Bivši predsjednik RH Ivo Josipović dao je intervju za srpski list Kurir. U nastavku donosimo što im je rekao.
Ako se slažete, da se na samom početku osvrnemo na 21-godišnjicu obilježavanja „Oluje“. U Srbiji Dan sjećanja, u Hrvatskoj Dan pobjede. Biste li vi osobno potpisali peticiju isprike koja je pokrenuta u Hrvatskoj?
Nisam vidio peticiju ni njen sadržaj, pa ne mogu reći što bih učinio. Ali znam što jesam učinio. Kao predsjednik redovno sam obilazio lokacije na kojima su stradali nevini civili, naši sugrađani Srbi i odavao počast njihovoj žrtvi. S predsjednikom Tadićem obišao sam i Ovčaru, na kojoj su pokopane žrtve najstrašnijeg zločinačkog pokolja, ali i stratište na kome su pogubljeni Srbi. Za mene nema razlike kad govorimo o žrtvama i zločincima. Žrtve su jednake, zločinci su jednaki. Žalim za svakim izgubljenim životom, suosjećam sa svima koji su u ratu bili izloženi stradanjima i nepravdi. Nažalost, političari, mediji, ali i pojedinci, polaze od načela kako je samo „naša“ žrtva prava žrtva, kako su samo „njihovi“ zločinci pravi zločinci. Oni naši zločinci više su heroji…
Kad je riječ o povijesnoj istini o strašnom ratu koji smo prošli, u udžbenike bih, i u Hrvatskoj i u Srbiji, stavio vrlo realnu i izbalansiranu odluku Međunarodnog suda pravde u postupku međusobnih tužbi za genocid. Sud je nepristrano i istinito iznio genezu i posljedice rata. Kaže sud, da skratim, Srbija je pokrenula agresiju na Hrvatsku uz pomoć lokalnih Srba s namjerom okupiranja hrvatskog teritorija i stvaranja velike Srbije. Pritom su jedinice JNA i paravojne jedinice počinile mnoge strašne zločine, posebno prema civilima.
Razaranja, pljačke, silovanja, protjerivanja i ubojstva bili su masovna pojava. Hrvatska se legitimno branila, a „Oluja“ je legitimna vojna akcija. Ali, tokom obrane su i hrvatske snage počinile ozbiljne i brojne zločine protiv civilnog srpskog stanovništva, što su vlasti morale spriječiti. Da, i naši sugrađani Srbi žrtve su mnogih zločina. I oni su pljačkani, silovani, ubijani, mnogi su morali otići iz svojih domova… Od ovakve konstatacije, inače detaljnije razrađene u samoj presudi, morali bi poći političari kad kreiraju politiku, koja naprosto mora biti politika pomirenja. Sve drugo rađa mržnju i temelj za neki novi konflikt.
Kao predsjednik pokušao sam i proslavu Dana pobjede, važnog dana za Hrvatsku, promijeniti, učiniti je integrativnom, pozvati i Srbe da sudjeluju, uz ponos zbog pobjede pružiti ruku pomirenja i komemorirati i žrtve „s druge strane“. Uostalom, Hrvatsku su branili i mnogi Srbi. Preko deset tisuća ih je bilo u Hrvatskoj vojsci. Mnogi su i poginuli za slobodu Hrvatske. Prva je godina krenula dobro. Ali druge su politike bile jače od moje. Moj zahtjev da Hrvatska, koja je pobijedila u ratu, pobijedi i u miru, tako da bude otvorena i integrativna u odnosu na srpsku zajednicu, da takva bude i proslava Dana pobjede, nije naišla na podršku.
Javno ste se pismom obratili hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, u kome otvoreno govorite da Hrvatska nije mogla tražiti od Srbije ukidanje Zakona o jurisdikciji, a sve u vezi s nedavno otvorenim poglavljima 23 i 24 u pristupnim pregovorima Srbije i EU. Nekoliko dana kasnije ministar Kovač kaže da Hrvatska Srbiji neće dopustiti zatvaranje poglavlja. Vidite li rješenje ovog problema?
Predsjednica mi, iako je rekla da će to učiniti, nije odgovorila. Iskreno, nisam ni očekivao, a i nema potrebe. Pismo nije bilo koncipirano kao ukor predsjednici, ni kao započinjanje neke političke kavge. Pismo onima koji danas kreiraju vanjsku politiku, a predsjednica je vrlo važan faktor, upozorava da za ovu priču o univerzalnoj nadležnosti i njenoj mogućoj zloupotrebi postoji vrlo jednostavan lijek: sporazum dvije države na načelima koja smo bili dogovorili predsjednik Tadić i ja. Nažalost, vidimo da političke elite dviju zemalja, umjesto da smire tenzije i traže racionalno rješenje, raspiruju vatru.
U odnosima Srbije i Hrvatske dolazi do točke pucanja. Srbija, između ostalog, zamjera reviziju osude – rehabilitaciju Alojzija Stepinca, ukidanje presude Glavašu i podizanje spomenika Miru Barešiću. Kako vi gledate na tri spomenuta slučaja?
Kad je riječ o ukidanju presude Glavašu, tu treba sačekati konačan rezultat postupka. Glavaš nije oslobođen, optužbe za teška djela stoje i pustimo sud da bez pritisaka javnosti i politike donese odluku. Kad presuda postane pravomoćna, moći ćemo suditi o njoj i o tome što je i kako pravosuđe radilo. Kad je reč o rehabilitaciji kardinala Stepinca, postoje dva aspekta. Prvi, je li postupak bio pravedan ili politički montiran i, drugi, je li Stepinac i u kojoj mjeri zaista radio ono za što je bio optužen. Sud je riješio samo prvu dilemu. Utvrdio je da postupak nije bio pravedan, da je bio politički motiviran i montiran. Naravno, ostaje pitanje jesu li današnji kriteriji primjenjivi na one poslijeratne. Po današnjim, ni Nuernberg ne bi opstao. Sud nije ulazio u meritum predmeta. Meritum ostaje povjesničarima da ga riješe. Osobno, ne mislim da je Stepinac učinio sve što je mogla osoba njegove pozicije, da se barem čvrsto distancira od ustaškog režima i osudi zločine. Stepinac nije bio običan građanin i zato su očekivanja prema njemu, pa i ona o preuzimanju rizika, bila znatno veća. Položaj obvezuje. Mislim da je Srbija, nakon što je rehabilitirala Dražu Mihailovića i što je u postupku Nedićeva rehabilitacija, posljednja koja bi imala moralno pravo prigovarati Hrvatskoj zbog Stepinca. Kad je riječ o spomeniku Barešiću, smatram da je neumjesno podizati spomenik osobi osuđenoj zbog ubojstva i terorizma, bez obzira na to je li i kako surađivao u obrani zemlje. To je najbolji primjer dvostrukih kriterija koji dominiraju i u Hrvatskoj, ali i u Srbiji.
Nedavno ste izjavili da uloga Stepinca nije ni približno negativna koliko Draže Mihailovića. Možete li pojasniti na što ste točno mislili?
Stepincu se može prigovoriti suradnja s ustaškim režimom i propust da mu se odupre. Ali Stepinac nije bio osuđen za ratni zločin. S druge strane, Mihailović je imao krvave ruke. Brojne su zločine, ubojstva i mučenja počinile jedinice pod njegovom komandom, posebno u Hrvatskoj i BiH. Aktivno je, s puškom u ruci, ratovao na strani Njemačke i Italije, često i u savezništvu s ustašama.
Slažete li se da je antifašistički pokret tokom Drugog svjetskog rata ipak bio snažan, te da je na neki način tragedija za hrvatsku naciju što politički vrh ne stoji iza te tradicije?
Da, o tome sam govorio mnogo puta. Mene uvijek nanovo iznenadi nesposobnost ljudi koji pripadaju antifašističkom krugu, takvih je većina, da na javnoj sceni uspješno brane antifašističku narav Hrvatske, zapisanu i u Ustavu. Desnica, pa i ona proustaška, mnogo je bolje organizirana u medijima, na javnoj sceni, puno angažiranija i strastvenija u obrani i nametanju svojih vrijednosti. Ali, slično vrijedi i za Srbiju, gdje je četništvo bilo jako, i još je ojačalo.
Poslije nekoliko godina priče o pomirenju, što se točno dogodilo da se odnosi dva naroda toliko pogoršaju?
Promijenile su se elite na vlasti. Ljude koji su razumijevali važnost dobrosusjedstva, mira i tolerancije za svaku od zemalja i za ukupnost odnosa u regiji zamijenili su političari koji imaju snažne nacionalističke koncepte. Oni svađu sa susjedima tretiraju kao važan politički alat unutarnje politike. Naprosto, na vlasti su ljudi drugačije političke i opće kulture, drugačije etike. Otuda i nagli porast ekstremizma, i u Hrvatskoj, i u Srbiji.
Rijedak ste primjer političara koji je, umjesto na državnu, odabrao da na komemoraciju žrtvama jasenovačkog logora pristupi uz srpsku i židovsku populaciju. Zašto je takvih primjera jako malo?
Nisam siguran da ste dobro ocijenili stanje. Na komemoracijama židovske i srpske zajednice bilo je mnogo više ljudi nego na službenoj komemoraciji. Bili su tu, osim mene, i mnogi drugi političari, recimo, Milanović, Leko, Mrsić, Hrelja, HNS-ovci, laburisti, IDS-ovci…
Kad gotovo kompletan hrvatski državni vrh prisustvuje komemoraciji u Bleiburgu, kakva se poruka šalje?
Nije problem što postoji komemoracija, već kako se sve to radi. Bleiburg je mjesto komemoracije žrtvama poraženih snaga. Mnogo je stradalih ustaša, dosta četnika, domobrana, čak i čerkeza i nekih drugih. Nažalost, ubijeno je i puno civila. Mnogi su ubijeni bez ikakve vojne potrebe, iako je bilo i stradalih u okršajima s poraženim snagama koji nisu željeli položiti oružje. Valja biti pošten i reći kako je Bleiburg, preciznije, Križni put, mjesto zločina. Nažalost, komemoracija mnogima služi za rehabilitaciju ustaštva, za reviziju povijesti i relativizaciju krivice u Drugom svjetskom ratu. Zato nikada nisam išao na komemoraciju. Ali jesam tamo odveo partizane da se zajedno poklonimo onima koji su ubijeni bez razloga, posebno civilima. Trebao je to biti početak nove politike, koja uvažava sve žrtve, ali jasna je poruka tome tko je bio tko u ratu i da je bilo ispravno suprotstaviti se okupatoru, a ne skupa s njim osnovati kvislinške države i vlade.
Kao vrsnom poznavatelju glazbe, kako vam se dopala pjesma Hladnog piva „Messi“. Znate li stihove?
Mile Kekin i Hladno pivo su sjajni, društveno angažirani glazbenici. Zagovaraju prave vrijednosti. Vi me pitate baš za tu pjesmu zbog toga što ima stih „hiperkorektan ko Josipović Ivo“. Mislim da je spominjanje mene bilo ne da me pohvale, već da se suptilno aludira tko je glavni, negativni lik pjesme. Meni se pjesma jako sviđa.
Tekst se nastavlja ispod oglasa