Jedna žena je provela osam godina u ćeliji u Pakistanu, čekajući smaknuće: Šerijatski sud ju je osudio na smrt, jer se kao “prljava” kršćanka drznula, radeći na polju s muslimankama, piti vodu prije njih. Dvije druge radnice su odbile piti vodu koju je donijela jer ju je “zagadila” time što je i ona pila. Kaurin po šerijatu ne smije piti vodu prije muslimana. Lokalni imam ju je optužio i završila je pred sudom optužena za uvredu proroka, a kazna za to je samo jedna – smrt.
A onda je smrtna presuda presudom Vrhovnog suda, vjerojatno zbog pritisaka zapada, izmijenjena. Asia Bibi je konačno slobodna – slobodna u zemlji koju ne smije napustiti i u kojoj ju velik dio stanovnika spreman ubiti kako bi pravda – kako je oni vide – bila zadovoljena. Teoretski je slobodna, u praksi je vlasti i dalje drže u “zaštitnom pritvoru”. Zbog njene sigurnosti!
Histerična i fanatizirana rulja, zabrađene žene i bradati muškarci jednako, sad traže njenu smrt, a cijela njena obitelj se nakon oslobađajuće presude mora skrivati po “sigurnim kućama” u Pakistanu, gdje ih “osvetnici” koji traže krv nje, njene petoro djece i muža, njenog odvjetnika te sudaca koji su je oslobodili zbog nedostatka dokaza, neće uspjeti pronaći.
Kapitulacija Britanije
Pakistanski premijer Imran Khan je, izgleda, kapitulirao pred prosvjedima radikala, tako da Asia ne smije napustiti zemlju. Odvjetnik koji ju ze zastupao na sudu, Saiful Malook, je u strahu za život pobjegao iz Pakistana.
“Rekli su mi da su mule viđene u susjedstvu, idu od kuće do kuće i pokazuju slike članova obitelji, pokušavajući im ući u trag”, rekao je za Guardian John Pontifex, aktivist koji je radio na oslobađanju Bibi otkad je uhićena 201,0, i koji je u stalnom kontaktu s obitelji. Za njih je pravi pakao nastao tek pred oko mjesec dana kad je Bibi oslobođena.
“Obitelj mora seliti iz mjesta u mjesto da izbjegnu da ih otkriju. Ponekad izlaze samo noću. Moraju pokrivati lica kad izlaze u javnost”, kaže Pontifex, i dodaje da ih “vjera održava u ovo vrijeme kad im je život u akutnoj opasnosti”. No ako im se ne dozvoli da nađu život izvan Pakistana, strahuje da će ih kad-tad pronaći, i da će im se dogoditi nešto užasno.
Da je Asii i njenoj obitelji život kritično ugrožen, ne negiraju ni najveći pobornici islamizacije zapada. Ovom prilikom čak nitko ne brani one koji joj žele doći glave time da su “sve kulture jednako vrijedne”, jer je teško tako nešto tvrditi. Ili bar ja nisam naišao na takve tvrdnje. Ali se govori o “šačici fanatika”, iako je posve razvidno da se tu ne radi o “šačici” bilo čega, nego općem, lako moguće i prevladavajućem raspoloženju u narodu: Dok se proteklih desetljeća zapad dekristijanizirao, islam se – radikalizirao.
“Ne dolazite k nama, ne želimo vas dodatno ugroziti”
Bibini odvjetnici, rođaci, i oni koji je podržavaju – a i u Pakistanu ima takvih, i ne tako malo, samo oni se ne usuđuju govoriti preglasno da se i njihova glava ne bi našla na panju! – su apelirali na brojne države Europe i Amerike, od Kanade do Italije, da daju Asii azil. Neke su zemlje izrazile spremnost, no službeno još nema ničeg konkretnog.
Ali najbliže konkretnom je da je Ujedinjeno kraljevstvo – odbilo dati azil Asii Bibi. Vlada Ujedinjenog kraljevstva je odbila odgovoriti na pitanje je li spremna ponuditi progonjenoj ženi i njenoj progonjenoj obitelji azil! Opravdavši to time da “ne žele dodatno ugroziti Bibi i njenu obitelj!”
Zašto bi to učinila zemlja koja se voli dičiti svojom prosvijećenošću i humanošću? Zemlja koja je dala azil desetcima i stotinama tisuća ljudi koji ga ni po kojoj logici nisu smjeli dobiti, koji su institut azila zloupotrijebili da bi se domogli nekih zelenijih obala? Tim više što je to zemlja koja je bila kolonijalni gospodar Pakistana, i zemlja kojoj Pakistanci koji iz ekonomskih, političkih, ili bilo kojih drugih razloga najviše teže, upravo zbog toga. Samo u Londonu – u kom je gradonačelnik Pakistanac po oba roditelja – živi preko 200.000 onih kojima su oba roditelja Pakistanci. U cijeloj Britaniji, 2011. je na zadnjem popisu bilo 1.170.000 Pakistanaca. Sad je to već preko milijun i pol. Računa se da će ih do 2030. biti oko tri milijuna.
Njeni zemljaci, oni koji su dobili pravo boravka u Britaniji, a bez da ih je itko igdje proganjao, su razlog zbog kojeg je Britanija hladno odbila dati azil Bibi. Britanija nije ponudila azil pakistanskoj kršćanki zbog “straha od nemira” u Ujedinjenom kraljevstvu i mogućih napada na veleposlanstva u islamskom svijetu, prema pisanju The Guardiana. Britanija jednostavno ne želi scene poput onih u Pakistanu, ne želi da se vidi koliko njenih građana zapravo ne priznaje ni zakone, ni građanska prava, niti je spremno prihvatiti bilo kakve vrijednosti Zapada.
Nekada sigurna za sve, Britanija je danas sigurna zemlja za malo koga
Wilson Chowdhry iz Britanske udruge pakistanskih kršćana kaže: “Britanija je zabrinuta radi potencijalnih nereda u zemlji, napada na civile i na veleposlanstva. Nisu joj ponudili azil, kad je nekoliko zemalja izašlo s tim. Obitelj definitivno neće doći u Britaniju”.
On nastavlja: “Čini mi se da je Britanija danas prilično nesigurna za one koji su optuženi za bogohuljenje. Mi smo itekako svjesni da postoje ekstremistički elementi u ovoj zemlji. Britanija bi bila njihov prvi izbor, to je (odbijanje azila, op. autora MH) pomalo kao udarac šakom u zube”.
Mnogi su u Britaniji zgroženi time što je Vlada sugerirala da bi azil Asii Bibi mogao biti odbijen, zatraži li ga. Točnije – poslala poruku Bibi i obitelji da ga niti ne traži kod njih, da svoje probleme nosi negdje drugdje. Čak i ekstremistički “Huffington post”, koji zastupa stavove koji su lijevo od onog gdje su pred pola stoljeća bile terorističke Crvene Brigade i Frakcija crvene armije, u svom londonskom izdanju postavlja pitanje: “Nismo pitali talibane za dozvolu da damo azil Malali Yousafzai, pa zašto onda sad kapituliramo?”. No, oni nesvjesno sami daju i odgovor: Njihov tekst je napisan samo zato da bi se engleske muslimane oslobodilo optužbi za to da Bibi ne može dobiti azil u Engleskoj. Naslov je: “Nemojte kriviti muslimane zato jer je Britanija odbila azil Asii Bibi”, te nam tumači kako je za tu nehumanu odluku kriva jedino Teresa May, dok će svi kriviti britanske muslimane.
Apologetika divljaka i primitivaca
Odgovor zašto Asia neće dobiti azil je upravo taj što na zapadu postoji besramna apologetika barbara koji Asiu žele objesiti. Novinarka Salma Yaqoob, naime, brani islam jer, kaže, “žene koje su prijavile Asiu Bibi su neobrazovane, nemaju pojma da takav propis ne postoji u Kuranu”. Naravno, postoji, i naravno, Salma to zna. I naravno, takva odluka je donesena upravo zbog onih muslimana u Britaniji koji su spremni postaviti bombu u podzemnu ako Britanija ugosti “bogohulnicu”, iako se, istina, sve javne ličnosti muslimanske vjere u Britaniji ograđuju od takve odluke Vlade, bar javno, i pozivaju Vladu da ipak odobri azil. Je li to zbog imagea u javnosti, ili je iskreno, vjerojatno ovisi od slučaja do slučaja.
Ali eto, dok lijevi liberali islamske vjere imaju potrebu braniti islam i muslimane te kritizirati bijele kršćane, naročito demokršćane, lijevi liberali kršćanskih korijena isto tako imaju potrebu braniti islam i muslimane te kritizirati bijele kršćane. I s visoka popovati drugima što je pravo kršćanstvo i što je pravi islam, iako ni o jednom ni o drugom nemaju pojma niti mogu kršćanstvo uopće podnijeti. I zato Asia ne može dobiti azil.
I ne samo zato. Institucija azila je osmišljena radi ljudi poput Asie Bibi, ljudi koji su proganjani bez da su počinili ikakav stvarni zločin, koji su proganjani zbog političkih uvjerenja ili vjerovanja. Azil je pravo političkog izbjeglice na utočište u nekoj stranoj državi. Pravo na azil spada među temeljna ljudska prava, a određeno je Općom deklaracijom o pravima čovjeka u 14. članku, prema kojem ovo pravo mogu tražiti i u njemu uživati osobe koje su prebjegle u drugu zemlju jer su u vlastitoj proganjane zbog mišljenja ili vjere, ili politike koju zastupaju. Azil ne mogu tražiti oni koji su proganjani zbog nepolitičkih prijestupa – poput korupcije, iako se svaki korumpirani političar i biznismen u Hrvatskoj obično žali na “politički progon”.
Azil svima, samo ne onom kom je potreban
Umjesto njih, azil dobivaju stotine tisuća ljudi koji ga ni po jednom kriteriju ne bi smjeli dobiti. Dobivaju ga iako ne bježe od progona po bilo kojoj osnovi, ne bježe čak ni od siromaštva jer dolaze s vrijednim iPhoneima i svežnjevima eura, a i da bježe, siromaštvo ne može biti osnova za dobivanje azila, siromaštvo nije progon. Ne bježe od rata, jer uglavnom dolaze iz zemalja poput Pakistana u kojima rata nema već desetljećima. Čak ni u Siriji više nema rata. I da ga ima, niti rat sam po sebi nije validan razlog za traženje azila, što se vidi i po tome da zapadne zemlje Ukrajincima koji dolaze iz svoje zemlje, koja je siromašnija od Sirije i u kojoj je stvarno rat – ne daju azil. Ako ga žele, moraju lagati da su homoseksualci ili Rusi ili nešto slično. A uostalom, kad to na Bliskom istoku nije bilo ratova, tamo još od prije Krista?
Ne bježe čak ni u bolji život, jer u svojim zemljama su jednaki svima ostalima, dok će na zapadu biti na društvenom dnu jer, kako se pokazalo, nemaju vještine i znanja za nešto bolje, često ni kapacitet da ih steknu. Oni koji to imaju, a dolaze iz Sirije i sličnih zemalja, ionako dolaze uredno s vizama i svime što treba, a ne “po šumama i gorama”.
Mi pouzdano znamo da među njima ima nezanemariv broj vrlo opasnih ljudi. Znamo da neke velike izbjegličke kampove, poput onog na Lezbosu, u potpunosti kontroliraju ISIL-ovci. Iako razmjerno malobrojni među “migrantima”, oni su ti koji određuju društvenu dinamiku, oni propisuju pravila igre u imigrantskim zajednicama, i tko im se suprotstavi riskira glavu.
Mi dajemo azil ljudima poput mladog Kurda koji je nedavno s 15 zemljaka silovao Njemicu, a koji se naslikavao po Siriji sa strojnicama. On nije žrtva, on je krvnik. Ili “žrtvi” mađarske novinarke Petre Laszlo koja mu je podmetnula nogu kad je ilegalno prelazio granicu, Osami Abdulu Mohsenu za kojeg se kasnije u Španjolskoj ispostavilo da je simpatizer, a vjerojatno i član terorističke organizacije – sam pogled na njegov facebook profil nije ostavljao mjesta sumnji.
Lažite ako želite azil!
Azilanti, riječ koja je preplavila javni prostor posljednjih godina. I kao i brojnim drugim riječima i njoj je smisao posve izvrnut, u samu njenu suprotnost. Uzalud su intelektualci na zapadu upozoravali na važnost pojmova. Danas se azil ne daje gore spomenutima. Danas se politički azil daje ljudima koji dolaze bez dokumenata koje namjerno “gube”, koji otvoreno lažu o tome odakle dolaze, koji očito lažu o svemu da bi dobili pravo boravka u zemlji u kojoj nemaju pravo boraviti: Birati zemlju u kojoj ćete živjeti nije ljudsko pravo. Samo to bi u normalnim okolnostima bilo dovoljno da im se odbije azil. Jer, ako dozvolimo onima koji zloupotrebljavaju tuđa prava da nešto dobiju na emocionalnu ucjenu, uz asistenciju medija koji prodaju njihove laži, optužuju one koji iznose činjenice za “širenje lažnih vijesti”, i izmišljaju ljigavo sentimentalne priče te se brinu o apologetici provalnika u zapadne države što god uradili, onda će stradati oni koji azil stvarno trebaju.
A to se događa. Azil stvarno treba Asia Bibi, i ona ga možda i može dobiti negdje drugdje, no nije u tome stvar. Stvar je u moralnoj propasti zapada, u raspadu sustava vrijednosti. Sama činjenica da Britanija ne želi ponuditi azil nekom tko je više nego očiti i školski primjer nekog kom je azil potreban, jer je podijelila azil i državljanstvo stotinama tisuća onih koji smatraju da nevjernika treba ubiti ako pije iz krive čaše, pa je sad “zabrinuta za odnose sa zajednicom”, muslimanskom naravno, ako jadnu ženu pusti u zemlju, je nakaradna.
Ako pozovete na ubojstvo Britanca, dobit ćete azil. Ako islamisti pozivaju na vaše ubojstvo, nećete
No ima i još gorih stvari. Trenutno u Londonu posve legalno boravi Dr. Ataollah Mohajerani, bivši ministar kulture i islama Republike Iran. A on je na zapadu najpoznatiji po tome što je napisao knjigu od 250 stranica, nazvanu “Kritika zavjere sotonskih stihova”, u kojoj pravda odluku iz 1989. tadašnjeg lidera Irana Ajatolaha Homeinija da se baci fetva na Salmana Rushdieja, i da se pozove svakog muslimana da ga ubije ako ga vidi.
Salman jest, i bio je, britanski državljanin. Države postoje da bi štitile svoje građane prije svega od vanjskih neprijatelja, potom da bi štitile njihov život i imovinu i od sugrađana. U ime toga ih reketare, u ime toga im uzimaju porez kojim plaćaju vojsku, policiju, pravosuđe. Rushdiu je život uništen, morao se povući u ilegalu i skrivati.
Mohajerani nikad nije odustao od poziva na ubojstvo Rushdieja. Još 2007., kad je Rushdie dobio titulu “sir”, Mohajerani je kritizirao tu odluku vlade Tonyja Blaira – i izvrijeđao Britaniju i njenu politiku.
No kad je pao u nemilost režima kojem je godinama i desetljećima vjerno služio pozivajući na ubojstva Britanaca, Mohajerani je – preselio u London. Ima li status azilanta, ili mu je samo odobren boravak, ne zna se i nije bitno. Bitno je da to čini slučaj Bibi još manje probavljivim.
Jer, dok Zapad daje utočište ljudima poput Mohajeranija, ljudima koji su vodili kampanje za ubojstvo britanskih državljana u Britaniji jer su uvrijedili proroka, padnu li u nemilost svojih, on odbija pružiti utočište kršćanki koja spada u sam vrh ljudi na planeti koji trpe najveću moguću nepravdu. Kad pozivate na ubojstvo britanskog državljanina u Britaniji, dobit ćete azil u Britaniji: Kad ste žrtva poziva na ubojstvo pakistanskih mula u Pakistanu, Britanija će vam to odbiti jer se ne želi zamjerati britanskoj mulokraciji. “Zajednici”, kako oni to lijepo kažu.
Okretanje drugog obraza
Čemu nas to uči? Bismo li trebali ovako, kršćanski, okretati drugi obraz, na radost onih među nama koji ionako nemaju obraza? U Pakistanu postoji brojna kršćanska zajednica: Oni nisu izašli na ulice prosvjedovati protiv smrtne kazne Asii Bibi zbog čaše vode, niti bi Zapad stao u njihovu obranu da su to učinili, a vlast u Pakistanu (i narod) im to svakako ne bi oprostili i bili bi strahovito kažnjeni. Mi pak kažnjavamo sami sebe kad i pomislimo da bismo se možda trebali braniti od određenih agresivnih postupaka ljudi drugih vjera i rasa, jer je to rasizam i “mržnja”.
Vratimo se zato na kraju na kratko gore spomenutom Johnu Pontifexu iz organizacije “Pomoć za crkvu u nevolji”. Njegova je organizacija ovih dana izdala godišnje izvješće o progonima kršćana. To izvješće je ustvrdilo kako se progone kršćana na Bliskom istoku i u Africi sve više ignorira na “vjerski nepismenom zapadu”.
On upozorava, “u očima zapadnih vlada i medija, vjerske slobode gube prioritet u korist pitanja koja se tiču roda, seksualnosti, i rase”. Ništa kao slučaj Bibi to ne prikazuje tako zorno.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr