Na današnji dan 2001. godine u terorističkom napadu u New Yorku srušeni su “Blizanci”. Simboli ne samo financijske moći, već i tehnološke superiornosti i svega onoga što čovjeka i naciju čini velikom. Život je po tko zna koji put u ovom činu pokazao da se sve veliko i moćno može sruštiti u trenu. A opet s druge strane dokazao da je sve moguće obnoviti i kako nijedno zlo ne može nadvladati dobro.
Na svom gostovanju u New Yorku u kojem sam predstavljao tradiciju i baštinu Lijepe naše, kroz svoju Priču o konobi, posjetio sam i ovo, mogu slobodno reći sveto mjesto.
Dugo sam stajao nagnut nad dvijema dubokim jamama, temeljima nekadašnjih visokih poslovnih tornjeva koji su se progutani vartrom srušili i sa sobom u smrt poveli velik broj nevinih ljudi. Čitao sam imena poginulih, gledao u svježe položene ruže, pa premda mi nitko od stradalih nije u rodu, osjećao veliku tugu i žalost. Uostalom, zar nismo svi jedan ljudski rod.
Nakon duljeg vremena gledanja u jame i u imena poginulih, podignuo sam glavu i ugledao nove velike tornjeve koji se grade u neposrednoj blizini. Biti će vjerovatno još i veći, jači, otporniji.
Gledao sam uokolo užurbane ljude koji prolaze između dva sastanka i nose u sebi neke druge misli, poslovne i životne. Okrenuli su vjerujem ovu stranicu i krenuli naprijed. Siguran sam da su i oni gledali dugo u ove jame i možda plakali jer je netko njihov blizak tu izgubio život.
Kako sam jedan dio svog života posvetio istraživanjima zločina svih svjetskih ideologija, sa naglaskom na komunizam i to onaj naš, jame su mi mogu to slobodno reći neka vrsta traume, ali i inspiracija.
Misli su mi se vratile u Hrvatsku, a ja sam se opet okrenuo i nadvio nad one dvije jame ne bih li vidio bolje njihov ponor.
Počeo sam razgovarati sa jamom, ali i sam sa sobom, onako u sebi da me drugi ne čuju, propitujući se.
Zbog čega mi nismo u stanju izgraditi našu budućnost na povijesnim temeljima?
Zašto naše jame nisu ovakve?
Zašto se u nas ne gradi?
Zbog čega se mi svi još uvijek valjamo u povijesnim pričama, a nismo okrenuti budućnosti?
Odgovor je vrlo jednostavan.
Nismo sanirali jame.
Nismo ih očistili od kostiju.
Nismo ih otkopali do kraja, do kamena, do temelja.
Pokušavamo na istruljenim kostima sagraditi budućnost, a kosti se vremenom samo sliježu i tonu dublje, dublje.
Kažu da u New Yorku život nakon pada Blizanaca nije stao ni jedan tren. Živjeti se mora. Ali živjeti treba kao čovjek. Nama trebaju čiste jame i čiste savjesti. Trebaju nam spomenici povijesti koji će slati jasne poruke.
Naša djeca trebaju znati za mjesta gdje su se tragedije dogodile.
Trebaju razumjeti zašto su se dogodile. Treba stvoriti univerzalnost poštovanja prema žrtvama, a to se može samo istinom i dobrom voljom. Ali iznad svega istinom.
Civilizacjska je sramota da se danas u Hrvatskoj uz toliku vremensku distancu i toliko informacija, još uvijek manipulira bilo kojim žrtvama.
Tragedija je da se još uvijek prave razlike između žrtava počinjenih od strane neke od svjetskih ideologija.
Tužno je da se kao nekad minoriziraju jedne žrtve, a multipliciraju one druge.
Žalosno je da se upravo na tim trulim i lažnim povijesnim temeljima izgrađuju politički predizborni stožeri, te stvaraju podjele među ljudima.
I neljudski je od svega toga i dalje okrećati glavu.
Zato sam u ovim jamama u New Yorku vidio model naše budućnosti.
Vidio sam temelj nekih novih građevina u kojima će raditi naša djeca rasterećena grijeha naših starih.
Poželio sam da već sutra naslovnice naših novina budu pune tehnologije, a ne ideologije.
Iskreno to želim i evo participiram u tim nastojanjima koliko god mogu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
