Nakon što smo opisali procese koji su se zbivali na relaciji Beograd-Tirana tijekom 1940-ih godina u nastavku ćemo članka nešto reći o odnosu između Moskve i Tirane pa i drugih svjetskih aktera tijekom sredine 20. stoljeća. Albanija, točnije izlaz na Jadransko more i samim time na Sredozemno more bio je izuzetno zanimljiv određenom broju sila pa i onim državama i narodima koje su težile postati sile. Iz toga je razloga područje Albanije bilo jedno od strateški važnih prostora.
Utjecajni vjetrovi iz Sovjetskog Saveza
Promatrajući situaciju u Albaniji iz sredine 1948. godine možemo zaključiti da je Enver Hoxha ponovno de facto, a ne samo de iure postao prvi čovjek KP Albanije i Albanije u cijelosti. U tome mu je u cijelosti pomogao J. V. Staljin, odnosno Hoxhina opredijeljenost da je staljinist. Ta će ga opredijeljenost pratiti i nakon Staljinove smrti i usmjeriti albansku vanjsku politiku. Albanija je 1949. godine postala članica Savjeta za međusobnu ekonomsku pomoć. Prvenstveno je od tada Sovjetski Savez postao jedini albanski dobavljač oružja i ostale vojne opreme. U relativno kratkom roku od nekoliko godina nakon potpunog gospodarskog i diplomatskog raskida s Jugoslavijom albanska vojska prihvaća sovjetsku obrambenu politiku, vojnu tehniku, taktiku, priručnike i odoru.
Ovisnost je albanske vojske o sovjetskoj vojsci išla tako daleko da je u razdoblju od 1951. godine do 1957. godine svaki albanski zapovjednik topničkih postrojbi imao jednog sovjetskog savjetnika. Spomenuta je sovjetska pomoć bila blagoslovljena ugovorom o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći. Jedna je od točaka ugovora napominjala da je vojska pod zajedničkim zapovjedništvom što je u prijevodu značilo pod sovjetskim zapovjedništvom. Albanska se vojska u periodu sovjetske vojne pomoći osuvremenjuje. Između ostalog se rješava zastarjelog oružja, topova i ostale vojne opreme dobivene od Jugoslavije. Spomenuta je oprema bila talijanske, njemačke i sovjetske proizvodnje iz Drugoga svjetskoga rata. Za razliku od te opreme tijekom 1950-ih godina dobiva suvremene topove, tenkove, brodove i podmornice, a ulaskom u Varšavski pakt od 1955. godine stabilniju i bolju opremu.
Kao i u prethodnom članku opet si možemo postaviti pitanje koji su motivi gurali Albaniju pod sovjetsku sferu utjecaja, odnosno koji su sovjetski motivi za pomoć Albaniji. Vidljivo je iz navedenoga da je albanska vojska u potpunosti osuvremenjena, ali ne i samo vojska nego i gospodarstvo općenito. Albanija je samim time što je glavni autoritet u komunističkom svijetu postao njezin direktni zaštitnik ušla u potpunosti u socijalističko-komunistički svijet. Sve je spomenuto u prvoj polovici 1950-ih godina navelo Envera Hoxhu i vrh albanske vojske za dodatnu staljinizaciju sustava i odanost Staljinovim idejama.
Što se tiče motiva Sovjetskog Saveza oni su otprilike jednaki jugoslavenskim motivima tijekom 1940-ih godina. Albanija je kao i za Jugoslaviju tako i za Sovjetski Savez bila važno strateško uporište na Jadranskom moru, a samim time i na Sredozemnom moru. Ona je bila svojevrsna pomorska baza Varšavskog pakta u drugoj polovici 1950-ih godina. Albanska je vojska kao i desetak godina prije počela ponovno negodovati protiv stranog utjecaja. S osnivanjem pomorske luke kod Valone prisutnost i utjecaj se sovjetskog vojnog zapovjedništva povećao što albanskim vojnim strukturama nije odgovaralo.
Za razliku od 1948. godine kada je vojni zapovjedni vrh prije raskola s Jugoslavijom pogodila čistka sada je i politički vrh na čelu s Enver Hoxhom negodovao protiv politike destaljinizacije u Sovjetskom Savezu i Istočnom bloku. Nakon Hruščovljeva tajnog govora protiv Staljina počinje Hoxhino negodovanje protiv destaljinizacije, pomirenja s Jugoslavijom i protiv povratka na poljoprivredu. Zadnje spomenuto je u očima albanskog vrha značilo moguću deindustrijalizaciju Albanije i pretvaranje u zemlju sirovina za Sovjetski Savez. U takvim okolnostima Enver Hoxha uz potporu vojske odlazi krajem listopada 1960. godine u Moskvu. Pred 81 Komunističkom partijom svijeta napada Hruščova i Sovjetski Savez napominjući da Albanaca s Kinezima ima 702 milijuna. Taj je čin de facto značio početak prekida odnosa sa Sovjetskim Savezom i ostalim državama Varšavskog pakta. Svi stručnjaci i vojska Varšavskog pakta odlaze iz Albanije i albansko vojno zapovjedništvo prestaje dobivati pozive za aktivnosti Varšavskog pakta od listopada 1961. godine. Sada za razliku od trinaest godina prije počinje veći zaokret, odnosno u očima albanskog političkog i vojnog vrha nastavak u politici Albanije. Albanija nalazi u Kini novog saveznika.
Uzimajući u obzir sve navedene događaje i procese tijekom 1940-ih i 1950-ih godina dolazimo do nekoliko zaključaka. Albanija je postala dio socijalističkog i komunističkog svijeta. Tijekom, a posebice poslije Drugog svjetskog rata sve više biva pod utjecajem drugih komunističkih država. Do 1948. godine pod utjecajem Jugoslavije, nakon toga pod Sovjetskim Savezom da bi od početka 1960-ih bila u sve tješnjim vezama s Narodnom Republikom Kinom. U tih je dvadesetak godina modernizirala gospodarstvo i vojsku. Između ostalog se društvo pod utjecajem Envera Hoxhe i njegovim dobrim odnosom s vojskom staljiniziralo što je u konačnici bio jedan od razloga prekida odnosa s Jugoslavijom i Sovjetskim Savezom. Drugi je razlog bila spoznaja vojnog vrha u suradnji s Hoxhom da se vojska i gospodarstvo Albanije iskorištava od bliskog saveznika. Do te je spoznaje dolazilo nakon što bi se vojska i gospodarstvo moderniziralo, pa bi unutarnji čimbenici počeli bliske saveznike promatrati kao eksploatatore. Sve u svemu je moderniziranje i investiranje pomoglo slojevima društva u Albaniji da se u jednom trenutku počnu osjećati dovoljno spremnima za prekid odnosa s trenutačnim saveznicima i ustrajanja u svome pravcu staljinizacije jer su imali mogućnost nalaska novog saveznika.
Više o opisanom možete čitati u:
Brown, Archie. The Rise and Fall of Communism. London: The Bodley Head, 2009.
Dedijer, Vladimir. Jugoslavensko-albanski odnosi ( 1939.-1948. ). Beograd: Borba, 1949.
Gleni, Miša. Balkan 1804.-1999.: nacionalizam, rat i velike sile. Sv. 2. Prevele Dragana Starčević i Olivera Nićiforović-Babac. Beograd: Standard 2, 2001.
Judt, Tony. Postwar: A History of Europe Since 1945.London: Vintage Books, 2010.
Odom, William E. The Collapse of the Soviet Military. London: Yale University Press, 1998.
Qazimi, Pëllumb. Albanija: vojska i strani utjecaji ( 1912.-1991. ). Preveo Ivan Zrinušić. Zagreb: Alfa, 2013.
West, Richard. Tito and the Rise and Fall of Yugoslavia. London: Faber Finds, 2009.
Zlatar, Pero. Enver Hodža: politička biografija. Beograd: Izdavačka radna organizacija „Rad“, 1986.