“Rusija može izgubiti ovaj rat”, naslov je komentara Timothyja Snydera za CNN. Inače radi se o povjesničaru sa sveučilišta Yale i autor serije knjiga o Ukrajini, Rusiji i Drugom svjetskom ratu. Smatra ga se jednim od najboljih svjetskih poznavatelja Ukrajine.
U nastavku prenosimo njegovo mišljenje.
Rusija u četvrtak slavi Dan pobjede, sjećanje na poraz nacističke Njemačke 1945. Na domaćem planu, to je nostalgija. U 1970-im godinama sovjetski vođa Leonid Brežnjev stvorio je kult pobjede. Rusija je pod Putinom nastavila tu tradiciju.
Na vanjskopolitičkom planu to je zastrašivanje. Trebali bismo misliti da Rusija ne može izgubiti. I previše nas je, tijekom ruskog agresorskog rata u Ukrajini, vjerovalo u to. U veljači 2022., kada je Rusija poduzela svoju potpunu invaziju na svog susjeda, konsenzus je bio da će Ukrajina pasti za nekoliko dana.
>Putin na Dan pobjede zaprijetio: Zapad riskira globalni sukob
Čak i danas, kada se Ukrajina drži više od dvije godine, među ruskim prijateljima u američkom Kongresu i Senatu prevladava mišljenje da Rusija na kraju mora pobijediti. Uspjeh Moskve nije na bojnom polju, nego u našim umovima.
Rusija može izgubiti. I treba izgubiti, za dobrobit svijeta. I za vlastito dobro.
Crvena armija
Ideja o nepobjedivoj Crvenoj armiji je propaganda. Crvena armija je bila strašna, ali također i pobjediva. Od tri ključna strana rata, Crvena armija je izgubila dva.
Pobijedila ju je Poljska 1920. Porazila je nacističku Njemačku 1945., nakon što je skoro pala 1941. (Njena pobjeda u tom slučaju bila je dio veće koalicije i uz odlučujuću američku ekonomsku pomoć.) Sovjetske snage bile su u nevolji u Afganistanu odmah nakon njihovu invaziju 1979. i morali su se povući desetljeće kasnije.
>Starešina: Zapadne sankcije protiv Rusije raspadaju se, nisu osiromašile Rusiju
A današnja ruska vojska nije Crvena armija. Rusija nije SSSR. Sovjetska Ukrajina bila je izvor resursa i vojnika za Crvenu armiju. U toj pobjedi 1945. ukrajinski vojnici u Crvenoj armiji pretrpjeli su ogromne gubitke — veće od američkih, britanskih i francuskih gubitaka zajedno. Ukrajinci su ratovali do Berlina u odori Crvene armije.
Danas se Rusija ne bori zajedno s Ukrajinom, već protiv Ukrajine. Vodi agresorski rat na teritoriju druge države. I nedostaje joj američka ekonomska potpora — Lend-Lease — koja je bila potrebna Crvenoj armiji da porazi nacističku Njemačku. U ovoj konstelaciji nema posebnog razloga za očekivati pobjedu Rusije. Očekivalo bi se, umjesto toga, da je jedina šansa Rusije da spriječi Zapad da pomogne Ukrajini. Tako što će nas uvjeriti da je njena pobjeda neizbježna i da ne primijenimo našu odlučujuću ekonomsku moć.
>Putin prisegnuo i obećao pobjedu, na svečanosti nije bilo hrvatskog predstavnika
Posljednjih šest mjeseci to potvrđuje: manje ruske pobjede na bojnom polju došle su u vrijeme kada su Sjedinjene Države odgađale pomoć Ukrajini, umjesto da je isporučuju.
Tko će pobijediti i s kakvim posljedicama?
Današnja Rusija je nova država. Postoji od 1991. Kao i Brežnjev prije njega, ruski predsjednik Vladimir Putin vlada kroz nostalgiju. On se poziva na sovjetsku, a također i na rusku imperijalnu prošlost. Ali Rusko Carstvo je također gubilo ratove. Izgubila je Krimski rat 1856. Izgubila je Rusko-japanski rat 1905. Izgubila je Prvi svjetski rat 1917. Ni u jednom od ta tri slučaja Rusija nije mogla zadržati snage na terenu dulje od otprilike tri godine.
U SAD-u vlada velika nervoza zbog ruskog poraza. Ako se nešto čini nemogućim, ne možemo zamisliti što bi se sljedeće moglo dogoditi. I tako postoji tendencija, čak i među pristašama Ukrajine, da misle da je najbolje rješenje – neriješeno.
>Kijev uklanja spomenik koji slavi bliskost Ukrajine i Rusije
Takvo razmišljanje je nerealno. I otkriva, uz nervozu, čudnu američku umišljenost. Nitko ne može voditi rat na takav način. I ništa u našim prethodnim pokušajima da utječemo na Rusiju ne sugerira da možemo ostvariti tu vrstu utjecaja. Rusija i Ukrajina bore se za pobjedu. Pitanja su: tko će pobijediti i s kakvim posljedicama?
Ako Rusija pobijedi, posljedice su užasne: opasnost od većeg rata u Europi, veća vjerojatnost kineske avanture na Pacifiku, slabljenje međunarodnog pravnog poretka općenito, vjerojatno širenje nuklearnog oružja, gubitak vjere u demokraciju.
Rusija i porazi
Normalno je da Rusija gubi ratove. I, općenito, to je navelo Ruse na razmišljanje i reformu. Poraz na Krimu prisilio je autokraciju da ukine kmetstvo. Gubitak Rusije od Japana doveo je do eksperimenta s izborima. Sovjetski neuspjeh u Afganistanu doveo je do Gorbačovljevih reformi i time do kraja hladnog rata.
Ispod ruskih posebnosti, povijest nudi općenitiju i još umirujuću lekciju o carstvima. Rusija danas vodi imperijalni rat. Negira postojanje ukrajinske države i nacije i čini zločine koji podsjećaju na najgore iz europske imperijalne prošlosti.
>Ristić: U ukrajinskom su ratu sve strane podigle svoje uloge na maksimum
Današnja miroljubiva Europa sastoji se od sila koje su izgubile svoje posljednje imperijalne ratove i potom izabrale demokraciju. Nije samo moguće izgubiti svoj posljednji imperijalni rat. To je i dobro, ne samo za svijet, već i za poraženog.
Rusija može izgubiti ovaj rat, i trebala bi, za dobrobit samih Rusa. Poražena Rusija ne znači samo kraj besmislenih gubitaka mladih života u Ukrajini. To je također jedina šansa Rusije da postane postimperijalna zemlja, zemlja u kojoj su reforme moguće, gdje bi sami Rusi mogli biti zaštićeni zakonom i mogli dati značajne glasove.
Poraz u Ukrajini povijesna je šansa Rusije za normalizaciju – kako će reći Rusi koji žele demokraciju i vladavinu prava.
Poput Sjedinjenih Država i Europe, Ukrajina pobjedu iz 1945. slavi 8. svibnja, a ne 9. svibnja. Ukrajinci imaju svako pravo sjećati se i tumačiti tu pobjedu: oni su od njemačke okupacije propatili više od Rusa i u ogromnom su broju poginuli na bojnom polju.
I Ukrajinci su u pravu kada misle da je Rusija danas, poput nacističke Njemačke 1945., fašistički imperijalistički režim koji može i mora biti poražen. Fašizam je prošli put pobijeđen jer je koalicija bila čvrsta i primijenila svoju nadmoćnu ekonomsku moć. Isto vrijedi i sada.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa