Znaju li građani koji uplate novac UNICEF-u koliko propalih kampanja i bačenih novaca stoji iza njihova novca koji odvajaju s namjerom da pomognu najsiromašnijoj i nesretnoj djeci?
Umjesto da skrbi o mentalnom zdravlju djece i mladih, UNICEF je plakatima poput Samo slabići dobiju depresiju po tko zna koji put uznemirio vulnerabilnu populaciju, ali i širu javnost. Iz UNICEF-a objašnjavaju da je ovaj nesuvisli slogan bio u prvom dijelu kampanje, a da su u drugom dijelu kampanje htjeli dati prave, točne slogane!
Pitam se hoće li netko suicidalan, depresivan… čekati drugi dio kampanje prije nego odustane od stručne pomoći i moguće krene u autodestruktivno ponašanje zbog prvog slogana Samo slabići dobiju depresiju!? Kako UNICEF može jamčiti da će depresivni znati za drugi dio kampanje u koje ispravljaju ovaj slogan!? Zar UNICEF nema dovoljno stručnjaka mentalnog zdravlja koji su UNICEF-u, prije nego što se ovako osramoti, mogli reći kako ovakav slogan mogu doživjeti djeca i mladi!
Do kada ćemo tolerirati nesuvisle skupe kampanje UNICEF-a?
Pitam čelnike UNICEF-a: Koliko su i ovog puta bacili novaca?
Svakome tko zdravorazumski prosuđuje jasno je da poruka nije sadržano primjerena te ne vidi smisla u pravopisnoj pogrešci! Samo kreatori te poruke i nitko drugi mogu vidjeti kako se tom kampanjom željelo “istaknuti važnost mentalno-zdravstvene pismenosti koja je preduvjet za pozitivne promjene u brizi za mentalno zdravlje djece i mladih.” Organizatori ne žele priznati da je već sada ovo neuspjela kampanja. Nisu otkrili aktere – “kreativce” koji su sadržajem plakata zgrozili javnost!
Pitam čelnike UNICEF-a: Koliko su i ovog puta bacili novaca (poreznih obveznika) na takve jumbo plakate i do kada ćemo tolerirati njihove nesuvisle kampanje? Podsjećam da je UNICEF tijekom 2004. godine u Hrvatskoj potrošio oko milijun kuna na “senzibiliziranje” javnosti za nasilje među mladima. Projekt je nazvan Stop nasilju među mladima u školama.
Već je tu napravljena prva pogrješka, jer implicira zaključak da su škole i mladi glavni krivci za nasilje. Gradovi su bili izlijepljeni brojnim plakatima s agresivnim porukama: “Iskorijenimo nasilje u školama”. Nasilje se ne može iskorijeniti! U odgojno-obrazovnim ustanovama u kojima su provodili taj projekt izvjesili su i pločice s natpisom: “Škola s nultom stopom nasilja”. Nasilje i ovisnost nije moguće iskorijeniti te nema škole s nultom stopom nasilja!
Bilo je još zbunjujućih i krajnje iritantnih poruka na plakatima: “Roditelji imaju pravo na pomoć pri odgoju djece”, “Beba ima uvijek vremena za nježnost” ili “Djeca su slatka bez slatkiša”. Jedna je učenica komentirala: “I pedofili bi isto rekli”.
Slogan da “televizor nije najbolji prijatelj djetetu” podrazumijeva da je TV ipak djetetov prijatelj
Slogan da “televizor nije najbolji prijatelj djetetu” podrazumijeva da je TV ipak djetetov prijatelj ili da je bolji prijatelj računalo ili mobitel. Plakat s natpisom “Zadnji u vrsti, prvi u modricama!” navodi djecu na zaključak da se može ipak biti prvi u nečemu. Slogan “Gruba riječ boli više od šamara!” navodi na zaključak da je šamaranje manje zlo. UNICEF-ove agresivne kampanje s tisućama veleplakata ništa nisu postigle, a najmanje su riješile problem ili senzibilizirale javnost.
Agresivnim kampanjama ne rješava se problem nasilja. To je kao da zaustavimo dijete pri činjenju nasilja u školi, a ono ga napravi kada iziđe iz škole. “Atmosfera u društvu je takva da tek s nasiljem postaješ netko i nešto”, izjavila je svojevremeno splitska psihologinja Mirjana Nazor.
Potkraj 2014. UNICEF je izdao dokument u kojemu je uveo pojmove: “rodni identitet” i “LGBT roditelji”. Još tada je UNICEF promicao pravo na roditeljstvo istospolnih parova kao i na udomljavanje djece, a pitanje dobrobiti djece im je ostalo od sekundarne važnosti.
Mladi grafitima ironiziraju agresivne kampanje
Svi se sjećamo kampanje koja je, kao i prethodno spomenute, promašila cilj, pod nazivom “Sportom protiv droge”, na koju mladi uzvraćaju inverzijom riječi: “Drogom protiv sporta!”. Kada je bivša hrvatska ministrica obrazovanja Ljilja Vokić izjavila da su ljudi “dnevna bića” (aludirajući na promjene zakona u kojima bi se djeci zabranilo izlazak u noćnim satima bez nadzora roditelja, odnosno skrbnika) mladi su odgovorili grafitom: “Vi imate moć, a mi noć!”
Nakon policijske kampanje s porukom “Kad piješ ne vozi” ispisan je ironičan sadržaj: “Stanem da bi popio.” Na medijsku indoktrinaciju prije glasovanja na referendumu o pristupanju Hrvatske u EU mladi se grafitima obraćaju političarima: “Moderno ropstvo – EU”, “Do sada su nas varali oko granica, a sad će bez granica” i “Karakter države određuju beskičmenjaci”.
Umjesto zaključka pitanja:
Znaju li građani koji uplate novac UNICEF-u koliko propalih kampanja i bačenih novaca stoji iza njihova novca koji odvajaju s namjerom da pomognu najsiromašnijoj i nesretnoj djeci? Na koji način se evaluira rad UNICEF-a i/ili uspješnost njihovih projekata? Koliko je djece (u potrebi) dobilo konkretnu pomoć? Koliko novaca građani odvajaju za kreiranje nebuloznih slogana, agresivnih kampanja i za financiranje birokratske strukture UNICEF-a?
O autoru:
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.
Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa