Na današnji dan 1996., dakle, kada je rat već završio, u Kaknju je počinjen zločin ubojstva časne sestre Kćeri Božje ljubavi, Danke Ane Jurčević.
Rođena je u Jarodolu, župa i općina Vitez, od roditelja Joze i Lucije r. Frljić. U Zagrebu je položila doživotne redovničke zavjete 15. kolovoza 1970. u Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi. Završila Katehetski institut pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Nakon studija bila katehistica i voditeljica crkvenoga pjevanja na župama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Izvrsno spajala pastoralni rad i služenje redovničkoj zajednici kao poglavarica. Bila je neumorna odgojiteljica djece u vjeri. Uvijek je imala vremena za djecu i mlade. Važnost pridavala kontaktu s obiteljima, odgoju u vjeri i sakramentalnom životu vjernika.
Vrlo je uspješno vodila crkveni zbor, maštovito uređivala crkvu i oltare za razne proslave kao što su: zaštitnik župe, prve pričesti, krizme i mlade mise. Službovala je u Kaknju, Puli, Zapulju, Sarajevu, Derventi i ponovno u Kaknju. Na službi u Kaknju zatekao ju je Domovinski rat. Nastavila je odvažno djelovati na župi, sa svojom Crkvom i svojim hrvatskim narodom. U radu je iskazivala nesebičnu ljubavi prema svima, a posebno prema djeci. U Kaknju su ju ubili muslimanski ekstremisti 30. rujna 1996 u 20,10 sati, pored zgrade župnog Caritasa. Ubojstvo je unaprijed isplanirano.
Ubojstvo je počinjeno s osam uboda u srce i posjekotina nožem. Ubijena je radi zastrašivanja preostalog hrvatskog katoličkog puka. Organizatori ubojstva željeli su spriječiti povratak Hrvata i potaknuti Hrvate na potpuno iseljavanje s ovih prostora. Ubijena je u crkvenom dvorištu kad su župnik i kapelan bili službeno odsutni. Ubojica je vidjevši što je učinio, bacio okrvavljeni nož i pobjegao.
Susjedi su odmah obavijestili sestre, stigao je župnik, pa policija, te vještaci. Sud je donio presudu, ubojica je odležao u zatvoru, ali do danas su ostale nerazriješene okolnosti ubojstva s. Danke. Sam Papa Ivan Pavao II. poslao je poruku sućuti i očinski blagoslov kardinalu Vinku Puljiću, i preko njega sestrama Kćerima Božje ljubavi, te vrhovnoj glavarici Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Nicolini Hendges.
Sprovod i misu zadušnicu predvodio je kardinal Vinko Puljić 2. listopada 1996., u zajedništvu sa 70-ak svećenika, u prisutnosti oko 100 redovnica različitih družbi, roditelja pokojnice, braće i sestara i rodbine, te više od 7 000 ljudi: katolika, pravoslavaca i muslimana.
Povodom godišnjice smrti prenosimo tekst u sjećanje na s. Danku s portala Poskok.info.
“Bila je povratnica u Kakanj.
Bila je to 1996. godina.
Vjerovala je jamstvima Daytona. Aneksu o sigurnom povratku.
Nakon njenog ubojstva povratak u etnički očišćeni Kakanj je stao. Poruka je poslana.
Poruka o tome što je čije.
U Kaknju je proveden potpun genocid nad srpskim i hrvatskim stanovništvom. To je danas SDA grad.
Hrvatski političari u BiH rijetko spominju i Danku i Grabovicu.
Rijetko išta spominju. 3500 KM mjesečno košta hrvatska politička šutnja.
Trude se ispasti politički korektni na FTV-u.
Televiziji koju uređuje učenik teroriste Handala. Džemal Šabić.
Nikada ga nisu niti pokušali smijeniti. Nit njega nit Zvonimira Jukića. Iako je FTV u vlasništvu Federalnog Parlamenta.
Na FTV, televiziji terorizma, nećete vidjeti nikada niti jedan prilog o pokojnoj Danki Ani Jurčević.
HDZ je protiv terorizma kaže a gostuju na terorističkoj TV kući.
I šute o Danki.
I o Grabovici šute.
Grabovica je mjesto najgoreg zločina prošlog rata. Mjesto prešućenog genocida. Neka se ne ljute Srebreničani, suosjećamo iskreno s njima, ali Grabovičani bi se danas mijenjali da im je tog dana u selo ušao Ratko. A ne Zulfikar.
Pokoja položena svijeća, malo cvijeća, rečenica sa sintagmom “na jedan poseban način” i to su naše borbe za naše pravo na našu kulturu sjećanja.
Fraturička sekta još je gora. Oni šute čak i o pobijenoj braći fratrima. Prodali su ih za namještenja. Bio je taj neki fra Nikica. Ušutio se za muzej. Mijenjao ih je za muzej.
I oni kleče pred Komšićem. Majdandžići, Puljići. Na domjenke ga zovu.
I to je to. To su Hrvati u BiH. Narod koji vode beta i gama muškarci.
Oni Hrvati iz BiH imaju svoj Ured u ZG, za svoje potrebe. Ako vam nešto treba iz tog ureda, ne tražite.
I to je podijeljeno među političarima i fraturicama.
Ima u Rami izreka, stara, viševjekovna “Došlo doba da su fratri postali Turci, a Turci vuci”.
Ta izreka još važi.
Počivaj u miru sestro Danka. Mučenice naša.
Tamo gdje jesi, vjerojatno je dostojanstvenije.
Dragi katolibani, dragi štovatelji murala Rafaela Bobana u Sovićima, petkari, vi štovatelji lažnih no unosnih ukazanja, valjda se ne ljutite što mi, “partizančine i ateisti”, podsjećamo na Nju.
Hvala vam što ste se odazvali našem pozivu.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa