Jesu li umjetne maternice blizu realizacije? To tvrdi “popularizator znanosti” Hashema Al-Ghaili. U obliku reklame za izmišljeno postrojenje za ektogenezu, ‘EctoLife’, 8-minutni video vizualizira doslovnu tvornicu beba u kojoj se godišnje inkubira 30.000 beba uzgojenih u laboratoriju u inkubatorima kontroliranim umjetnom inteligencijom. Tijekom tog razdoblja njihovi roditelji koji su ih naručili puštaju im zvuk vlastitog glasa putem aplikacije i doživljavaju udarce svoje bebe putem ‘haptičkog odijela’.
Takav bi objekt, sugerira video, mogao učiniti trudnoću lakšom, sigurnijom i praktičnijom, ali bi također omogućio daleko veći stupanj kontrole nad genetikom novorođenčadi. Senzori umjetne inteligencije pratili bi abnormalnosti u rastu, dok bi genetski inženjering u fazi oplodnje omogućio roditeljima da kontroliraju boju kose, očiju i kože, eliminiraju genetske bolesti i povećaju snagu i inteligenciju, piše UnHerd.
Pedijatar i psihoterapeut Donald Winnicott slavno je primijetio: “Ne postoji takva stvar kao što je beba; već beba i netko.” Odnosno: bebe su radikalno ranjive, a jedini razlog zašto uopće preživljavaju je zahvaljujući brizi roditelja koji ih vole. Najvažnije, u najranijim fazama, gotovo uvijek zahvaljujući predanoj majci punoj ljubavi.
Majčinska odanost
Majčinska odanost ne postoji samo kod ljudi, već kod svih vrsta. Majke mnogih različitih vrsta, kao i ljudi, pokazuju spremnost riskirati život da bi zaštitile svoje potomke. Novorođenče bez majke tako je arhetipski jadna figura jer većina kultura shvaća koliki je gubitak odrastati bez te primarne zaštite, tijekom najosjetljivijih godina. A geneza ovog visceralnog instinkta je u samom procesu gestacije: kao što Abigail Tucker pokazuje u Majčinim genima, biofizički proces gestacije stvara radikalne neurološke promjene u ženi, što je priprema za intenzivno usklađivanje i odanost novorođenom djetetu. Drugim riječima: trudnoća ne stvara samo bebu, ona stvara majku.
Što se događa ako razvijemo sposobnost stvaranja beba bez stvaranja majki?
Što se onda događa ako razvijemo sposobnost stvaranja beba bez stvaranja majki? Na vrhu društvene hijerarhije, odgovor bi još uvijek mogao biti obitelj koja voli; naposljetku, svijet je pun sjajnih očeva i predanih posvojitelja. Također je istina, naravno, da nije svaka majka usklađena i odana. Normativno, međutim, obrazac vrijedi; majčino čedomorstvo ili okrutnost tako je šokantno upravo zato što je tako rijetko.
Ali kada govorimo o postrojenju koje bi moglo proizvesti 30.000 inkubator-baba godišnje, a da pritom ne proizvodi 30.000 majki, govorimo o potencijalno beskonačnom valu djece bez majki, od kojih veliki broj možda nema ‘i nekoga’, kako je rekao Winnicott. Kakva bi mogla biti sudbina takve novorođenčadi? Vidimo tračak ove budućnosti u distopijskim slikama nizova napuštenih surogat beba koje čuvaju dadilje u ratom razorenoj Ukrajini, ili surogat beba s invaliditetom koje odbacuju njihovi roditelji.
Pojeftinimo trudnoću i dodatno oslabimo majčinstvo s modelom masovne proizvodnje, i lako je zamisliti da ljudski život, tako proizveden bez majčinske ljubavi, postane toliko jeftin da je bezvrijedan. U takvom svijetu, bebe bez majke mogu se proizvoditi i skladištiti za medicinske pokuse ili industriju transplantacije, na primjer, ili uzgajati kao potrošna stočna hrana za vojsku, za neugodna zanimanja ili zanimanja niskog statusa ili jednostavno kao klasu robova.
Majčina predanost bebi predložak je za naše (kolebljivo) uvjerenje da svaki ljudski život ima vrijednost. Kad prestanemo stvarati majke, hakirat ćemo temelje te vrijednosti.