Kao i u svakom ratu, tako i u ovom u Ukrajini neki negiraju zločine, drugi ih opravdavaju, treći patološki uživaju u krvavim scenama, a četvrti su ravnodušni. Ovi potonji su predmet ovog osvrta.
Ravnodušje je razarajuća bolest vremena u kojemu živimo. Konstanta stava svjetskih moćnika je njihova nezainteresiranost kada su ratna stradanja drugih u pitanju. Nemamo vremena čekati kada su u pitanju patnje i stradanja, a posebno je nedopustiva nezainteresiranost, u slučajevima kada stradavaju civili. Gledati njihova stradanja bez empatije mogu samo emocionalni bogalji.
Nezainteresiranost za početna stradanja u Ukrajini, Putin je iskoristio za povratak onih teritorija koje smatra integralnim sastavom Ruske republike. Od rata u Ukrajini prisjećamo se strahota u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kada “velike sile” nisu reagirale niti se (iz)borile za sprječavanje scenarija poznatog iz Hitlerova fašizma.
Svjetske medije i tzv. suvremeni svijet gotovo uopće ne interesiraju ratne strahote u Nigeriji (od 2009.), Jemenu (od 2011.) i Etiopiji (od 2020.). Sirija je i danas ratna zona. U Južnom Sudanu, Mjanmaru i Somaliji ne prestaju građanski ratovi, ali sve to kao da se nikoga ne tiče!
Šutnja Zapada (i) kod stradanja civila
Margaret Mazzantini, talijanska autorica sjajnog romana Napokon rođen, tijekom rata u Hrvatskoj i BiH opisuje situacije kada su na Zapadu željeli čuti i gledati vijesti o žrtvama rata koje su bolesni umovi tretirali kao “lovački rezervat zečeva za odstrel”. U romanu opisuje život na ratom opustošenim područjima, gdje je pokopana savjest nezainteresiranošću Zapada.
Morbidna znatiželja Zapada povećavala se šutnjom i/ili željom za prikazivanjem opskurnih scena mučenja i ljudskih klaonica. Nijemo su promatrali ubijanje simbola interkulturalnosti u Vukovaru, Mostaru, Sarajevu… Gospođa Mazzantini otvorila je svoju “frontu rata” u obračunu sa šutećim promatračima – “zastupnicima užasa u Ženevi”.
U romanu opisuje nezainteresiranost Zapada, koji je “spaljen iznutra”. (Mazzantini). Jedna kineska poslovica kaže: “Ne boj se sporog napretka, nego stajanja na mjestu”.
U listopadu 2003. za najstariji tjednik u Hrvatskoj − Narodni list pisao sam o “prljavim rukama” bivšeg međunarodnog upravitelja za Podunavlje J. Kleina i J. Akashija, posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a, koji je drsko relativizirao patnje žrtve i krivnju agresora te odbijao potpisati deklaraciju za BIH i Hrvatsku o zajedničkoj obrani.
Slično njima se ponašala i nekadašnja glavna tužiteljica “haškog tribunala” Carla del Ponte tražeći da se ne sudi generalštabu JNA, kao glavnom akteru brutalnih likvidacija (i civila)! Dugo je tzv. razvijeni svijet nezainteresirano promatrao što Hrvatskoj radi velikosrpski agresor.
Nakon rata oni koji su nam omogućili slobodu nisu postali junaci nego obespravljeni i (još gore) stigmatizirani. Zoran Komar i Elvira Koić, u studiji “Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj”, otkrivaju razloge zbog kojih su s branitelji (iz) gubili smisao života: “Nekada su bili ponos društva, najzaslužniji u stvaranju samostalne Hrvatske, a kasnije tretirani kao “junaci” crnih kronika, kriminalci, povlaštena kasta s visokim mirovinama.
Bili su odbačeni i izolirani.” U tome mnogi mogu naći svoju ulogu, osobito oni koji su šutjeli na nepravde prema onima koji su stvarali Državu. I to je primjer posljedica patološkog ravnodušja prema našim “junacima.
Od svih vrsta inteligencije s vremenom postaje sve manje vidljiva emocionalna. Frans de Wall u knjizi The Age of Empathy (Vrijeme empatije) opisuje brojne primjere kako je empatija prisutna kod različitih životinja, a Mark Twain zamjećuje da je čovjek “jedina životinja koja nanosi bol i u tom uživa…Ako uzmete psa s ulice i nahranite ga, neće vas ugristi. To je razlika između psa i čovjeka.”
Erozija morala
Suvremeni svijet prati sve veća erozija morala uz odsustvo brige za druge. Bezosjećajnost je osobito bolna kada su ratna stradanja u pitanju. Poznato je da nas altruizam, tolerancija, suosjećanje i solidarnost čine otpornijima na stres i traumu, osobito u kriznim vremenima
Od francuskog sociologa i utemeljitelja funkcionalističke teorije Emila Durkheima iz 19. stoljeća do danas stoji tvrdnja, a koju prihvaćaju autokratske vođe da se zajedništvo stvara ujedinjavanjem protiv onih koji se smatraju prijetnjom društvenom poretku.
Naše je vrijeme određeno indiferentnošću prema tuđim potrebama i problemima, ravnodušjem i gubitkom suosjećanja. Posebno je to prisutno u materijalno razvijenim zemljama. U ekonomski nerazvijenim zemljama dobročinstvo je dio svakodnevice, solidarniji su i zainteresiraniji za probleme drugih.
Poznata je Senekina izjava da se “ljudski rod održava dobročinstvima i slogom” pa Beiliz ispravno zaključuje da je “posljednja prilika ovoga svijeta empatija”.
Ideja zajedništva i solidarnosti gotovo se istopila. Zajedništvo među ljudima budi se tek u dramatičnim uvjetima ili u neimaštini. Altruizam i suosjećanje pojave se kao val koji ljude pokrene na radikalne promjene kod velikih katastrofa ili tragedija.
Kada sam se odazvao pozivu predsjednice Saborskog odbora za obitelj, mladež i šport, 6. travnja 2009., na tematsku sjednicu “Efikasnost pravosuđa u slučajevima kaznenih djela koja su počinili maloljetnici”, bio je i Ivo Josipović (tada predsjednik jednog Saborskog odbora a kasnije predsjednik RH), koji za vrijeme trajanja sastanka nije dizao glavu s prijenosnog računala. Nije podigao glavu s računala ni kada sam opisivao primjer iz vlastitog života, tj. pokušaja ubojstva mog sina i govorio o simbiozi kriminala na relacijama ministarstva pravosuđa i policije!
Bio je i ostao nezainteresiran – ukopan u prijenosno računalo! Valjda bi se“probudio” samo kad bi mu (bila) ugrožena vlastita pozicija.
Godine 2004. Ivan Rimac sa suradnicima otkriva (u istraživanju Siromaštvo u Hrvatskoj) da su od dvadeset jedne ispitivane vrednote bogatstvo i uspjeh zauzele prva dva mjesta kod hrvatskih građana. Suosjećajnost i altruizam na dnu su ljestvice. Taj podatak sve govori.
Tomislav Ivančić, znameniti hrvatski svećenik, je jednom apelirao: “Ako dobro gledamo našu povijest sjetimo se: Hitler je bio prva zvijer prošlog stoljeća. Druga je zvijer bila komunizam. Međutim, kad uništiš čovjeku njegovu moralnost, etičnost, on više ne zna kako treba živjeti… Time se ubija ne samo čovjekova moralnost, ubija se čovjeka kao čovjeka, njegovu savjest… Novi poredak je teška zavjera protiv čovjeka i morala… To nije samo kod nas, to je u Americi, u cijeloj Europi…Ako očekuješ dobro, tad si otvoren Bogu i više ti nitko ne može ništa! “– izrekao je u proročkom govoru Ivančić.
Indiferentni roditelji – posljedica društvenih deformacija
Paul C. Vitz, koji u knjizi Psihologija kao religija – kult samoobožavanja smatra da za ovakvu situaciju nije kriva obitelj niti je ona “pala na ispitu, već modernizam sa svojim naglaskom na pojedinom i nepromjenjivu pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva”. Sada se (u)pita(j)mo zašto nestaje ideja dobra, etičnosti, tolerancije, altruizma, suosjećanja, solidarnosti i odakle tolika kriza savjesti!? Odgovor je jednostavan: imamo plodove onoga što smo posijali.
Tako se u permisivnom i indiferentnom stilu odgoja djeci ne postavljaju granice i ne uči ih se pomažućim ponašanjima.
Zanemarujući stil osobina je onih roditelja ili skrbnika koji nisu zainteresirani za odgoj djece. U takvom stilu odgoja nema emocionalne potpore. Takvi lažni “odgajatelji” emocionalno odbacuju djecu zato što nemaju vremena i/ili volje brinuti se o djetetovim sklonostima, potrebama i interesima.
Indiferentni roditelji zanemaruju svoju djecu u tri aspekta: 1. Emocionalno ignoriranje, 2. obrazovno zanemarivanje i 3. medicinsko i tjelesno zanemarivanje. Psihologijska istraživanja koja se bave tim vrstama zanemarivanja pokazuju drastični porast upravo emocionalnog zanemarivanja kada djeca ne dobivaju pažnju, empatiju niti emocionalnu dostupnost roditelja. Jedan je dječak iz Italije za vrijeme božićnih blagdana izrazio želju: “Bože, učini da večeras moja glava sliči na televizor kako bi me tatica barem ponekad pogledao”.
Ako empatiju nismo dobili od svojih roditelja ili skrbnika, teško ćemo je razviti i sami, ali to ipak ne može biti opravdanje za našu nebrigu i ravnodušnost prema patnjama drugih. Indikativno je da nemamo poticajnih knjiga na temu odgoja za emocije, što je temelj moralnog odgoja.
Zaključno
Kad sagledamo posljedice indiferentnost prema patnjama drugih to će biti prvi znak da krećemo prema izgradnji temelja zdravog društvu, jer ljudski rod i ova civilizacija se mogu održati samo empatičnošću, solidarnošću i altruizmom!
Evo kako jedan tinejdžer komentira sveprisutno nasilje i nedostatak empatije u medijima: “Prisiljavajući nas da gledamo ubojstva, učite nas da stvari nemaju nikakvu vrijednost, da život životinja nema nikakvu vrijednost, da život čovjeka nema nikakvu vrijednost, da je planet pakao u kojem svatko može uništiti sve i svakoga samo ako se nekome prohtije… Zato opominjemo: ne uči me ubijati! Uči me davati, razumjeti i voljeti!” (www.nahla.ba 2002).
* Prof. dr. sc. Zlatko Miliša je sociolog i pedagog. Rođen je u Trogiru 1958. Diplomirao je u Zadru na Filozofskom fakultetu 1982. godine na studijskim grupama sociologije i pedagogije. Poslije diplomiranja radi kao školski pedagog u Splitu, u Centru Juraj Bonači za djecu s posebnim potrebama. Od listopada 1983. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Magistrirao je 1988.g. na Filozofskom fakultetu u Rijeci s temom Formiranje vrijednosnih orijentacija mladih prema radu. U ožujku 1997. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, disertacijom Teorijsko-metodološki problemi istraživanja odgojne vrijednosti rada. Autor je (ili suautor) petnaest znanstvenih knjiga-monografija u Hrvatskoj, dviju knjiga iz područja publicistike i više od osamdeset objavljenih znanstvenih i stručnih radova.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa