Transseksualni pokret nekritički veliča promjenu spola ne iznoseći točne informacije o tome da složena i bolna operacija kojoj se najčešće podvrgavaju muškarci – ne ublažava psihičke i emocionalne probleme osoba koje se “loše osjećaju u svojoj koži” te da se nakon promjene spola broj samoubostava ne smanjuje. Donosimo svjedočanstvo muškarca, Walta Heyera, koji je promijenio spol i 8 godina živio kao žena.
Mračna i zabrinjavajuća povijest suvremenog transseksualnog pokreta koji oduševljeno odobrava operacije promjene spola, a za sobom ostavlja trag nesreće.
Prošao sam kroz operaciju „promjene spola“ i osam godina živio kao žena. Operacija nije ništa popravila, samo je zamaskirala i pogoršala dublje psihičke probleme.
Počeci transseksualnog pokreta danas se zaboravljaju dok se zahtijevaju prava transseksualnih osoba, prihvaćanje i tolerancija. Kad bi više ljudi bilo svjesno mračne i zabrinjavajuće prošlosti operacija promjene spola, možda ne bismo toliko olako gurali ljude u to.
Prve su se operacije promjene spola (najčešće muškarca u ženu) odvijale u sveučilišnim klinikama, počevši od 1950ih, tijekom 1960ih i 1970ih godina. Kada su istraživači objedinili rezultate, ne nalazeći nikakve objektivne dokaze da su uspješne (u stvari, bilo je dokaza da su štetne), sveučilišta su prestala obavljati operacije promjene spola.
Od tada su privatni kirurzi preuzeli ulogu sveučilišnih klinika. Bez ikakve kontrole ili odgovornosti za svoje rezultate, širili su svoj posao, ostavljajući za sobom sram, žaljenje i samoubojstva.
Osnivači transseksualnog pokreta
Transseksualni su pokret začela trojica muškaraca kojima je jedna stvar bila zajednička: sva su trojica bili aktivisti za pedofiliju.
Alfred Kinsey, biolog i seksolog za kojeg je i pedofilija prihvatljiva
Priča počinje s dr. Alfredom Kinseyem, biologom i seksologom čije je nasljeđe zaživjelo do danas. Kinsey je vjerovao da je svako seksualno ponašanje legitimno, uključujući pedofiliju, bestijalnost, sadomazohizam, incest, preljub, prostituciju i grupni seks. Odobravao je odvratne pokuse na novorođenčadi i maloj djeci kako bi prikupio informacije koje bi potvrdile njegovo uvjerenje da djeca bilo koje dobi uživaju u spolnim odnosima. Kinsey je zagovarao normalizaciju pedofilije i lobirao protiv zakona koji bi štitili nevinu djecu i kažnjavali seksualne grabežljivce.
Kinsey se počeo baviti i transseksualizmom kada mu je predstavljen slučaj feminiziranog dječaka koji je želio postati djevojčica. Kinsey se posavjetovao sa svojim poznanikom, endokrinologom po imenu dr. Harry Benjamin. Tada je bio poznat slučaj transvestita, muškaraca koji se oblače kao žene. Kinsey i Benjamin ovo su vidjeli kao priliku da transvestita promijene fizički, mnogo više od puke odjeće i šminke. Kinsey i Benjamin postali su profesionalni suradnici na prvom slučaju onoga što će Benjamin kasnije nazvati „transseksualizam.“
Benjamin je od nekoliko liječnika psihijatara tražio da ispitaju je li dječak spreman za moguće kirurške zahvate kako bi mu se dalo ženski izgled. Psihijatri nisu mogli postići konsenzus oko toga je li operacija koja bi mu dala ženske karakteristike prikladna. To nije zaustavilo Benjamina. Počeo je na svoju ruku davati dječaku hormonsku terapiju. Dječak je otišao u Njemačku na djelomičnu operaciju, a Benjamin je izgubio svaki kontakt s njim, zbog čega je bilo nemoguće dugoročno pratiti slučaj.
Tragična priča blizanaca Reimer
Treći suosnivač današnjeg transseksualnog pokreta bio je psiholog dr. John Money, Kinseyev predani učenik i član tima za istraživanja transseksualizma kojeg je predvodio Benjamin.
Money se s prvim slučajem transseksualnosti susreo 1967. kada su ga Kanađani g. i gđa Reimer tražili da popravi štetu koju je loše obrezivanje nanijelo njihovom dvogodišnjem sinu Davidu. Bez ikakvog liječničkog pokrića, Money je pokrenuo eksperiment kako bi stekao slavu i progurao svoje rodne teorije, bez obzira na posljedice za dijete. Money je uznemirenim roditeljima rekao kako je najbolji način da se osigura Davidova sreća taj da mu se kirurški odstrane spolni organi te da ga se odgoji kao djevojčicu. Kao što mnogi roditelji čine, Reimeri su slijedili liječnikove upute, i Davida je zamijenila Brenda. Money je uvjeravao roditelje da će se Brenda prilagoditi životu kao djevojčica i da nikada neće primijetiti razliku. Rekao im je da bi to trebali držati u tajnosti, što su i učinili, barem neko vrijeme.
Liječnici aktivisti kao što je dr. Money isprva se uvijek čine briljantnima, pogotovo ako kontroliraju informacije koje prenose mediji. Money je odigrao vještu igru mačke i miša, podnoseći u liječničkim i znanstvenim krugovima izvješća o uspješnosti dječakove promjene spola i stvarajući si reputaciju vodećeg stručnjaka za novo područje promjene spola. Istina je otkrivena tek desetljećima kasnije. U stvarnosti, „prilagodba“ Davida Reimera životu djevojčice bila je potpuno drugačija od blistavih izvješća koja je Money smišljao za novinske članke. U dobi od 12 godina, David je bio u teškoj depresiji i odbijao se vratiti k Moneyu na pregled. Očajni, njegovi su roditelji prekinuli šutnju i priznali mu istinu o promjeni spola. U dobi od četrnaest godina, David je izabrao poništiti promjenu spola i živjeti kao dječak.
Godine 2000., u dobi od trideset pet godina, David i njegov brat blizanac razotkrili su seksualno zlostavljanje kojem ih je dr. Money podvrgavao u privatnosti svoga ureda. Rekli su kako je dr. Money snimao fotografije njih dvojice golih kada im je bilo samo sedam godina. Ali slike nisu bile dovoljne za dr. Moneya. Liječnik pedofil također je prisiljavao dječake da se upuštaju u incestuozne seksualne aktivnosti jedan s drugim.
Posljedice zlostavljanja dr. Moneya bile su tragične za obojicu braće. Godine 2003., samo tri godine nakon što je u javnost iznio istinu o svojoj mučnoj prošlosti, Davidov je brat blizanac, Brian, umro od predoziranja. Nedugo potom i David je počinio samoubojstvo. Money je konačno raskrinkan kao varalica, ali to nije pomoglo ožalošćenim roditeljima čiji su sinovi blizanci bili mrtvi.
Razotkrivanje Moneyevih krivotvorenih izvješća i nastranih sklonosti došlo je prekasno i za ljude koji su patili od transseksualnih problema. Korištenje operacija do tada je postalo široko rasprostranjeno i nitko nije mario što je jedan od pokretača diskreditiran.
Rezultati sa Sveučilišta Johns Hopkins: operacija ne donosi olakšanje
Dr. Money je postao suosnivač jedne od prvih sveučilišnih klinika za promjenu spola u Sjedinjenim Državama, na Sveučilištu Johns Hopkins, gdje su se obavljale operacije promjene spola. Nakon nekoliko godina rada klinike, dr. Paul McHugh, ravnatelj psihijatrije i bihevioralne znanosti na Hopkinsu, želio je više od Moneyevog uvjeravanja o uspješnosti neposredno nakon operacije. McHugh je želio više dokaza. Je li pacijentima dugoročno bolje nakon operacije?
McHugh je zadatak procjene ishoda povjerio dr. Jonu Meyeru, predsjedniku klinike za promjenu spola Hopkins. Meyer je odabrao pedeset ispitanika koji su liječeni u klinici Hopkins, uključujući one koji su prošli operaciju promjene spola i one koji nisu. Rezultati ovog ispitivanja potpuno su opovrgli Moneyeve tvrdnje o pozitivnim ishodima operacije promjene spola. Objektivno je izvješće pokazalo da s medicinskog gledišta operacije nisu nužne.
10. kolovoza 1979. dr. Meyer je objavio svoje rezultate: „Netočno je reći da ova vrsta kirurškog zahvata liječi psihički poremećaj. Sada imamo objektivne dokaze da operacija ne čini razliku u prilagodbi transseksualne osobe bilo kojem aspektu života, uključujući zaposlenje, obrazovno postignuće, bračnu prilagodbu ili društvenu stabilnost.“ Kasnije je za novine The New York Times izjavio: “Osobno smatram da kirurški zahvat nije odgovarajući tretman za psihički poremećaj, a jasno mi je da ti pacijenti imaju teške psihičke probleme koji ne nestaju nakon operacije.“
Manje od šest mjeseci kasnije, klinika za promjenu spola Johns Hopkins je zatvorena. Druge slične klinike pri sveučilištima diljem zemlje povele su se za njihovim primjerom i posve prekinule prakticiranje operacija za promjenu spola. Nigdje nije bilo izvještaja o njihovoj uspješnosti.
Resultati Benjaminovog kolege: previše samoubojstava
Nije samo klinika Hopkins izvještavala o nedostatku ishoda ovih zahvata. Otprilike u to vrijeme pojavila su se ozbiljna pitanja o učinkovitosti promjene spola, a postavio ih je endokrinolog Charles Ihlenfeld, partner dr. Harryja Benjamina.
Ihlenfeld je šest godina radio s Benjaminom i propisao uzimanje spolnih hormona za 500 transseksualaca. Ihlenfeld je šokirao Benjamina javno objavivši kako 80% ljudi koji žele promijeniti spol to ne bi trebali učiniti. Ihlenfeld je rekao: „Previše je nesreće među ljudima koji su se podvrgli operaciji… Previše ih završi samoubojstvom.“ Ihlenfeld je prestao davati hormone pacijentima s rodnom disforijom te je s endokrinologije prešao na psihijatriju kako bi takvim pacijentima mogao pružiti pomoć za koju je vjerovao da im je zaista potrebna.
Nakon ispitivanja na Sveučilištu Hopkins, zatvaranja glave klinike Hopkins i Ihlenfeldovog upozorenja, zagovornici operacija promjene spola trebali su novu strategiju. Benjamin i Mooney obratili su se svome prijatelju, dr. Paulu Walkeru, homoseksualnom i transseksualnom aktivistu za kojeg su znali da dijeli njihovu želju da dijele hormone i obavljaju zahvate. Formiran je odbor koji će raditi nacrte standarda skrbi za transseksualce koji će promicati njihov program, s Paulom Walkerom na čelu. U odboru su bili psihijatar, aktivist za pedofiliju, dvojica estetskih kirurga i urolog, a svakome je od njih bilo financijski u interesu da operacije promjene spola i dalje budu dostupne svakome tko ih želi. 1979. su objavljeni „Međunarodni standardi skrbi Harryja Benjamina“ koji su udahnuli novi život operacijama promjene spola.
Moje iskustvo s dr. Walkerom
I sâm sam mnogo propatio kako bih se pomirio sa svojim spolom. 1981. potražio sam dr. Walkera, čovjeka koji je napisao standarde skrbi, kako bih ga zamolio za pomoć. Walker je rekao da patim od rodne disforije. Samo dvije godine nakon što su ispitivanja na Hopkinsu i Ihlenfeldova javna izjava svrnuli pažnju na povećani rizik od samoubojstva povezan s promjenom spola, Walker je potpisao moj pristanak za hormonalnu terapiju i operaciju, iako je dobro znao za oba izvješća.
Pod njegovim sam vodstvom prošao kroz operaciju promjene spola te sam osam godina živio kao žena, Laura Jensen. Naposljetku sam skupio hrabrost da priznam kako operacija nije ništa popravila, samo je zamaskirala i pogoršala dublje psihičke probleme. Prijevara i nedostatak transparentnosti koje sam doživio 1980ih okružuju operacije promjene spola do današnjeg dana. Zbog drugih koji se muče s rodnom disforijom, ne mogu šutjeti.
Intelektualno je nečasno ignorirati činjenicu da operacija nikada nije bila medicinski nužna procedura za liječenje rodne disforije i da uzimanje hormona suprotnog spola može biti štetno. Suvremeni transseksualni aktivisti, nasljednici Kinseya, Benjamina i Johna Moneya, održavaju praksu medicinski nepotrebne operacije promjene spola kontrolirajući protok informacija i zataškavajući ispitivanja i osobne priče koje govore o žaljenju, nesreći i samoubojstvima onih koji prođu takvu operaciju. Postojanje negativnih ishoda priznaje se samo kako bi se društvo osudilo za transfobiju.
Transseksualni klijenti koji požale što su pošli tim putem često su puni srama i kajanja. Oni koji požale svoju odluku nemaju se baš kome obratiti u svijetu transseksualnog aktivizma. Meni su trebale godine da skupim hrabrost da ustanem i progovorim o tome kako sam požalio.
Da mi je barem dr. Paul Walker bio dužan reći za oba izvješća kada sam potražio njegov savjet: ispitivanje Hopkins koje pokazuje da operacija ne ublažava teške psihičke probleme, i Ihlenfeldovo opažanje o transseksualcima koji su i dalje nesretni nakon operacije te o visokim stopama samoubojstva nakon hormonalne terapije i operacije. Možda me te informacije ne bi spriječile u donošenju katastrofalne odluke, ali barem bih bio svjestan opasnosti i boli koji me čekaju.
Walt Heyer je pisac i javni govornik predan misiji da pomogne drugima koji žale što su promijenili spol. Preko svoje web stranice, SexChangeRegret.com i bloga, WaltHeyer.com, Heyer podiže svijest javnosti o slučajevima žaljenja i tragičnim posljedicama koje uzrokuje promjena spola. Heyerovu priču možete pročitati u obliku romana u ‘Kid Dakota and The Secret at Grandma’s House’ i u njegovoj autobiografiji, ‘A Transgender’s Faith’. Heyer je napisao i knjige ‘Paper Genders’ i ‘Gender, Lies and Suicide’.
Tekst se nastavlja ispod oglasa