Foto: Thinkstock

Na poznatoj konferenciju u Teheranu između predstavnika saveznika SAD-a, SSSR-a i Ujedinjenog kraljevstva raspravljalo se o sudbini postratne Europe. J. V. Staljin je u ime Sovjetskog Saveza predložio da se nakon ratnih sukoba strijelja 50.000 njemačkih oficira. Takav je prijedlog razljutio predstavnika Ujedinjenog Kraljevstva W. Churchilla, ali nije spriječio predstavnika SAD-a F. D. Roosevelta da predloži kompromisno rješenje s 49.000 časnika.

Nešto se malo više od godinu dana kasnije na konferenciji u Jalti, preciznije, u Potsdamu, jasno spominje i određuje sudbina njemačkog naroda diljem Europe. Na potsdamskoj konferenciji od 17. 7. do 2. 8. 1945. godine po točki 7. odlučuje se seliti većina njemačkog stanovništva s prostora Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. Razlozi su želja da se makne mogući dio stanovništva za koji se pretpostavlja da će biti budući izvor netrpeljivosti i sukoba na spomenutim prostorima. Tim se postupkom postiglo kolektivno kažnjavanje milijuna nevinih i pasivnih Nijemaca i, svjesno ili ne, homogeniziranje spomenutih dijelova Europe.

Prostor buduće Jugoslavije ne spominje se u točkama o preseljenju njemačkog naroda.

Prije opisa događaja na prostoru Jugoslavije potrebno je spomenuti odnos prema Folskdojčerima na prostoru drugih država srednje Europe. Na prostoru je današnje Poljske sredinom 1945. godine živjelo oko 4,5 milijuna Folksdojčera. U to se vrijeme nova vlast već ustalila i počela provoditi dogovorenu politiku preseljenja. Do 1950. godine je preseljeno oko 3,15 milijuna „domaćih“ Nijemaca. Tijekom preseljenja su stacionirani u mnogobrojne logore i pod utjecajem raznih bolesti, hladnoće, pothranjenosti, ali i pojedinačne osvete umrlo je između 20.000 i 60.000 Folksdojčera. Veliki je raspon o broju umrlih posljedica trenutačnog neslaganja mnogobrojnih povjesničara koji su istraživali problem.

Za područje je tadašnje Čehoslovačke situacija relativno jasnija u literaturi. Svi se slažu da je gotovo čitavo njemačko stanovništvo iseljeno. To u brojkama znači oko 2,5 milijuna ljudi, s tim da je tijekom preseljenja i u logorima umrlo između 15.000 i 30.000 ljudi. Na kraju se još samo treba spomenuti sudbina Nijemaca u Mađarskoj. Sredinom 1945. godine ih je ostalo oko 450.000. Nakon iseljavanja ih je ostalo, a onda i asimilirano oko 200.000.

U istom je razdoblju ( 1944-1945. ), jugoslavenski vrh, ne imajući potporu u zaključcima na spomenutim konferencijama Velike trojke, za razliku od prethodno navedenih političkih vrhova samoinicijativno donosi mnoštvo diskriminirajućih zakona. Prvi je u tome slijedu akt Predsjedništva AVNOJ-a 21. 11. 1944. godine.

U članku 1. jasno se napominje da u državno vlasništvo prelazi sva imovina Trećeg Reicha i njegovih državljana koja se nalazi na teritoriju Jugoslavije. U nastavku se napominje da će jedino vlasništvo Nijemaca koji su bili u redovima NOV-a i partizanskih odreda biti pošteđeno.

Iz toga proizlazi da su i Nijemci koji su cijelo vrijeme bili neutralni i pasivni na isti način tretirani kao nacionalsocijalisti Folksdojčeri. Nakon spomenutog pravno-posjedničkog zakona uslijedio je krajem studenog 1944. godine zakon o pribiranju, čuvanju i raspodjeli knjiga i drugih kulturnoumjetničkih predmeta. Na temelju spomenutog zakona skupljeno je oko 350.000 knjiga na njemačkom jeziku. Sve su one odlukom komisije pod vodstvom Mladena Leskovca i Dragiše Polužanskog poslane na reciklažu za stari papir.

Nakon što su doneseni zakoni o privatnom vlasništvu i o uništavanju kulturnog bogatstva uslijedilo je mnogo novih zakona. Prestankom oružanih sukoba sredinom svibnja 1945. godine nova je Privremena vlada i skupština na čelu s Josipom Brozom Titom postala sigurna i jedina politička vlast. U takvim je okolnostima 3. kolovoza 1945. godine donesen Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju, s tim da se u članku 2. napominje da se pod tim izostavljaju sve osobe koje su bile članovi Kulturbunda do 1941. godine.

Uzimajući u obzir činjenicu da je do 1941. godine pod već objašnjenim okolnostima oko 95 posto Folksdojčera ušlo u Kulturbund, ukaz praktički znači osudu i izostavljanje svih podunavskih Nijemaca bez obzira na njihovu angažiranost ili pasivnost tijekom rata. Nekoliko se dana kasnije donosi Zakon o biračkim spiskovima. Spominju se pod člankom 4. članovi Kulturbunda, supružnici i djeca kojima se uskraćuje biračko pravo ako ne mogu dokazati učešće u NOB-u. Na temelju je opisanog okvira počelo iseljavanje i slanje u logore spomenutog dijela stanovništva unatoč tome što to nije predviđeno na konferencijama Velike trojke.

Tijekom donošenja svih spomenutih zakona i izjava samog političkog vrha FNRJ, na području Jugoslavije bilo je oko 200.000 podunavskih Nijemaca. Uzimajući u obzir da je njemačka E armija završila u Austriji i da su svi njemački vojnici koji su ostali na području Jugoslavije završili do kraja svibnja 1945. godine po logorima, dolazimo do zaključka da su spomenutu brojku Folksdojčera gotovo u potpunosti sačinjavali civili. Procjenjuje se da je od oko 200.000 Folksdojčera oko 170.000 poslano u logore do 1948. godine. Između ostalih internirano je i oko 45.000 djece. Zbog katastrofalnih životnih uvjeta, gladi, tifusa i relativno učestalih osobnih obračunavanja partizana s logorašima, u periodu od svibnja 1945. godine do početka 1948. godine umrlo je od 50.000 do 60.000 logoraša. Poimence se zna za oko 25.000 žena i da je umrlo oko 6.000 djece starosti do 14 godina.

Uspoređujući prikazane rezultate iz Jugoslavije s rezultatima iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske dolazimo do zaključka da je stopa smrtnosti u Jugoslaviji bila najveća. U Jugoslaviji je ubijen svaki četvrti pripadnik njemačke etničke skupine. Ta se činjenica uklapa u politiku jugoslavenske vlasti o narodnim neprijateljima kojih se treba riješiti. Neki su bili proglašavani po političkom, neki po gospodarskom, a neki po etničkom ključu.

Ipak, nikako ne smijemo upasti u zamku i prenaglašavati postratne zločine jugoslavenskih vlasti, a smanjivati zločine ustaške vlasti, ali i ostalih sudionika Drugog svjetskog rata diljem Europe i svijeta.

*Ovaj tekst je dio članka „Radni logor Valpovo u širem povijesnom kontekstu“

Više o temi možete pročitati u:

Balász, Apor, 2004. The Expulsion of the German Speaking Population from Hungary, u: The Expulsion oft he „German“ Communities from Eastern Europe at the End of the Second World War, HEC, Florence, str. 33.-47.

Geiger, Vladimir, 1997. Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb.

Geiger, Vladimir, 2006. Logori za Folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945.-1947., Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38, Zagreb, str. 1081.-1100.

Geiger, Vladimir, 2008. Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 40, Zagreb, str. 801.-818.
Haar, Ingo, 2007. Straty zwiazane z wypedzeniami: stan badañ, problemy, perspektywy, Polski Przegld Dyplomatyczny, god. 5, Warszawa, str. 11.-26.

Sučić, Mihael, Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera – splet nesretnih okolnosti ili plan, u: Essehist 7, str. 105-110.

Izvor: narod.hr