Site icon narod.hr

Michael Anton: Socijalizam i Veliki reset

Veliki reset

epa09968345 WEF Founder and Executive Chairman Klaus Schwab addresses a plenary session during the 51st annual meeting of the World Economic Forum (WEF) in Davos, Switzerland, 23 May 2022. The forum has been postponed due to the COVID-19 pandemic and was rescheduled to early summer. The meeting brings together entrepreneurs, scientists, corporate and political leaders in Davos under the topic 'History at a Turning Point: Government Policies and Business Strategies' from 22 to 26 May 2022. EPA/GIAN EHRENZELLER

“Slijedi esej Michaela Antona iz knjige Michaela Walsha, Protiv velikog reseta: Osamnaest teza protiv novog svjetskog poretka, koju je objavio Bombardier Books. Walsh je prikupio niz eseja među osamnaest najeminentnijih američkih mislilaca, pisaca i novinara — uključujući Jamesa Poulosa iz American Minda, kao i starijih suradnika Claremonta Michaela Antona i pokojnog Angela Codeville — da pruže prvu veliku salvu u intelektualnom otporu sveobuhvatnom restrukturiranju zapada svijeta koju provode globalističke elite.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sve se češće može čuti kako oni na onome što možemo nazvati konvencionalnom desnicom tvrde da je glavna prijetnja s kojom se suočava povijesna američka nacija i američki način života “socijalizam”. Ova su upozorenja rasla s porastom takozvanog “Velikog reseta”, navodno širokog nastojanja da se smanji nejednakost, ohladi planet (tj. “riješi se klimatskih promjena”) i izliječe razne društvene bolesti, a sve smanjenjem navodne “pretjerane potrošnje”.

Drugim riječima, njezina je misija uvjeriti ljude, barem na razvijenom Zapadu, da prihvate niže standarde života kako bi stvorili pravedniji i “jednakiji” svijet. Budući da konzervativni um, ne nerazumno, povezuje niže standarde života sa “socijalizmom”, mnogi konzervativci prirodno intuitivno misle da Veliki reset mora nekako biti “socijalistički”.

Trenutni Zapadni režim suprotan je socijalizmu

Vjerujem da je ovaj strah barem djelomično pogrešan i da su upozorenja koja izaziva, koliko god bila dobronamjerna, kontraproduktivna jer odvraćaju pozornost od istinskije, veće prijetnje: konkretno, kabale bankara, tehničara, korporativnih rukovoditelja, političara, viših birokrata, akademika i stručnjaka koji se okupljaju oko Svjetskog ekonomskog foruma i nastoje promijeniti, smanjiti, ograničiti i homogenizirati zapadnjački način života – ali samo za obične ljude. Svoj vlastiti način života, zajedno s bogatstvom i moći koji ga definiraju, nastoje učvrstiti, povećati, produbiti i proširiti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zbog toga je stroga ili doslovna definicija “socijalizma” – javno ili državno vlasništvo i kontrola sredstava za proizvodnju kako bi se izjednačili prihodi i bogatstvo stanovništva – neprikladna za našu situaciju. Veliki reset tiho, ali nepogrešivo redefinira “socijalizam” kako bi se omogućilo i čak promicalo bogatstvo i koncentracija moći u određenim rukama. U odlučujućem smislu, dakle, sadašnji ekonomski sustav Zapada – zapravo, njegov sveobuhvatni režim – suprotan je socijalizmu.

Sličnosti i razlike sa socijalizmom

Ipak, postoje načini na koje bi se ovaj režim još uvijek mogao uvjetno opisati kao “socijalistički”, barem onako kako djeluje za one koji nisu članovi Davosa. Ako se Velikom resetu dopusti da nastavi kako je planirano, bogatstvo za sve osim globalne nadklase bit će izjednačeno ili barem smanjeno za srednju klasu i povećano za nižu. Mnoga sredstva koja se koriste za postizanje ovog cilja bit će “socijalistička”, u širem smislu. Ali da bismo razumjeli i sličnosti i razlike, moramo se vratiti izvoru socijalizma, a to je misao Karla Marxa i njegovog kolege, financijskog podupiratelja i mlađeg partnera, Friedricha Engelsa.

Ta je misao najdostupnija u Marxovim Ekonomskim i filozofskim rukopisima iz 1844., Manifestu Komunističke partije (1848.) koji su zajednički napisali i Engelsovom pamfletu “Socijalizam: utopijski i znanstveni” (1880.). Marksistički detaljan prikaz ekonomije u potpunosti je razvijen u monumentalnom Kapitalu (Das Kapital), objavljenom u tri toma između 1867. i 1894. Marx i Engels ne tvrde da su inovatori. Oni radije inzistiraju na tome da su samo otkrili i eksplicirali “znanstvenu” teoriju socijalizma, čiji se pravi korijeni nalaze u odvijanju razvoja “povijesti”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Razlika između komunizma i socijalizma

Trebalo bi reći koju riječ o razlici između “komunizma” i “socijalizma”. Razlika nije uvijek jasna u Marxovim i Engelsovim djelima. Često koriste oba pojma naizmjenično. Posebno se čini da Engels zaobilazi to dvoje, posebno u djelu “Socijalizam: utopijski i znanstveni”. Ali možda možemo uzeti kao mjerodavnu razliku napravljenu u Manifestu. Tamo dvojica autora suprotstavljaju pravi komunizam različitim oblicima socijalizma – feudalnom, malograđanskom, njemačkom, konzervativnom i kritičko-utopističkom – za koje sve smatraju da su nedostatni, u najboljem slučaju prekretnice na putu prema komunizmu.

Za naše je svrhe ovdje nepotrebno prepričavati Marxove i Engelsove razlike između različitih oblika socijalizma. Dovoljno je reći da, prema njihovom prikazu, sve te varijante predstavljaju cinične ili u svakom slučaju beznačajne ustupke nižim klasama, s namjerom da se spriječi pojava potpunog komunizma i očuvaju status i privilegije vladajuće klase.

“Socijalizam” koji nam je danas najviše poznat – visoko i progresivno oporezivanje, velikodušna socijalna država, nacionalizacija ključnih usluga kao što je zdravstvena skrb, opsežan popis “prava” zajamčenih državom, u kombinaciji sa zadržavanjem privatnog vlasništva i privatno vlasništvo nad većinom sredstava za proizvodnju – Marx i Engels ismijavaju ga kao “buržoaski socijalizam”, tj. ne samo da nije prava stvar, nego je fundamentalno bliži buržoaskom kapitalizmu nego pravom socijalizmu, a još manje komunizmu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Marksizam i “Povijest”

Za Marxa i Engelsa, temelj i socijalizma i komunizma je “povijest”, shvaćena ne kao prikaz prošlih događaja, uvjeta, struktura i trendova, već kao neumoljivo kretanje prema konačnom, potpuno racionalnom stanju, s pojmom “država” i kao “stanje postojanja” i kao formalna mašinerija vlasti. Otkriće ovog pojma “povijesti” implicirano je u Rousseauovom prikazu čovjekova prijelaza iz prirodnog stanja – čovjekova izvornog i prirodnog, u smislu “zadanog” stanja – u stanje građanskog društva. Za Rousseaua je taj prijelaz bio i pad i jednosmjeran: nema povratka.

Ova promjena u čovjekovoj situaciji, koja navodno mijenja njegovu prirodu, srž je onoga što bi se nazvalo “historicizmom”: ideja da ljudska priroda nije stalna, već promjenjiva u skladu s povijesnom situacijom. Prema ovom razumijevanju, “povijest”, a ne bilo kakva navodna, ali nepostojeća trajna ljudska priroda kako je postavljena u svim prethodnim filozofijama, određuje organizaciju društva i osigurava standard po kojem bi čovjek trebao živjeti.

Za Rousseaua, prijelaz čovjeka iz prirodnog stanja u građansko društvo uzrokovan je otkrićem ili razvojem njegove racionalnosti, latentne kvalitete koja je uvijek prisutna u čovječanstvu, ali nije aktivna u prirodnom stanju, u kojem ljudi žive manje-više kao zvijeri. Ono što čovjeka razlikuje od zvijeri je njegova sloboda, njegova svijest i sposobnost da djeluje na temelju te slobode, te potencijal da razvije svoju racionalnost. “Otključavanje” te racionalnosti možda je neizbježno, ali je istodobno slučajno ili nenamjerno.

Jednom otključana, ljudska racionalnost neizbježno dovodi do izuma privatnog vlasništva, koje je temelj svake politike. “Prvi koji je, ogradivši se od zemlje, u svojoj glavi kazao ovo je moje i našao dovoljno jednostavne ljude da mu povjeruju, bio je pravi utemeljitelj građanskog društva”, piše Rousseau u Raspravi o podrijetlu i utemeljenju nejednakosti među ljudima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Privatno vlasništvo

Privatno vlasništvo nužno rađa institucije osmišljene da ga štite i brane, a one postaju ne samo instrumenti civilnog društva nego i izvori nejednakosti i bijede. U Rousseauovoj je misli implicitna uznemirujuća ideja da, jednom kada ovaj povijesni proces započne, nema kraja ni racionalnog smjera.

Povijest je vođena proturječjima i sukobima – iako, tvrdi on, ljudska bića još uvijek mogu živjeti više ili manje sretno ako su izolirana od urbanog bogatstva i korupcije. Ali takve su okolnosti rijetke i proizvod su slučajnosti. Povijest je uglavnom beskrajna zamjena jednog skupa standarda i načina života za nove, jednog skupa gospodara drugim, ad infinitum.

Rousseauovi nasljednici, prvenstveno Kant i Hegel, prihvaćaju ideju da je povijest vođena sukobom, ali smatraju da proces ipak ima racionalan smjer. Urođeni i neizbježni sukobi povijesti pokazuju naprijed i prema gore prema konačnom stanju u kojem su sva proturječja povijesti razriješena. To je navodni uvid — koji je kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih popularizirao Francis Fukuyama — na temelju kojeg Marx i Engels grade svoju političku i ekonomsku teoriju.

Za marksizam je temeljna činjenica ljudskog života – ono što čovjeka razlikuje od ostalih živih bića – svjesna proizvodnja i potrošnja. Marx djelomično slijedi Rousseaua u uvjerenju da je postojalo razdoblje kada je čovjek mogao, u biti, “živjeti od zemlje”, od onoga što je mogao pronaći i prikupiti. Ali dok je za Rousseaua čovjekov prijelaz iz prirodnog stanja u građansko društvo bila tragedija koja se mogla izbjeći ili u svakom slučaju slučajna i nepotrebna tragedija, za Marxa je to bilo neizbježno i, na kraju, sve će završiti dobro.

Čime je određen karakter čovjeka i svakog društva?

Za razliku od proizvodnje životinja (primjerice, pčela) proizvodnja čovjeka je svjesna. On zna što radi i zašto to radi. Ali ta svijest ne proizlazi iz neke urođene racionalnosti, već prije iz nužnosti. Povećanje stanovništva prisiljava čovjeka na proizvodnju – to jest, na manipuliranje prirodom, a ne na jednostavno življenje od njezinih blagodati – kako bi preživio. (Implikacija je da je priroda jedva dovoljno izdašna da podrži ograničeni broj primitivnih ljudi, ali mora biti “osvojena” kako bi podržala neizbježno veće brojeve koji će se pojaviti bez neke vanjske sile koja dosljedno uništava stanovništvo.)

Ovaj zaokret ka proizvodnji predstavlja temeljnu promjenu čovjekova bića i prvi je korak u njegovu povijesnom razvoju.

Od ove točke nadalje, karakter čovjeka i svakog društva u kojem živi određen je načinom(ima) proizvodnje. Takvi načini ne samo da određuju nego i objašnjavaju, doslovno, sve o ljudskom životu: čovjekovu prošlost, sadašnjost i budućnost; njegovu teologiju, moral i svjetonazor; te temeljnu metafiziku i ontologiju stvarnosti. Stoga Marx može tvrditi da je njegova teorija sveobuhvatna…, piše Michael Anton za American Mind.

* Michael Anton je američki konzervativni esejist, pisac govora i bivši visoki dužnosnik za nacionalnu sigurnost u Trumpovoj administraciji. Pod pseudonimom Publius Decius Mus 2016. je napisao The Flight 93 Election, utjecajan esej u prilog kampanji Donalda Trumpa, kojem su kasnije različiti mediji pripisali argumente koje je doveo izbora Trumpa za predsjednika.

Kao višeg suradnika na Institutu Claremont i profesor na fakultetu Hillsdale, studenta Lea Straussa uz mentorstvo Harryja V. Jaffe, predanog stručnjaka za misao Niccole Machiavellija, Antona mnogi smatraju vodećim misliocem ‘Nove američke desnice’. Zbog svoje spremnosti na interakciju s misliocima izvan Overtonovog prozora i obično zanemarenih od strane mainstream konzervativaca, on je također jedna od najcjenjenijih figura ‘online’ disidentske desnice.

Ovdje možete pročitati ostale prijevode njegovih eseja i intervjua.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version