Prijevaran i neprijateljski odnos srpskog državnog vrha i dvora prema Crnoj Gori tokom Prvog svjetskog rata, naveo je Sekulu Drljevića na tvrdnju da je sukob između Crnogoraca i Srba baziran na suprotnosti karaktera tih dvaju naroda. Međutim, bitne su srpske hegemonističke koncepcije, koje i on sam napada, pa su spomenute karakterne osobine samo pomoćni element.
Pri kraju Drugog svjetskog rata Sekula Drljević je zaklan od četnika u logoru Judenburg (Austrija).
Knjiga Sekule Drljevića Balkanski sukobi 1905-1941. obuhvaća tri i po desetljeća sudbinskih lomova u životu crnogorskog naroda, kada su balkanskim prostorima dominirali vrtlozi političkih sudara, projekti stvaranja “velikih” država i pogrešni ciljevi koji su oglašavani za narodne, piše dr. Danilo Radojević, u predgovoru za knjigu Sekule Drljevića “Balkanski sukobi 1905-1941”
Sva ta pitanja i sporovi i danas su, u najvećem intenzitetu, prisutni.
Idealistčke ideje o južnoslavenskom pitanju
Zato ona pobuđuje na razmišljanje o logici “ponavljanja” povijesti nekih naroda, u svoj oštrini zla, i u starijim mentalitetskim okvirima. Iako ima memoarsku fakturu, ona donosi, u velikom stupnju, objektivnu sliku prijelomnih događaja i njihovih aktera, pa je služila, i služi, jednom broju povjesničara za rekonstrukciju toga perioda.
Životni put dr. Sekula Drljevića ima amplitude koje su rezultirale i iz tragične povijesti crnogorskog naroda. Visoku političku karijeru počeo je u Crnogorskoj vladi (crnogorske države nastale na Berlinskom kongresu), kao ministar pravosuđa i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova (1909.), a zatim kao ministar financija i graditeljstva (1912.-1913.). Za narodnog poslanika izabran je 1913. godine; svojim govorima pokazao se kao obrazovan i vješt orator.
Pred prvi svjetski rat (u vijeme kada je ideja južnoslavenstva bila jako raširena u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Sloveniji) objavio je S. Drljević broršuru “Borba za carinsku, vojnu i diplomatsku uniju između Crne Gore i Srbije”, u kojoj je propagirao tadašnja svoja shvaćanja o porijeklu Crnogoraca i političku budućnost Crnogorske države.
Razočaranje nasiljem srpske vojske i četnika nad crnogorskim narodom
Za vrijeme austro-ugarske okupacije Crne Gore (1916.-1918.) Sekula Drljević bio je deportiran u logor Karistein (Austrija), gdje je agitirao među crnogorskim zarobljenicima za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. On je u logoru izabran u jedan odbor za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, u kome je bio i Marko Daković, istaknuti vođa crnogorskih potuđenika i član srpske terorističke organizacije “Crna ruka”. Kad se vratio u Crnu Goru kooptiran je za poslanika u tzv. Podgoričkoj skupštini (13.XI.1918.). Taj njegov izbor bio je u skladu s njegovim stavom, da se svi kulturni i ekonomsko-politički problemi Crne Gore mogu riješiti diplomatskom unijom sa Srbijom, što je ranije iskazao kao poslanik Crnogorske narodne skupštine (10.II.1914.).
Trebao je vidjeti i doživjeti pogrome srpske vojske, srpskih četnika pod komandom Koste Pećanca i žandarmerije, poslije pripajanja Crne Gore Srbiji, nad crnogorskim narodom, pa promijeniti mišljenje.
Poslije formiranja Kraljevine SHS, Sekula Drljević je postavljen za načelnika u ministarstvu pravosuđa, ali je već nakon tri mjeseca, zbog svojih anticentralističkih uvjerenja i zločina koji su činjeni nad crnogorskim narodom – podnio ostavku i otvorio advokatsku kancelariju.
Otpor Beogradu i velikosrpstvu u Jugoslaviji – osnivanje federalističke stranke
Prvi snažni otpor centralističkoj vlasti iskazao je dr. Sekula Drljević kao branitelj (zajedno s dr. Živkom Topalovićem) u procesu generalu Radomiru Vešoviću, montiranom da bi se zaplašio crnogorski narod. On je tada u nadahnutoj obrani, ispunjenoj čvrstom argumentacijom o zločinima i poniženju crnogorskog naroda, osudio centralistički režim koji zanemaruje prava toga naroda, njegov posebni povijesni, kulturni i etnički put.
Teorijski osmišljenu političku aktivnost Sekula Drljević počinje osnivanjem Crnogorske federalističke stranke (1922.), za čijeg je predstavnika biran dva puta na poslaničkim izborima. On se pokazao kao ličnost koja je “vrlo rano i vrlo energično manifestirala nezadovoljstvo novostvorenim stanjem u Crnoj Gori”. Ideja o ravnopravnosti i autonomiji Crne Gore jako je “uznemirila i zaplašila vladajuće krugove i stranke” jer je to djelovanje moglo biti prihvaćeno u “nezadovoljnim masama Crne Gore”. Zbog takvoga rada Drljević je bio praćen od strane policije, a na njegove istomišljenike vršen je pritisak. Beogradski tisak je Drljevića ustrajno napadao da u narodu vrši “separatističku” propagandu, a optuživan je da održava i političke veze s hrvatskim političarima, što je u shvaćanju “bjelaša-unitarista” bio sinonim za izdaju.
Suprotnost karaktera naroda Srba i Crnogorca – osnova sukoba u Jugoslaviji
Prijevaran i neprijateljski odnos srpskog državnog vrha i dvora prema Crnoj Gori tokom prvog svjetskog rata, naveo je S. Drljevića na tvrdnju da je sukob između Crnogoraca i Srba baziran na suprotnosti karaktera tih dvaju naroda. Međutim, bitne su srpske hegemonističke koncepcije, koje i on sam napada, pa su spomenute karakterne osobine samo pomoćni element.
Zanimljivo je da S. Drljević, kada govori o mogućoj državi jugoslavenskih naroda, koristi sintagmu “udružene zemlje”. Svoje shvaćanje pojma jugoslavenstvo S. Drljević definira kao “gotovost zemalja južnih Slavena da svoje političke individualitete” podrede zajednici u mjeri koja osigurava jedinstvo u “međunarodnim pravnim odnosima”. On dalje kaže da takvo jugoslavenstvo ne bi dovodilo “u opasnost bilo nacionalni individualitet koga od jugoslavenskih naroda, bilo samovladu koje zemlje”, što se sve mora temeljiti na aktu “sporazuma jugoslavenskih zemalja”. Dalje on zaključuje da Jugoslavija mora biti “ili harmonija ravnopravnih interesa svih pod njenim nebom udruženih zemalja” ili neće postojati. Problem je u tome, nastavlja Drljević, što kod nekih postoje tendencije potčinjavanja drugih zemalja i njihovih pretvaranja “u svoje teritorijalno proširenje”, pa zato ne može biti govora o jugoslavenstvu sve dok jugoslavenske zemlje ne bace “za sva vremena prokletstvo na imperijalizam” i odbace nastupe “imperijalističke vrtoglavice”.
Tendenciozne teze Beograda o oružanom ustanku Crnogorca protiv srpske hegemonije
Tendenciozno svođenje ustanka Crnogorskog naroda (1919) na borbu za korist dinastije Petrović-Njegoš, S. Drljević je s pravom odbacio, ističući da je to bio “pokret naroda odrasla u slobodi, da dobije svoju slobodu”. Sekula Drljević bio je i pjesnik, pa je i stihom odobravao borbu crnogorskog naroda za slobodu: “Nek’ krv, onu staru svjetlost / dade našoj novoj zori / da se ovaj poklič ori / u slobodnoj Crnoj Gori”.
Stalno radeći na demaskiranju centralističkih i hegemonističkih snaga, S. Drljević je uočavao sve leksičke kamuflaže koje primjenjuju vladajući krugovi i štampa u njihovoj službi, da bi bila onemogućena borba za prava naroda.
Tako je Beograd uveo pojam “separatizam”, koji je korišten da bi se suzbila borba za ljudska prava.
On zna da je pravo na vlastitu kulturu, povijest i jezik neodvojivo od borbe za slobodu. Zato u Skupštini Drljević kritizira Povijest srpskog povjesničara Stanoja Stanojevića, u kojoj je falsificirano, netočno i najoskudnije prikazana crnogorska povijest. On to čini precizno i dokumentirano, ali ispoljavajući i povrijeđeni ponos crnogorskog naroda. I pri povijesnim kartama čine se ista ogrješenja, kao što je S. Drljević zapazio u povijesnoj karti Vlade Marinkovića, na kojoj nije označena povijesna individualnost Crne Gore. U Skupštini je (16.II.1926.) izložio oštroj kritici štampanje udžbenika za crnogorsku djecu srpskom (ekavskom) varijantom; takve asimilatorske postupke on izvodi iz centralističke (srpske) politike koja je bila sve prosvjetne ustanove pretvorila “u policijsko-detektivske postaje”.
Beograd uvjerava Crnogorce da sami ne mogu opstati – laži velikosrpske kuhinje
U borbi protiv crnogorske državnosti, Crnogorci su uvjeravani da Crna Gora ne može ekonomski opstati. Poznato je da likvidacijom crnogorske države nije došlo do ekonomskog prosperiteta, već je, kako je utvrdilo više autora, crnogorski narod preko poreza plaćao okupatoru što ga je okupirao. Sekula Drljević je u Skupštini održao govor (27.III.1926), u kome je rekao da kad Crna Gora ne bi bila pljačkana u Kraljevini SHS, imala bi sve uvjete “da bude relativno i bogatija i uređenija od svih ostalih zemalja”.
Politička, kulturna, etička, ekonomska i druga pitanja koja je pokretao S. Drljević, osporavana su od pojedinih crnogorskih tuđinskih slugu. Tako je odbačena i tvrdnja da postoji “crnogorsko pitanje”, pa dr. Nikola Škerović, pored ostalih, kaže da je “čudnovato” što se govori o Crnogorskom pitanju kao o nekoj političkoj činjenici kad ono “kao takvo ne postoji”, već da je riješeno spomenutom podgoričkom skupštinom. Škerović sve svodi na ekonomski status, a činjenicu da se manifestira nezadovoljstvo, on objašnjava time što se položaj crnogorskog naroda u Kraljevini SHS “stvarno pogoršao”.
Drljević se borio protiv takvoga uskog, ekonomskog, gledanja na položaj svoga naroda.
Srbijanska strategija centralizma i unitarizma – postoji samo jedan “troimeni” narod
U knjizi Centralizam ili federalizam S. Drljević bavi se problemom teorije države i prava. Pobijajući centralizam, on tvrdi da centralizam rađa partikularizam, što opet razara centralizam. On tada još nije nominirao crnogorsku naciju, ali govori o povijesnoj, kulturnoj, običajnoj, moralnoj i tisućudugodišnjoj posebnosti. On kao političko-pravni teoretičar kritizira shvaćanje jugoslavenstva kao “narodnosti” i kaže da je tu riječ o državnoj ideji, nalazeći da je to dio strategije centralista koji oglašavaju da u Kraljevini SHS živi “jedan”, “troimeni” narod, Drljević duhovito opovrgava sintagmama – “tronarodni narod” odnosno “vidovdanska narodnost”.
Drljević kaže da je centralizam uzrok što je Jugoslavija postala “balkanska satrapija u očima cijeloga civiliziranog svijeta” pa svoju tvrdnju dokumentira pojedinim primjerima, kao što je paljenje kompletne porodice Zvicer (Cetinje). On pokreće i pitanje beogradske Glavnjače (1927), što je imalo odjeka u javnosti.
Pred uvođenje diktature kralja Aleksandra, Drljević je tražio pravo na samoopredjeljenje naroda, da “tekovina naše državne zajednice bude slobodna Hrvatska sa slobodnom Slovenijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom pored slobodne Srbije, kao i ravnopravnost u upravljanju zajedničkim poslovima koje “slobodne udružene zemlje svojom slobodnom voljom zajedničkima proglase”.
Austro-Ugarska i mržnja Srbije – država gdje su narodi slobodno razvijali kulturni identitet
Kritizirajući centralizam (velikosrpsku hegemonističku politiku) S. Drljević je postigao “najveći domet u razvoju građanske političke misli” u Crnoj Gori. On je, zajedno s ostalim crnogorskim federalistima, dao značajan doprinos razvijanju svijesti o “povijesnoj individualnosti Crnogoraca, koju su odmah poslije ujedinjenja 1918.g. u Crnoj Gori mnogi negirali”. Zbog djelovanja s federalističkih pozicija bio je praćen od strane policije, hapšen, a pokušan je i atentat na njega.
Raspadom Jugoslavije (1941) srušena je iluzija velikih sila koje su, uz “pošteno” uvjeravanje srpskih stručnjaka i političara da na tim prostorima živi samo “jedan” “troimeni” narod, grabile da likvidiraju Austro-Ugarsku kao opasan primjer parlamentarne države, u kojoj svi narodi slobodno razvijaju svoj kulturni identitet. Političari velikih sila znali su za spomenutu prijevaru jer je o svakom balkanskom narodu postojala literatura, ali su se nadali da će srpski hegemonizam poništiti entitete naroda koji su se našli u novoj državi. Međutim, dogodilo se suprotno: u vrijeme trajanja Jugoslavije izbili su veliki sukobi, u kojima je pojačano nacionalni osjećaj, zapravo potreba za njegovim njegovanjem, zbog asimilatorskih pritisaka hegemonog naroda.
Talijanski fašisti paktiraju s četnicima i velikosrbima
Sekula Drljević je u travnju 1941. godine bio uvjeren da je došao pogodan trenutak za situaciju crnogorske države, ali je prihvatio pogrešnog saveznika, okupatora, iako je u predratnom periodu isticao da je nemoguće približavanje s Musolinijevom Italijom. Ubrzo je talijanska okupaciona komanda paktirala s velikosrpskim snagama u Crnoj Gori, pa je Sekula Drljević konfiniran u San Remo, odakle se uspio vratiti u Zemun.
U proljeće 1944. S. Drljević preselio se u Zagreb, gdje je, u srpnju iste godine, formirao Crnogorsko državno vijeće. Poslije, kad je komandant crnogorskih četnika Pavle Đurišić doznao da Draža Mihailović planira nakon rata likvidirati crnogorske četnike, Đurišić se odvojio od njega i pregovarao sa Sekulom Drljevićem, pa je postignut sporazum kojim Đurišić priznaje Crnogorsko državno vijeće, a njegovi četnici postaju crnogorska narodna vojska, pod vrhovnom komandom Sekule Drljevića.
Pri kraju drugog svjetskog rata Sekula Drljević je zaklan od četnika u logoru Judenburg (Austrija).
Ključ knjige – hegemonistički odnos Srbije prema Crnoj Gori
Knjiga dr. S. Drljevića Balkanski sukobi pisana je tokom rata, s namjerom da utječe na politička rješenja koja su se očekivala nakon rata. U središtu njegove pažnje stalno je prisutan odnos Srbije prema Crnoj Gori i stradanja crnogorskog naroda. U uvodnom dijelu on daje borbu srpskog vladajućeg sloja, predvođenog dinastijom Karađorđevića, protiv Crne Gore i dinastije Petrović-Njegoš. Naročito je bezobzirna borba poslije izvršenog masakra nad posljednjim dinastom Obrenovića (1903), kad su u Srbiji formirane militantne organizacije.
U borbi protiv Crne Gore uključili su se i zagrebački (“Obzor”, “Pokret”) i sarajevski listovi.
Korijene takvoga odnosa službene Srbije prema Crnoj Gori ne vidi Sekula Drljević u ostvarenju tajnog programa “Narčetanija” . On zapravo negativni odnos srpske vlade prema Crnoj Gori izvodi iz velikog poraza srpske vojske u ratu protiv Turske (1876), kad je crnogorska vojska izvojevala sjajne pobjede na Vučjem Dolu i u drugim bitkama, te “izazvala divljenje cijele Europe”. Međutim, motivacije su druge, međunarodno priznanje crnogorske države (1878), što je onemogućavalo pijemontske težnje Srbije.
Drljević uočava pojačanu protucrnogorsku agitaciju agenata iz Beograda, odmah nakon donošenja crnogorskog Ustava (1905), ali ne ističe da se srbijanska propaganda protiv Crne Gore, dotad, zasnivala na tome da je to neustavna zemlja, zasnovana na osobnom režimu kralja Nikole, pa je donošenje ustava izmijenilo situaciju. Zato su crnogorski izdajnici u Beogradu forsirani da negiraju i ismijavaju ustavnost. Otuda su nastale izvedbe u dramskom obliku “Đetić u parlamentu” i “Đetić van parlamenta”.
Planovi za razaranje države Crne Gore postojali daleko prije stvaranja Jugoslavije
Planovi da se Crnogorska država razori već su primijenjeni 1907. godine, kad su plaćeni crnogorski izdajnici, uz pomoć srpske i austrougarske policije, organizirali unošenje u Crnu Goru bombi, s dvije strane, preko turske i preko austrijske granice. Kad opisuje događaje koji su nazvani “Kolašinska afera”, Drljević ne zna za podatak da je tim planom predviđeno da četnici Koste Pećanca upadnu u Crnu Goru.
Drljević uočava i metode srpske vlade, koja je školovala jedan broj crnogorskih mladića, uvlačila ih u svoje planove i pretvarala u odredbe za borbu protiv zvanične Crne Gore. Ti su mladići prolazili kroz školu “Sveti Sava” koja je imala specijalan program i bila namijenjena učenicima iz Makedonije, Kosova i Crne Gore. Na taj način je, zaključuje Drljević, još srpski kralj Milan odlučio da od crnogorske djece stvara janičare.
Glavni oslonac invazivne srpske politike, kako tačno primjećuje Drljević, postala je carska Rusija, koja se od osamdesetih godina XIX. stoljeća oslanjala na srpsku radikalnu stranku i Nikolu Pašića, kad je u pitanju njena balkanska politika. Agitacija nacionalističkih srpskih krugova o pijemontskoj ulozi Srbije na Balkanu, što ustvari znači realizaciju velikosrpske državne ideje, dostigla je kulminaciju 1914, kad “Crna ruka”, atentatom u Sarajevu, izaziva rat. Dozvolu za tu akciju, prema Drljevićevom saznanju, N. Pašić dobio je od ruskog cara, kome je Pašić, prilikom audijencije, u siječnju 1914, sugerirao laki preokret u Austro-Ugarskoj. S. Drljević konstatuje da je ruski car bio malih duhovnih mogućnosti i da nije znao predviđati događaje.
Dok je Srbija imala fiksirane ratne ciljeve, Crna Gora je ušla u rat bez ratnog plana, ali Drljević ne ističe tu važnu činjenicu jer je bio jedan od aktera koji su Crnu Goru, obesciljenu, gurali u rat 1914. godine. Međutim, uočio je tragičnost odluke kralja Nikole da prepusti vrhovnu komandu crnogorske vojske srpskoj grupi oficira, koji su podredili crnogorsku vojsku ciljevima srpske vlade i na kraju je likvidirali, da bi tako crnogorski dvor i vlada postali lak plijen srpske hegemonističke politike. Kad je u pitanju metoda razaranja crnogorske vojske i uloga ztv. “tajnog ugovora Crne Gore s Austrijom”, kao falsifikata srpske policije i jednog crnogorskog izdajnika, mi ne možemo tražiti od dr. Sekule Drljevića da o tome preciznije piše, jer je tek 1968. godine crnogorski povjesničar Risto J. Dragićević na temelju arhivskih istraživanja rekonstruirao nastanak toga monstrum-dokumenta. To važi i za mnoge druge važne činjenice koje su za posljednja četiri i po desetljeća publicirali mnogi istraživači.
Sekula Drljević, pošto je imao literarne sklonosti, u ovoj knjizi (B. S.) je dao veoma uspjele skice događaja i ličnosti, pa ona spada u djela koja zadržavaju pažnju čitalaca. Knjiga ima karakter i autotragedije jer on, dok govori o nesnalaženju drugijeh aktera važnih događaja, kao što je ruski car, slabo predviđa kada izabire svog posljednjeg saveznika, Antu Pavelića koji je također mislio da preko okupatora može hrvatskom narodu vratiti slobodu. Zajednička motivacija njihovih tragičnih odluka je tužna sudbina crnogorskoga i hrvatskog naroda pod srpskom hegemonijom, u međuratnom razdoblju.
Mišljenje Sekule Drljevića da su Crnogorci, kao i neki drugi južni Slaveni, porijeklom Iliri koji su primili slavenski jezik, nije rezultat proučavanja i zanemaruje važnu činjenicu da je narod koji uspije nametnuti svoj jezik, i brojno i organizacijski jači.
Značajno je Drljevićevo zapažanje da je pravoslavlje tokom crnogorske istorije dobilo poseban karakter, ali on nijednom riječju ne spominje ukidanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (1920).
Knjiga Balkanski sukobi privlači iskustvom i mudrušću, nosi u sebi poruku o potrebi borbe za očuvanje identiteta, ali i sumorne zablude. Suvremeni čitalac će se lako snalaziti jer glavne motivacije balkanskih sukoba su i njegova realnost.
Drljević, Sekula, crnogorski političar (Ravno kraj Kolašina, 7. IX. 1884 – Judenburg, jesen 1945). Diplomirao i doktorirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U vladi Kraljevine Crne Gore postao 1907. ministrom pravde, a financija 1911. Za narodnog poslanika izabran 1913., a 1916–18. bio je interniran u Karlstein (Austrija). Više puta biran za poslanika, 1925. na listi Crnogorske federalističke stranke, 1927. HSS-a i 1938. Udružene opozicije. Godine 1941. pokušao proglasiti samostalnu Crnu Goru, pa su ga zatočili Talijani. Nakon kapitulacije Italije živio je u Zemunu, a 1944. prešao je u Zagreb, gdje je osnovao državno vijeće radi stvaranja samostalne crnogorske države. Nakon poraza četnika Pavla Đurišića pri povlačenju 1945. stvorio je crnogorsku narodnu vojsku. Ubili su ga četnici u logoru Judenburg. (enciklopedija.hr)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
