Srednjevjekovno smaknuće novinara Jamala Kashoggija, inače svojevemeno dobrog osobnog prijatelja sunarodnjaka, saudijca Osame bin Ladena i, do prošle godine, vrlo bliskog kraljevskoj kući Saud, vratilo je fokus svijeta na jednu od najkontroverznijih država na planeti: Saudijsku Arabiju.
Izgleda da je Saudijska Arabija nedodirljiva. Dok svijet Rusiji bez imalo kolebanja uvodi teške sankcije zbog nedokazanog pokušaja ubojstva bivšeg agenta KGB-a koji je prodao zapadnim tajnim službama imena svih ruskih špijuna na zapadu, a Iranu s još manje kolebanja bez nekog određenog razloga, dotle bi se Saudijska Arabija mogla i ovog puta izvući – bez sankcija, iako je svima posve jasno da je ubojstvo organizirao upravo mladi princ Muhamed bin Salman, sin sadašnjeg saudijskog kralja Salmana koji vlada od 2015, ima 82 godine i koji je odlučio prekinuti dosadašnji sustav predaje vlasti koji je uključivao širu kraljevsku obitelj, prijenos vlasti na mlađu braću, te uvesti tradicionalni monarhistički, gdje najdraži sin nasljeđuje oca.
28 stranica
Zašto ponovo? Nije nikad bila neka tajna da je Saudijska Arabija, ili bar neki njeni visoki dužnosnici, bila upletena u teroristički čin koji je najavio 21. stoljeće, koji je najavio kraj slobode i demokracije kakvu smo nekoć poznavali. Radi se o 9/11: Tek nedavno je Predsjednik Trump izdao naredbu da se konačno deklasificira čuvenih “28 stranica”, dio izvješća kongresa o istrazi tog napada koji nikad nije dan na uvid javnosti.
Te stranice su otkrile što se već znalo: Kuća Saud je bila duboko upletena u taj napad. Nimalo neočekivano, obzirom da su napadači većinom bili saudijski državljani. Visoki dužnosnici te države su sudjelovali u financiranju i organiziranju napada, davali logističku podršku teroristima. Pa iako je Osama bio njen “neprijatelj”, odmetnuvši se od dinastije u kojoj je njegov otac tajkun bio rado viđen gost i kojem je ta dinastija omogućila nevjerojatno bogaćenje time što je njegova građevinska tvrtka dobivala gotovo sve poslove u državi.
No saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir je osobno u ožujku 2016., dok je u Bijeloj kući još stolovao Obama, a njegova nesuđena nasljednica, progresivna Hillary preko svoje zaklade primala teške milijarde od vehabijske i nimalo progresivne monarhije, uputio prijetnju Washingtonu: oni će povući sav kapital iz SAD prije nego dođe do mogućnosti da ga SAD zamrznu, što mogu ako njegove vlasnike, kuću Saud, povežu s terorizmom. “Sav kapital” je oko 750 milijardi dolara – toliko je Saudijska kraljevska obitelj svog novca uložila samo u SAD!
Diplomatski imunitet
A nije da nisu mogli. Kad je pokrenuta istraga 9/11, svi tragovi su vodili do dva mjesta: saudijske ambasade u Washingtonu, i saudijskog konzulata u Los Angelesu. Bar tako tvrde oni koji su vidjeli 28 stranica. Agenti koji su radili na slučaju su za New York Times izjavili kako su doslovno svi putevi vodili do navedenog veleposlanstva i konzulata, no svaki put kad bi naišli na takav trag, istraga bi bila opozvana odozgo: uobičajeni izgovor je bio, “diplomatski imunitet”.
Ovog puta je još gore: Na gunđanja Amerikanaca da nije lijepo narezati čovjeka na 15 komada i u koferima ga odnijeti u vrt saudijskog konzula u Turskoj, gdje su jučer pronađeni dijelovi nesretnog Kashoggija, uglavnom zato jer se u dinastičkim borbama u Saudijskoj Arabiji našao na strani gubitnika – u masovnim uhićenjima i čistkama koje u državi provodi mladi princ uhićene su stotine visoko pozicioniranih članova kraljevske obitelj i uglednika, uglavnom pod optužbama “za korupciju” koja se u toj državi može natovariti svakom jer su ionako svi apsolutno korumpirani su stradali i neki njegovi bliski rođaci i suradnici koje je politički podržavao, poput princa Talala – a manje zato jer se zalagao za neke (umjereno) demokratske promjene, Saudijska Arabija otvoreno prijeti da će dignuti cijenu nafte visoko, jako visoko. Mogu li oni to stvarno, jer bi ograničenje prodaje nafte duboko pogodilo financije te države u kojoj rade samo stranci i koja nema industrije osim naftne, drugo je pitanje – no zapad nema hrabrosti provjeriti.
Službeno, Saudijska Arabija je ključni američki saveznik na Bliskom istoku. Neslužbeno, to je država koja financira džihad diljem svijeta, grubo krši osnovna ljudska prava, i širi Kuran ne samo ognjem i mačem, nego i milijunima izbjeglica čiji dolazak u Europu po svoj prilici sufinancira. Jeste li kad čuli da je superbogata Saudijska Arabija prihvatila i jednog “izbjeglicu” iz svog susjedstva? Ne, naravno. Ali zato financiraju oko 80% svih džamija u SAD-u, i tek nešto manje u Europi. U BIH su financirali gradnju velikog broja džamija, ali nikad nisu financirali gradnju niti jedne bolnice, niti jednog kilometra ceste. Čak je i Senator Bob Graham u emisiji “60 minuta” svojevremeno otvoreno priznao kako je saudijska uloga u napadima 9/11 namjerno umanjena kako bi zaštitile američke veze s bogatim kraljevstvom kojem su dva glavna izvoza proizvoda nafta i džihad.
Zavjera šutnje
Nije se tu radilo o umanjivanju, već o zavjeri šutnje najširih razmjera. Upletenost saudijske kraljevske kuće je sustavno zataškavana od strane medija, vlade, i FBI-ja, na najvišim razinama, uključujući vjerojatno i predsjednike Busha i Obamu. Saudijac Ali al Ahmed, iz Washingtonskog Instituta za Perzijski zaljev, čovjek s vezama u saudijskoj ambasadi i vjerojatno suradnik CIA-e, je bio najjasniji: “Napravili smo saveznika od režima koji je sponzor napada 9/11. Mislim, suočimo se s tim”.
Stvarnom stanje u toj zemlji koja ima standard 25. stoljeća a zakone 15. stoljeća, možda najbolje oslikava događaj iz 2010. u jednom skupom londonskom hotelu, kad je jedan od saudijskih prinčeva na smrt pretukao svog ljubavnika. Britanci su prikazali i snimke kamere iz lifta hotela gdje se također vidi kako princ Saud Bin Abdulaziz Bin Nasir al-Saud premlaćuje Bandara Abdulaha Abdulaziza. Princ je mogao birati, ostati u Londonu, igralištu bogatih Saudijaca gdje ulažu svoj kapital u londonske banke i utrkuju se ulicama u svojim pozlaćenim Bugattijima, i suočiti se s optužbom za ubojstvo, ili povratka u Rijad, gdje mu se ne bi sudilo za ubojstvo – jer je ubijeni ljubavnik ujedno bio njegov sluga, a po saudijskim zakonima član kraljevske kuće smije ubiti slugu batinama. To nije kažnjivo.
On je pak odlučio ostati u Londonu, gdje se dogovorio da će mu se suditi za ubojstvo iz nehaja koje je priznao. Zašto? Pa, za to će u Engleskoj dobiti pet-šest godina i za dvije – tri biti vani zbog veza i novca. A kod kuće mu se ne bi sudilo za ubojstvo, ali bi mu se sudilo za homoseksualni spolni odnos. A za to u Saudijskoj Arabiji postoji samo jedna kazna – javno vješanje na kran dizalice. Čak i za prinčeve.
Ni princeze nisu ništa bolje: Princeza Hassa bin Salman je u rujnu 2016. naredila svom tjelohranitelju da prebije majstora koji je došao obaviti radove u njen stan u Avenue Foch u Parizu. On je fotografirao prostoriju u kojoj je trebao obaviti radove, a princeza ga je optužila da je želio medijima prodati fotografije, te je rekla tjelohranitelju: “Ubij to pseto, ne zaslužuje živjeti”. Nakon što ga je tjelohranitelj prebio, morao je princezi ljubiti cipele. Nekoliko tjedana kasnije, mladi princ prijestolonasljednik je došao u prijateljski posjet Macronu u Pariz, a to nije spominjano.
Naš saveznik diktator
Sad, možda se netko može zapitati, zašto nema sankcija za takvu zemlju, ali ima za Rusiju koja je zabranila homoseksualnu propagandu usmjerenu na maloljetnike? Zašto se vrši pritisak na zapadne zemlje, pa je čak jednom tadašnji potpredsjednik SAD Joe Biden rekao da će zemlje koje ne poštuju “prava homoseksualaca” uključujući istospolne brakove “morati platiti cijenu svoje nehumanosti”, da prihvate posve iracionalne politike koje su produkt rodne ideologije, dok se s druge strane Saudijcima žmiri na oba oka na to da smrću kažnjavaju sam istospolni odnos?
Ili, zašto nitko ne spominje ljudska i prava i demokraciju, kad u Saudijskoj Arabiji nema niti jednog od to dvoje? Ili, još gore: Zašto je pregažen Irak kad je okupirao susjedni naftom bogati Kuvajt, a Saddam Hussein, nesporno krvoločni diktator likvidiran, dok drugog takvog diktatora zapad tetoši i klanja mu se?
Govorimo naravno o princu Muhamedu bin Salmanu, koji je obećao reforme i demokratizaciju zemlje, i za kojeg je jedne naše mainstream dnevne novine nedavno napisale kako je “pobornik umjerenog islama, tolerantnog i otvorenog. On dvije godine provodi politiku drastičnih reformi na gospodarskom i socijalnom planu koje su potresle običaje ultrakonzervativnog saudijskog kraljevstva”.
Te reforme su se za sad, osim što je ženama dozvolio voziti automobil i svečano obećao da će manje novca davati vehabijskim džamijama i organizacijama na zapadu koje su tamo glavni organizatori terorizma, svele na što fizičku a što političku likvidaciju svih koji bi mogli dovesti u pitanje njegovu vlast, prije svega konkurenata za prijestolje, brojnih. Osnivač tog vehabijskog kraljevstva, kralj Abdul-Aziz al Saud je oženio 135 djevica i napravio najmanje 97 djece. Od toga su bila 42 sina tako da nakon 1953. kad je umro počinju dinastičke borbe. Ubojstvo Kashoggija je kruna onog što liberalni mediji na zapadu zovu “tolerantnim i otvorenim islamom”: Kakav je onda onaj koji nije tolerantan i otvoren?
Apsolutistička monarhija bez ustava, s vijećem vjerskih vođa
Ovdje treba reći poneku riječ o političkom sustavu te države: Saudijska Arabija je apsolutistička monarhija, u kojoj su zabranjene političke stranke i bilo kakvi nacionalni izbori, ustav ne postoji, a svevlast kralja ograničava jedino šerijatski zakon i Kuran, o čemu brine vijeće Ulema, moćno tijelo slično vijeću mula u Iranu, smrtnom neprijatelju Saudijske Arabije. Prema indeksu demokracije the Economista, saudijski autoritarni režim je na 160. mjestu od 167. država, gore su tek neke komunističke satrapije poput Sjeverne Koreje i poneka propala afrička država.
Nastala na području nekih od najstarijih civilizacija na planeti, ta zemlja unutar čijih se granica nalaze sveta mjesta muslimana, Meka i Medina, prvi je put osnovana 1744. kad je se Muhamed bin Saud udružio s osnivačem posebno maligne puritanske forme islama, Vehabizma, Muhamedom ibn Abd Al-Vahabom, te nasiljem neshvatljivm zapadnom umu i prinudom ubrzo osvojio gotovo cijeli poluotok. Ta sprega vjerskog fanatizma al-Vahaba i surovosti dinastije Saud je temelj države i danas, iako je izvorna nestala 1818. kad ju je uništio Muhamed Ali Paša, vicekralj Egipta. Dinastija Saud se sklonila u Kuvajt, no s propašću otomanskog carstva i uz potporu Engleza, kojima je Otomansko carstvo neprijatelj, osnivaju nakon 1. svjetskog rata novu vehabijsku državu na tlu stare: 1932., nakon serije ratova i osvajanja, uspostavljena je današnja Saudijska država. Samo šest godina kasnije, otkriveno je ono što će u velikoj mjeri odrediti njenu budućnost: Nafta.
Princ kojem je sve dozvoljeno
Je li samo nafta razlog zašto je mladom princu bilo dozvoljeno smaknuti svoje političke konkurente, a dijelom i vjerske vođe? Radi kojeg mu je dozvoljeno voditi odvratan rat u Jemenu, u kojem masovno ginu civili i djeca, ali izvješća o tome ima jako malo na zapadu? Osim što je poveo rat u Jemenu na koji troši desetke milijardi dolara – a k tome ne pobjeđuje, princ se našao na strani gubitnika i u Siriji. ISIL je uništen, a “demokratska oporba” – u stvari vehabije – koju su Saudijci i njihovi mentori iz Obamine administracije podržavali je poražena. Blokada Katara, još jednog “neprijatelja”, koju je ljetos pokrenuo princ, nije dala nikakve rezultate, osim što je turska vojska došla na arapski poluotok, a Turska je zakleti neprijatelj Saudijske Arabije.
Iran, najveći neprijatelj Saudijske Arabije, se pak nameće kao regionalni lider, unatoč američkim sankcijama, te nakon pobjede Asada u Siriji kontrolira stanje od Libanona do Jemena. Princ je zabilježio promašaj i u Libanonu, gdje je njihova politika dovela do toga da je na vlast došao Michael Aoun, blizak Iranu. I tu je, pored nafte, drugi bitan razlog zašto princ ima “Dozvolu za ubojstvo”: vrhovnog lidera Irana princ je nedavno usporedio s Hitlerom. “U usporedbi s iranskim vrhovnim vođom, Hitler se čini nježan”, rekao je. “Hitler je htio osvojiti Europu”, a “vrhovni vođa želi osvojiti svijet”, rekao je.
To kaže čovjek čija je vojska pred dva mjeseca projektilom raznijela školski autobus u Jemenu i ubila 29-oro djece.
Politika prema Izraelu
Nasuprot tome, prema Izrealu, kojem arapski svijet odriče pravo na postojanje i smatra da “Židove treba gurnuti u more”, i to doslovno, je pomirljiv. “Naša zemlja nema problema sa židovima”, kaže princ, jedino ih muče prava Palestinaca i plato džamija. Odgovarajući na pitanje misli li da židovski narod ima pravo na nacionalnu državu rekao je: “Mislim da svaki narod, gdje god bio, ima pravo mirno živjeti u svojoj državi. Mislim da Palestinci i Izraelci imaju pravo na svoju zemlju”.
I tu je bit priče, ne toliko u nafti: Saudijska Arabija je jedini saveznik Izraela u arapskom svijetu, kriptosaveznik ali ipak saveznik. No razlozi dolaska princa bin Salmana na vlast su vezani i za ISIL: Dok su Obama i njegova ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton vodili politiku koja se oslanjala na ISIL i samo glumili, i to loše, da ga žele poraziti, Trump je radikalno promijenio politiku prema ISIL-u i odlučio ga uništiti, neovisno o interesima Izraela koje je pak primirio seljenjem veleposlanstva u Jeruzalem.
Budućnost bin Salmana i monarhije
U ovom trenutku, bin Salman se čini nedodirljivim. Eliminirao je sve protivnike, zamijenio generale koji vode njegov rat u Jemenu i progurao plan privatizacije saudijskih naftnih kompanija. Stvorio je atmosferu straha pokrenuvši val uhićenja i smaknuća, čak i članova kraljevske obitelji, i sad svi znaju da svaka kritika vlasti vodi u zatvor. To što je zakleti neprijatelj Irana i prijatelj Izraela ga čini i dalje poželjnim američkim saveznikom.
No iza kulisa, stvari nisu tako blistave. Saudijsa Arabija će bankrotirati za nekoliko godina ako cijena nafte ostane ispod sto dolara. Odatle Bin Salmanov ambiciozni plan ulaganja 500 milijardi dolara u razne poslove koji nemaju veze s naftom, a koji nema previše izgleda za uspjeh.
Sam njegov uspon vezan je za spomenutu Trumpovu odluku da se uništi ISIL. O tome je svjedočio njegov tadašnji glavni strateg Steve Bannon, “Bannon the barbarian”. Samo par dana nakon inauguracije novog predsjednika, on, Trumpov zet Jared Kushner koji je jedna od najvažnijih osoba u njegovoj vladi, i Bannon dogovarali su se kako uništiti ISIL.
“ISIL treba nestati”
“Ne ih potjerati iz Sirije i Iraka, nego zbrisati s lica planeta. Nakon toga treba poslati poruku bogatim državama iz Zaljeva da prestanu financirati radikalne islamiste”, rekao je Bannon. To je jedna od rijetkih stvari oko kojih su se Kushner i Bannon složili, i to je bio radikalan raskid s politikom Clintonove i Obame.
“Sjeverni dio regije je izgubljen. U Libanonu Hezbollah kontrolira vladu, a zna se da su oni iranski saveznici. U Siriji također Iran igra glavnu ulogu, pomogli su Asadu u borbi protiv pobunjenika. Irak je samo na papiru na našoj strani, ali realno, Iranci i tamo imaju ogroman utjecaj. Što nam je onda ostalo? Izrael i Saudijska Arabija. Dakle, bez Saudijaca na tom području ne možemo uspjeti”, navodno je rekao Kushner.
Tako je donesena odluka da se izvrši pritisak na Saudijsku Arabiju, te da se na vlast dovede Muhameda bin Salmana, kao igrača koji će popraviti odnos prema ženama i uvesti nešto demokracije, jer je Amerikancima postalo nezgodno imati saveznika koji kamenuje žene.
Do tog trenutka, za prijestolonasljednika je glasio Muhamed bin Nayef, dugogodišnji ministar unutarnjih poslova koji je bio jamac stabilnosti, a njego je nasljednik trebao biti Bin Salman, kraljev surovi i beskrajno ambiciozni miljenik. Amerikanci su izvršili pritisak, i nakon kraćih dinastičkih borbi za moć unutar palače, kao pobjednik je isplivao bin Salman. Nije ga samo djed volio, zapadni političari također su bili impresionirani njime. Rukovao se sa zapadnim ženama i gledao ih u oči, što je rijetkost među saudijskim članovima vladajuće kuće. Jednom je tijekom sastanka s bivšim američkim državnim tajnikom Johnom Kerryjem sjeo za klavir i počeo svirati Mjesečevu sonatu.
Ubojstvo Kashoggija – kraj za bin Salmana?
I kad je 21. lipnja 2017. prekinut program državne saudijske TV, a na ekranu se pojavili bin Nayef i bin Salman, te je bin Nayef je kleknuo na koljena, poljubio ruku bin Salmana i rekao: “Zaklinjem ti se na vjernost. Bit ću uz tebe, i u dobru i u zlu”, znalo se da je borba gotova i da Amerikanci imaju svog čovjeka na čelu srednjevjekovne monarhije, čovjeka koji je obećao velike promjene koje bi zajamčile da će SAD i Saudijska Arabija ostati saveznici.
No stvarnih promjena nema, zatvori su puni političkih protivnika, policija i dalje javno bičuje žene i za najmanji prijestup, a nedavno potajno snimljeni dokumentarac “Saudi Arabia uncovered” prikazuje 14-godišnjeg dječaka koji na pitanje snimatelja “što se uči u školi” odgovara: “Kršćani bi trebali biti kažnjeni smrću sve dok ih skroz ne istrijebimo. Trebaju im se odrubiti glave!” Od kršćana više mrze jedino šiite “jer su bogohulnici”.
A sad, nakon ubojstva Kashoggija, brojne države najavljuju da neće sudjelovati u ambicioznim planovima mladog princa, u njegovoj “Viziji 2030.”, koja obuhvaća 80 megalomanskih projekata, uglavnom industrijskih i infrastrukturnih, poput 950 kilometara duge željeznička pruga od Crvenog mora do Džede te od Perzijskog zaljeva do Damama. Hoće li Amerika spasiti svog saveznika ili on mora otići kako bi se spasilo savezništvo sa Saudijskom Arabijom, vidjet ćemo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa