Posthumanizam i logika savršenog ubojstva

Posthumanizam obećava svim ljudima da će biti čarobnjaci poput Harry Pottera. No što piše u sitnom tekstu posthumanističkog ugovora?

Generacije koje se rode negdje krajem ovog ili početkom idućeg desetljeća trebale bi sačuvati dijete u sebi što  duže. Jer dječji san o zamahu čarobnog štapića što mijenja stvarnost u skladu s voljom razigranog maga koliko sutra će biti, riječima izumitelja, popularizatora znanosti i nekadašnjeg Google inžinjera Raya Kurzweila, „ … izvediva djelatnost u okolišima virtualne stvarnosti koji dopuštaju potpuno uživljavanje“.

Čarobnjaci s dioptrijom

Kurzweil pritom doista i misli na sasvim konkretnog čarobnjaka. To je popularni adolescentski vrač Harry Potter iz bestsellera J.K. Rowling. Za one koji znaju tko je Ray Kurzweil, nema ničeg čudnog u tome što se jedno od vodećih medijskih lica transhumanističkog pokreta poziva na primjer fikcionalnog lika čiji su karakterni gabariti bliži IT štreberu, po uzoru na mladog Bill Gatesa, negoli Tolkeinovom Gandalfu. Uostalom njegova popularno-znanstvena knjiga “Singularnost je blizu” i fikcionalni post-moderni okultizam J.K. Rowling dobro se nadopunjuju na tržištu, među ostalim i zbog toga što ciljaju jednaku publiku: ljude na pragu adolescencije.

>Što je transhumanizam i koji su njegovi etički izazovi?

Da bi nas Harry i Ray poučili i zabavili, mi moramo donekle dopustiti sebi da zaboravimo kako je riječ o fikciji, ne zbog toga što je stvarnost opovrgava, nego zato što joj njezina logika nameće implikacije koje mogu odraslom čovjeku razbiti užitak „uživljavanja“. Jer magija je djelatnost izazivanja učinaka mimo njihove vidljive veze s uzrocima. Kao takva privlačna je osobito djeci i mlađim adolescentima, budući obećava ne samo da se napravi nemoguće, nego i da se za to ne preuzme nikakva odgovornost.

Za virtualni svijet kakav u skoroj budućnosti predviđa Kurzweil vrijede zapanjujuće slična pravila: jaz između riječi i govornika, čina i posljedice utoliko je dublji što je internetski avatar savršeniji, odnosno udaljeniji od stvarnosti. Moć kreativnosti raste proporcionalno padu odgovornosti.

Nije li to cool?

Posthumanistički pokret i savršeno ubojstvo

Ljudi okupljeni pod egidom transhumanističkog ili, u finalističkoj varijanti, posthumanističkog pokreta na ovo pitanje bi uglavnom odgovorili potvrdno. Za one koji ne znaju, Ray Kurzweil je samo jedno od medijski istaknutih lica: izumitelj, poduzetnik i futurolog čiji je posao ponajprije marketing političkog, ekonomskog i epistemološkog vrhunca postmodernog doba.

>Gigantska medicinska mreža obitelji Pritzker – milijardera koji godinama guraju transrodnost i transhumanizam

U krajnjoj konsekvenciji taj vrhunac obuhvatnog društvenog projekta tranzicije u “posthumani svijet” ima za cilj, kako ćemo u nastavku pokazati, smrt čovjeka kao takvog.

Logično je zapitati se, ako je na djelu proces eliminacije čovjeka, kako to da to nitko izričito ne kaže? Pritom ne mislimo na govor o konkretnom posthumanističkom pokretu, nego o društvenoj tranziciji čije rezultate on anticipira.

Recimo unaprijed, jer ovdje zapravo nema ničeg šokantnog, da postoji bezbroj načina da se ubije čovjek i nisu svi među njima takvi da ih se kvalificira kao izričtio ubojstvo. To je na djelu i kod posthumanizma, a pravi razlog je u naravi tranzicije kakvu ovo shvaćanje čovjeka i svijeta zahtjeva.

Singularnost

Posthumanistički pokret doba tranzicije vidi kao akceleraciju povijesti do i preko ruba tehnološke eksplozije čiji se prasak očekuje najkasnije do 2050. godine, kada prema predviđanjima nastupa singularnost. Izraz ima više značenja, no posthumanisti obično koriste dva.

Prema prvom, za koje je potku dao jedan od začetnika digitalne revolucije John von Neumann, singularnost je trenutak u povijesti kad će bujica tehnološkog razvitka biti toliko brza, toliko neodoljiva da će ljudski život biti nepovratno izmijenjen. Suvremeni posthumanisti dodaju kako će u tom trenutku biti razvijena autonomna umjetna inteligencija nemjerljivo moćnija od ljudske i nastupit će konačna asimilacija ljudi, ali i svemira uopće, s inteligentnim mašinama.

Drugo značenje, za posthumaniste nabijeno religioznim patosom, hipotetska je konstrukcija s područja teorijske fizike: singularnost je točka u kojoj krivulja prostora i i vremena prelazi u bekonačnost što stvara točku beskonačne mase i proizvodi beskonačno snažno gravitacijsko polje. Što se događa u singularnosti vanjski promatrač ne može znati, jer gravitacija sprječava bilo kakvo gibanje koje se protivi njezinoj privlačnoj sili, pa tako i svijetlost ne može izaći jednom kad se nađe u njezinu dosegu.

>Dijanović o Davosu: Transhumanističke ideje nisu ništa drugo nego rebrendirana eugenika

U tom smislu, fizičku singularnost možemo slikovito opisati samo u poredbama, jer onaj koji prijeđe njezinu granicu ne može se vratiti da priča o tome što je vidio. Ta se granica naziva horizont događanja. Singularnost ne dopušta ničemu što ga prijeđe povratak, a to na koncu znači da o njoj možemo govoriti samo u teorijskim konstrukcijama i slikama, kao vanjski promatrači što je ne vide, ali znaju da je tu. Uslijed važnosti svjetlosti za percepciju i tvorbu pojmova, kao i metafora, ova pojava je poznata pod imenom crna rupa.

Napuštanje ljudske tjelesnosti

Zbog čega uspoređivati akceleraciju tehnološkog rasta sa svojstvima svemirskog krampusa koji je nerijetko poslužio kao inspiracija za SF i horror fikciju? Razlog je zapanjujuće dosljedna analogija što među njima postoji i koju posthumanisti rado iskorištavaju. Ideja je da apsolutna točka tehnologije nije naprosto slučajnost. Ona je trenutak u budućnosti koji kao causa finalis oblikuje i privlači sve što se prema njemu “kreće” iz prošlosti; krajnja točka evolucije, ne samo života, nego svemira kao takvog.

Čovjek je biće kroz i preko kojeg se zbiva napuštanje biologije, jer on je u stanju stvoriti tehnologiju i, razgrađujući svoju biološku osnovu, integrirati se u svijet u obliku koji mrtvom beskraju savršeno odgovara – naime, u oblik mašine.

>Skandalozne teze savjetnika Klausa Schwaba, Hararija: Svijetu ne treba velika većina populacije

Posthumanisti egzistenciju u cjelini – i tvar i duh – promatraju kao informacijski sistem. U tom smislu ponašanje sastavnih elemenata tvari i energije prema formi je inteligentno u smislu u kojem je inteligentan kompjuter bez operatera: ono je djelatnost mrtvih, ali binarno reaktivnih materijalnih točaka. Na razini biologije ova se digitalna informacijska struktura uzdiže do gena i njihovih elemenata, te dalje do inteligencije koju se svodi na sposobnost računanja i prepoznavanje struktura koje se ponavljaju (pattern recognition).

Inteligentni dizajn

Pritom izraz intelligent design zapanjujuće dobro odgovara i posthumanistima i fundamentalističkim kreacionistima. Tu nema ničeg čudnog, jer i jedni i drugi provode redukciju svijeta na mehaničke kategorije s tim da sofisticiranost posthumanista nadilazi puki materijalizam i mehaniku, a i njihovo ufanje ima daleko jaču osnovu: lakše je čekati boga kojega ćemo sami stvoriti, nego prodavati onoga kojeg nikad nema na lageru. Pored toga posthumanisti svoje obećanje formuliraju jasno i razgovijetno, te ga fiksiraju u skoru budućnost. Pobjeda nad smrću kroz asimilaciju čovjeka i tehnologije, te naposljetku umjetne inteligencije i svemira samog, dolazi s majstorskim spinom:

„Jer vi to zaslužujete!“

Kako bi razumjeli iz čega posthumanisti izvode ovaj motiv i dokazuju održivost svoje ambicije, treba malo skrenuti pozornost na metafiziku koja čini osnovu njihova pokreta. To je ideal “slobodnog samoodređenja pojedinca”, doveden do krajnjih konsekvenci. Danas ga najviše susrećemo u LGBTIQ kontekstu, gdje predstavlja osnovu izgradnje “alternativnih spolnih i rodnih identiteta”. U tom smislu, ovaj prvorazredni politički problem današnjice je zapravo samo dio cjelokupne ideje posthumanizma.

Čovjek bez svojstava

Međutim, u posthumanizmu se “samoodređenje pojedinca” promatra na općenitijoj razini u jasnoj analogiji s elementarnim česticama tvari. Pojedinac ili individuum se tu shvaća kao ono što se dalje ne može dijeliti i čije je jedino ograničenje neki drugi, jednaki individuum. No on je to isključivo pod uvjetom da mu se oduzmu sva svojstva osim onih koja određuje iz sama sebe, čega je odličan primjer “život u drugom rodnom identitetu”: pojedinac odbacuje svoj stečeni spol, kako bi živio u skladu sa izabranim rodom.

Posthumanističke metastaze ovog načela, koje je u LGTBIQ vezano za problematiku spola i roda, idu do u beskonačnost, odnosno one ciljaju na ukidanje svih odrednica čovjeka, reklamirajući postupak kao ukidanje njegovih ograničenja. Tako nam posthumanisti obećavaju da ćemo jednom kad nas prožmu milijuni nanorobota moći bez da nam bude vruće igrati šije-šete u rerni krematorija, računati brzo poput digitrona, mijenjati po volji percepciju svijeta i svoje tijelo, jer će cijela okolina i naša osjetila biti prožeti nano robotima koji će nam davati ono što želimo vidjeti i što želimo biti.

Na koncu, naravno, bit ćemo kao bogovi: kroz danas nepojmljivo moćni A.I. znat ćemo sve i kroz difuzna nano tijela živjet ćemo praktički zauvijek.

Ponovo se moramo zapitati, kao pravi čitatelji J.K. Rowling: “Nije li to cool?”

Novo rođenje u crnoj rupi

Možda, ali ima tu i nešto sitnog teksta. Kao i sve religije koje drže do sebe, preporod u njedrima crne rupe zahtijeva smrt starog čovjeka. Ona se zbiva kroz odricanje od svih svojstava koje pojedinca čine jedinstvenim tako što ga ograničavaju, odnosno tako što ga čine osobom. Ponajprije to su takve efemerije poput etničke pripadnosti, obiteljsko porijeklo, spolna i rodna dvojnost – uopće sve što možemo nazvati stečenim ili nasljeđenim.

>Svjetski ekonomski forum u Davosu: Kakve poruke ove godine dolaze s ‘čarobne gore’?

Sve, pa i vlastito tijelo i misli, mora postati izvanjsko, odnosno nešto izvan identiteta individuuma. Smrt čovjeka u dobu tranzicije je na taj način postupak odstranjenja ‘ljudskosti’ – onoga po čemu jesmo to što jesmo, iako to ne znamo uvijek definirati – i re-kreacija istog iz apsolutne slobode. Doslovno – quod erat demonstratum doslovno – reboot rajskog vrta, samo ovaj put s novim autorom i džabe plodovima stabala spoznaje i života.

Međutim, postupak je u svojim prijelaznim etapama prilično bolan. Recimo da ga se može usporediti s vječnim samoranjavanjem, vječnim deranjem vlastite kože da bi se ispod nje otkrilo samo novi sloj koji treba očerupati. Trganjem i mrvljenjem svega što se može rastaviti. A sve se može rastaviti. Jer centar bez svojstava koji se traži ne postoji. On je uzet sam po sebi, i kad mu se otme ogledalo, jedno čisto ništa.

Zabavimo se u tom smislu s par ilustracija.

Virtualizacija

Dijeljenje individuuma nije toliko apsurdno koliko izgleda, niti su ove apstraktne misli daleko od svakodnevice.

Ono je nužno zbog toga što je pojedinac bez svojstava zapravo iluzija. Da bi on sebe zadržao kao načelo svega, tada nužno mora poduzeti virtualizaciju sama sebe, pretvaranje sebe i svijeta u hologram koji može dijeliti u beskonačnost prema vlastitoj volji. I u tom trenutku vidimo kako je posthumanizam zapravo već dugo vremena dominantan svjetonazor.

Recimo, nekoć veoma popularni teoretičar zavjera David Icke, koji sebe sigurno ne bi nazvao posthumanistom, stekao je zavidnu popularnost govoreći o čovjeku kao „svijesti koja ima iskustvo“ u holografskom svemiru, nadovezujući se tako na raznovrsne new age alternative znanstvenom materijalizmu koje počivaju na potpuno istom načelu kao i ono od čega nastoje pobjeći. Njegova definicija čovjeka je potpuno u skladu s posthumanističkom vizijom.

A posthumanistička vizija stavlja čovjeka na jednaku razinu kao i sve stvari uopće. Jer u informacijskom sistemu svijeta čovjek ne samo da nije bitno različit od životinje. On nije bitno različit od ničega.

Svijet jednakosti

Sve što jest, za posthumaniste postoji na jednaki način. Između nas i stvari nema nikakve granice. U tom smislu ugraditi tehnologiju u tijelo sasvim je legitimno, kao što je legitimno genetski modificirati život. Materija je prema mogućnosti beskrajno djeljiva, jednako kao i individuum. New age fantazije o superlights kvantnoj mehanici i načelu neodređenosti kao dokazima produhovljenosti svijeta stoga su zapravo utonuće u totalni materijalizam svemira koji se raspada, ne na dodir, nego na pogled, i njegovog korelata: virtualne svijesti.

Postmoderna popularna duhovnost savršeno se uklapa u taj svijet sa svojim “vibracijama istine”, “poljima emocija” i “božanskim ja” načelima, jer transponira kategorije nižeg na ono što je više, gubeći na taj način zauvijek šansu dodira s njim, i uključuju ljude u jurnjavu tranzicije bez da su oni toga svjesni.

Odbacivanje osobnosti tijela

Pritom, znakovi prihvaćanja potpune materijalizacije i objektivacije ogledaju se također i u nekim naizgled nebitnim pojavama, kao što je recimo poplava tetovaža i raznih vrsta piercinga.

Danas tetoviranje po cijelom tijelu, i to bez ikakve poruke sadržane u tetovaži, sve više predstavlja normalnu pojavu. Ona bi mogla biti izraz težnje za osjetom, pa makar bio i bolan, žitelja sterilnog društva. No ako je gledamo iz posthumanističkog aspekta, riječ je samo o znaku postupnog odbacivanja osobne vrijednosti tijela, njegove komodifikacije. Sam Kurzweil primjećuje ovu pojavu i dodaje kako će ona olakšati fuziju ljudi i mašina, jer pokazuje već razvijenu naviku da se vlastitom tijelu prilazi kao vanjskom objektu.

Razne meditacijske tehnike, tečajevi i literatura samopomoći i sl. pokazuju jednaku tendenciju prema egoizaciji duha i njegovom pretvaranju u objekt kojeg se može tehnički obraditi i poboljšati, ali jednako tako i zamijeniti, rastaviti, pa na koncu i “uploadati” na mrežu o čemu ozbiljno raspravljaju posthumanisti.

Postljudi

Izrazi koje posthumanisti koriste kad govore o sebi, također su veoma zanimljivi.

Ray Kurzweil govori o svom urođenom dizajnu, zastarjelosti osobnog softvera i hardvera koje nastoji poboljšati i održati u operativnom stanju unoseći više od 150 biranih suplemenata hrani dnevno u svoj sistem. Borac za ukinuće patnje i veganski transhumanist David Pierce lamentira nad umorom kao rezultatom ograničenosti svojeg dizajna, i zamišlja budući svijet iz kojega će tehnološki izmijenjeni ljudi izbaciti svaki oblik neugodnih osjeta. U tom smislu posthumanisti ne koriste metafore, oni doista više sebe ne promatraju kao ljude.

Jednako vrijedi i za prirodu. Kurzweilovo konačno predviđanje je da će umjetna inteligencija, jednom kad znanost uroni u singularnost, početi „buditi svemir”. Bezbrojni nano-roboti će brzinom većom od još uvijek konačne granice brzine svjetlosti, početi prožimati beskraj i stvoriti ono što smo nekad davno izgubili: svijet koji nije naprosto nastao, nego je, na inteligentan način, stvoren.

Ili ipak neće?

Posthumanizam i “špagetifikacija”

Naravno da neće.

Svijet kao „stvorenje” u kojem je živio srednjovjekovni, a dijelom i antički čovjek, dijametralna je suprotnost Kurzweilovoj viziji. Svemir prožet umjetnom inteligencijom je mrtva stvar s operativnim sistemom, dakle titansko računalo ili, bliže istini, živi mrtvac. Pravi kraj tranzicije u posthumanizam je stoga smrt, crna rupa u kojoj post-moderni čovjek doživljava svoj konačni susret sa samim sobom. Mi što još stojimo s druge strane horizonta događanja ne možemo znati kako on izgleda ali, hvala Bogu, tu je mašta potpomognuta znanošću.

Teorijska fizika naime govori o fenomenu „špagetifikacije” promatrača koji propada u crnu rupu, poznatom još i kao “njoke efekt” (engl. noodle effect). Prepuštamo mašti čitatelja da zamisli kako bi izgledao, i koliko je poželjan, taj proces padanja na grudi božanske majke posthumanista. Slika savršeno odgovara posljednjoj logičkoj konsekvenci posthumanističkog principa – smrti čovjeka s onu stranu horizonta.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa