozakonjenje, opravdanje grijeha, strukture grijeha ili čak neposredne grješne prigode. Skrušeno i pokorničko srce, čak i ako je još daleko od svetosti, mora se blagosloviti. Ali sjetimo se da, usprkos odbijanju obraćenja i tvrdoći, iz usta svetoga Pavla ne dolazi nikakva riječ blagoslova, nego ovo upozorenje: „Tvrdokornošću svojom i srcem koje ne će obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna suda Boga koji će uzvratiti svakomu po djelima njegovim“ (Rimljanima 2, 5–6).
>Odluka o blagoslovima uzburkala strasti: Radi li se o radikalnom zaokretu Crkve ili ne?
Na nama je da budemo vjerni Onomu koji nam je rekao: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša Moj glas“ (Ivan 18, 37). Na nama je kao biskupima, kao svećenicima, kao krštenicima da s naše strane svjedočimo istinu. Ako se ne usuđujemo biti vjerni Božjoj riječi, ne samo da izdajemo Njega, nego izdajemo i one kojima se obraćamo. Sloboda koju imamo prenijeti osobama koje žive u istospolnim sjedinjenjima počiva u istini Božje riječi. Na koji bismo se način usudili navesti ih da povjeruju kako bi bilo dobro i kako Bog hoće da ostanu u zatvoru svoga grijeha? „Ako ostanete u Mojoj riječi, uistinu, Moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Ivan 8, 31–32).
Zato se ne bojmo ako nas svijet ne razumije i ne odobrava. Isus nam je rekao: „svijet… Mene mrzi jer Ja svjedočim protiv njega: da su mu djela opaka“ (Ivan 7, 7). Samo oni koji pripadaju istini mogu čuti Njegov glas. Nije na nama da budemo odobravani i da činimo jednoglasnost.
Sjetimo se ozbiljna upozorenja pape Franje na početku njegova papinstva: „Možemo mi hodati koliko hoćemo, možemo štošta graditi, ali ako ne ispovijedamo Isusa Krista, stvar ne ide. Postat ćemo nevladina humanitarna udruga, ali ne Crkva, Gospodinova Zaručnica… Što se zbiva kad se ne gradi na kamenu? Zbiva se ono što bude djeci na plaži kad prave dvorce od pijeska: sve se ruši, tako je bez dosljednosti. Kad se ne ispovijeda Isusa Krista, pada mi na pamet rečenica Léona Bloya: ‘Tko se ne moli Gospodinu, moli se vragu’. Kad se ne ispovijeda Isusa Krista, ispovijeda se svjetovnost đavla, svjetovnost zloduha“.[15]
Sudit će nam jedna Kristova riječ: „Tko je od Boga, riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga“ (Ivan 8, 47).
Tekst se nastavlja ispod oglasa