U tjednu koji je obilježilo novo kukavno hrvatsko čkomljenje pred Vučićevim velikosrbovanjem, rasprava o tome je li ponuda jogurta u jugoslavenskim samoposlugama zaostajala za onom u Trstu ili Grazu i dugoročno, nadajmo se, dobrodošao hladan tuš nogometnoj reprezentaciji, kroz medije se provukla zlokobna vijest koja najavljuje veliku temu čiji nas mračni odvojci tek čekaju u budućnosti, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Kao vrlo cool i svjetska stvar gurnuta nam je pod nos vijest kako Jacqueline Jencquel (74) iz Francuske “točno zna kada želi umrijeti”. Gospođa, koja je inače zdrava, odlučila je da će umrijeti sa 76 godina, u siječnju 2020. godine. Tada je rezervirala termin za eutanaziju u Švicarskoj jer u Francuskoj to (još) nije moguće.
“Dobro sam o svemu razmislila. Čovjek je sa 76 godina star i ne može biti više potpuno zdrav. Kvaliteta života znatno pada. Ja to već sad vidim po svojem seksualnom životu koji nije tako dobar koliko bih ja htjela”, kaže gospođa Jencquel i dodaje da je ona svoj život “iskoristila”. Ima nešto nacističko u tom razlučivanju života koji je vrijedan življenja i koji to nije. Prvi kriterij kojim se eutanazija, dakle profesionalno, medicinsko ubijanje na (za sada samo vlastiti) zahtjev u javnosti počela normalizirati bili su neizdrživi bolovi i neizlječivost stanja. Sada je to već “pad kvalitete života”.
Kao epohalna novost nudi nam se uvid kako je čovjek sa 76 godina star i više ne može biti “potpuno zdrav“. No je li samo život osobe koja je potpuno zdrava vrijedan življenja? Jesu li, primjerice, kostobolja, povišen tlak, oslabljen sluh dovoljni razlozi za “konačno rješenje“? Život većim dijelom nije bajan, mnogi ljudi imaju zdravstvenih problema i kao mlađi. Treba li onda početi gledati ispod oka alergičara, dijabetičara, astmatičara unatoč tome što je još mlad? Hoće li Zapad, koji očito ide u smjeru eugenike, ubuduće uvesti i redovne eliminacijske testove za stanovništvo, primjerice Cooperov test daljine koja se može pretrčati za 12 minuta, gdje će ljudi doslovno trčati za život? Urnebesan argument za dragovoljni odlazak u smrt zdrave 74-godišnjakinje jest da joj seksualni život “nije tako dobar koliko bi ona htjela“. Tu je čvor. Radi se o neprihvaćanju starenja i toga da svaka životna faza nosi svoje mogućnosti i ograničenja. „Nije toliko dobar“ ne znači da ga nema, dapače. Koliko bi naših baba završilo na eutanaziji po tom kriteriju? Volim seks i rado ga se sjećam – mogao bi biti moto većine njenih vršnjaka koji ipak žive ispunjene živote.
Ključ je u onome “koliko bih ja htjela“. Gospođa Jencquel sa 74 godine ima htijenje koje nije usklađeno s fizičkim potencijalom njene dobi. Opsjednutost jednom dimenzijom ljudskog života, koja ima svoje optimalne faze, ali i svoj prirodni decrescendo, nauštrb svih drugih, dovodi do grotesknih posljedica.
“Uživala sam u životu i sada želim umrijeti prije nego što osjetim sve terete starosti. Ne želim umjesto strasti osjećati sažaljenje”, kaže u ekskluzivnom intervjuu.
“Život prožet strastima“ plitko je poimanje egzistencije, primjerenije kakvom mladom romantičarskom pjesniku negoli babi od 74 godine, koja je očito zaglavila u šezdesetosmaškim mitovima svoje mladosti i nije evoluirala pa je logično da svjetonazor mlade razuzdane osobe pati u tijelu starice i traži neki izlaz. Samoustoličena manekenka eutanazije kaže da se boji starosti i ne želi doživjeti bolest ili moždani udar koji bi je pretvorio u biljku. Zašto bi to doživjela? Zašto otklanja mogućnost da će umrijeti iznenada, ili nakon kraće bolesti, uz mogućnost da se oprosti sa svojim najbližima? Tu konačno dolazimo do odnosa prema bližnjima, bez kojeg je pitanje o životu i smrti nepotpuno, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Gospođa po tom pitanju ističe: “Mislim da bi moja djeca mnogo više patila kada bi vidjela bolesnu majku u samrtnoj postelji o kojoj bi se trebala brinuti. Mislim da ću im umjesto toga ostaviti sliku slobodne, odlučne žene koja se ne boji.“ Ovime više govori o tome kako procjenjuje vlastitu djecu i njihov odnos prema obvezi koju im može stvoriti. Istina je da su mnogi životi unazađeni dugogodišnjim njegovanjem roditelja koji su godinama bili na „kraču“, istina je i da su takvoj situaciji narušeni mnogi obiteljski odnosi kalkulirajući na koga je pao veći teret tamo gdje je više djece, ali je isto tako istina da je takva situacija mnogima bila i blagoslov, učvrstila obitelj, ponovo povezala braću i sestra, osvijestila neke prioritete. Jednako kao i briga za djecu s posebnim potrebama, kojoj se, ako dođe do daljeg razvoja ovakve logike, po kojoj bi se trebali preventivno samoeliminirati zdravi starci, u budućnosti loše piše.
Odluku gospođe Jencquel podupire suprug (nećemo ulaziti u njegove motive i nadanja u kvalitetu vlastitog života nakon tog čina, ako do njega uopće dođe) i dva sina, dok je treći sin zgrožen. Što s njim, ima li majka ikakav obzir prema vlastitom djetetu koje ne želi da ona počini samoubojstvo? Jedan sin na to gleda kao na biznis. On je redatelj koji želi pratiti i snimati majku zadnjih godinu dana njezina života. Ovaj mučni slučaj nije individualna bizarnost. Naime, žena je profesionalka. Jacqueline Jencquel godinama je jedna od predvodnica kampanje za legalizaciju eutanazije u Francuskoj i članica je skupine ADMD. Tko plaća taj NGO biznis, tek treba istražiti. Njihov program svodi se na moto da bi ljudi trebali moći sami odabrati, ako to žele, kada će umrijeti.
Uvijek je to prvi korak. Što nekoga briga što ću ja činiti sa svojim životom? Iako nitko nije otok i nije sam sebe stvorio i podizao do samostalnosti, uzmimo da je to tako i da je gospođa vlasnica svog života.
No sljedeći korak, nakon osobnog izbora, poopćavanje je i zahtijevanje promjene norme. Kalkuliranje oko života vrijednog življenja i nevrijednog življenja. Tu ulazimo na područje biopolitike. Detektiranja onih koji su teret, prvo sebi jer nisu više „savršeno zdravi“ ili očekuju da uskoro neće biti i nisu najzadovoljniji svojim seksualnim životom, pa onda potencijalno teret obiteljima, pa društvu, mirovinskim fondovima, zdravstvenom sustavu, naciji, čovječanstvu, ekosustavu itd. Ako mediji nastave pumpati ovakve primjere i normalizirati ovakve argumente, logično je očekivati da ćemo uskoro i zdrave i nezdrave starce početi poprijeko gledati, u smislu – što čekaš, pristojan svijet u Francuskoj u tvojoj dobi ide na eutanaziju… Duboko je uznemirujuće to kalkuliranje životom jer, kad se princip svetosti i nedodirljivosti života, koji nisi sam stvorio, nego si ga dobio, jednom općeprihvaćeno prekrši, samo je korak do toga da to sutra neće biti stvar individualnog izbora, već će odlučivati netko drugi. Tko je odlučio o eutanaziji neizlječivo bolesnog 9-godišnjeg i 11-godišnjeg djeteta u Belgiji u 2016. i 2017.? Vjerojatno roditelji. Sutra to mogu činiti državne komisije.
Iz vijesti o francuskoj eutanazijskoj ekshibicionistici doznali smo da eutanazija košta 10.000 švicarskih franaka (oko 66.100 kuna). Što bi tek u takvoj Europi zapalo Hrvatsku? Hoće li i usluga eutanazije za istočnu Europu biti drugorazredna, poput Nutelle ili deterdženta? Uz naše zdravstvo i za to će trebati tražiti vezu ili ići privatno. Inače bismo čekali deset godina. Ostaje i mogućnost da ti dijete digne kredit i još ga vraća godinama nakon što je “dostojanstveno“ smaknut roditelj. Nešto me kopka u cijeloj toj priči. Zašto je Jacqueline Jencquel rezervirala smrt za siječanj 2020.? Zašto ne već 2019.? Radi li se o finti, lobističkoj strategiji kako bi se dobio medijski prostor za reklamiranje biznisa uklanjanja neproduktivnih? U globalnoj eliti imamo gotovo stogodišnje vampire koji su aktivni, petljaju se u sve, mijenjaju krv, organe, troše silan novac da bi ostali još dan na životu, pa makar i kao polumumije, a ovdje se, njihovim novcem, reklamira stav da bi se zdrav čovjek od 74 trebao dati usmrtiti u strahu od onoga što bi za koju godinu moglo biti? Godina i četiri mjeseca će brzo proći, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Ne znam što je gore, da gospođa Jencquel umre prirodnom smrću prije ugovorenog termina, što je s obzirom na izvrsno zdravlje malo vjerojatno, da u siječnju 2019. odustane od nakane koju je bombastično podijelila s cijelim svijetom i time preokrene sve u ekshibicionističku farsu ili da u svojoj hedonističkoj ideologiji bude dosljedna do kraja, iskoristi rezervirani termin i pošalje mračnu poruku?
Kolumnu u cijelosti pročitajte na portalu Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa