Dok se polako spušta zavjesa na predstavu oko instaliranja 46. američkog predsjednika, dojmovi oko te inauguracije nikako da se slože i kao da se još u čudu pitamo čemu smo to zapravo svjedočili? Sve je naizgled bilo tu – pričalo se o zajedništvu i demokraciji, kulise su bile sjajne, scenarij dobro osmišljen, izvođači nadahnuti, novinari egzaltirani, a opet sve kao da je bilo nekako umjetno i isforsirano, s previše glume i bez katarze, samo šminka bez suštine. A onda polako shvaćamo u čemu je štos, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Na inauguraciji ovog enormno popularnog predsjednika, koji je osvojio najveći broj glasova u povijesti američkih izbora – uopće nije bilo naroda. Pa iako je na sceni sve izgledalo uobičajeno i normalno, ono što se događalo oko toga djelovalo je pomalo sablasno. Joe Biden položio je predsjedničku prisegu okružen samo visokim uzvanicima iz politike i diplomacije, te pripadnicima Nacionalne garde i tajnih službi. Međutim, ono što je bilo zapanjujuće u tome jest da su se svi pravili kao da je sve to normalno. Reporteri su ovu nadrealnu predstavu tronuto opisivali kao nešto veličanstveno i uzvišeno, dok su analitičari analizirali Bidenov govor kao iskrenu odu “nacionalnom jedinstvu” – riječ koja je toliko puta spomenuta da nam je odmah postala sumnjiva.
Sve je bilo toliko normalno da smo na kraju shvatili i kako je Dr. Jill kraljica stila i elegancije u odnosu na dosta neuglednu Melaniju. A opet, ma koliko sve to sjajno bilo i ma kakva okolišanja okolnostima za izostanak naroda mogla biti, zar nije sav smisao te ceremonije da bude “predstava za narod”? Nije li prisustvo naroda kao suverena sama bit demokracije? Nije li upravo američka demokracija jedinstvena po tom kultu okupljanja zajednice pri donošenju važnih odluka?
Pa, možda je nekad bila, ali izgleda da više nije. Bila je to jasna demonstracija kako je demokratska igra od sada moguća i bez naroda. Znamo kako je demokracija uvijek bila igra s figom u džepu i povlačenje naroda za nos. Narod je tu bio samo dekor, kako bi se igra mogla odvijati – ali neophodan dekor. Sada pak političke elite više nemaju potrebu za tom mimikrijom i skrivanjem iza “volje naroda”. One su stekle punu samosvijest kao zasebni i suvereni izvor moći, pa je narod kao politička kategorija postao potpuno suvišan. Narod više nije suveren – to je poruka koju nam šalje slika s Kapitola.
(…)
Danas je Bill Gates najveći američki zemljoposjednik, ali njega nećemo naći među Homerovim junacima. Iz utrobe globalizma rođena je nova klasa – tzv. nomenklatura – koja više ne treba podršku srednje klase kako bi vladala. Ta klasa nastanjuje globalističke metropole i iz tih centara upravlja ostatkom zemlje, a da i ne zna tko tu i kako živi. Pored tih globalnih centara nestaje čitav jedan svijet, koji je nekad bio pulsirajuće srce demokracije. Putevi nomenklature i putevi srednje klase više se nikad neće ukrstiti. Takav susret se danas s prezirom odbacuje kao “populizam”. Tako je na globalističkom Olimpu u Washingtonu oglašen fajront i spuštena zavjesa na jedno doba koje smo zvali liberalnom demokracijom, koje i nije bilo tako loše. Tko zna kakvo će to novo doba “demokracije bez naroda” biti? Onima blizu trona vjerojatno će biti dobro, ostali će se morati snalaziti. Svakako ćemo, nakon što je naš svijet izgubio demokratsku supstancu, morati pronaći način kako živjeti bez jedne iluzije koja je dosta dugo vladala našom imaginacijom. Ponekad i samo skidanje koprene može biti oslobađajuće.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa