Navikli smo već na laži i besmislice bosanskog vezira Bakira Izetbegovića. Navikli smo i na nepripremljenost udarne tupe oštrice hrvatskog novinarstva koja uveseljava naciju svake nedjelje u 14.00 sati. Ono što svaki put nanovo iznenadi je nadmeno vezirska mirnoća u iznošenju neistina kojima se radi samo radi njegove pozicije i pedigrea mora vjerovati više nego svojim očima.
Kad već nije bio u stanju (poslovično) nepripremljeni Stanković, popisali smo samo nekoliko eklatantnih laži i besmislica koje je izgovorio Bakir Izetbegović, i to kronološkim redom kako ih je izgovarao.
1) “Pri donošenju odluke o neustavnosti dijelova izbornog zakona Ustavni sud nije poštovao odluku Venecijanskog povjerenstva, niti je poštovao Ustav.”
Venecijansko povjerenstvo je 17. listopada 2016. godine dostavilo „Nacrt podneska amicus curiae za Ustavni sud o načinu izbora delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine“, a koji je usvojen na 108. Plenarnoj sjednici održanoj 14.-15. listopada 2016. godine. U mišljenju se ističe (Str.11, Pargrafi 25 i 26) kako „primarna svrha nije predstavljati kantone nego konstitutivne narode i Ostale, te ostvarivati drugu vrstu jednakopravnosti, tj. kolektivnu jednakopravnost“. Ustavni sud može uzeti u obzir i da sastav Doma naroda nije samo zamišljen da odražava sudjelovanje njezinih deset kantona u zakonodavnom procesu nego da umjesto toga ima za cilj osigurati predstavljanje konstitutivnih naroda na temelju pariteta, time osiguravajući da svaki konstitutivni narod ima isti broj predstavnika.
Iz ovog je vidljivo kako je Ustavni sud pri donošenju Odluke u potpunosti ispoštovao mišljenje Venecijanskog povjerenstva pri donošenju odluke o neustavnosti dijelova izbornog zakona. Dalje, Ustavni sud je jedini nadležan za odlučivanje po pitanju bilo kojeg spora po Ustavu i njegove su odluke konačne i obvezujuće. Dakle, odluke Ustavnog suda su u praksi sami Ustav.
2) “Zašto Ustavni sud nije naložio OHR-u da promijeni neustavne stavke?”
Nevjerojatna izjava koja u sebi sadržava suštinu besmisla postojanja ovakve BiH kakva jeste. Naime, na osnovu krivog tumačenja daytonskog Sporazuma ured OHR-a (Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice) je sebi pripisao ulogu ultimativnog tumača Ustava (kao što je svojedobno Carlos Westendorp rekao: „imam moć tumačenje mojih moći“). Na osnovu ovog tumačenja OHR može nametati odluke koje su iznad Ustava, tj. vrijednije od samoga Ustava, čime se derogira ne samo ustavno pravni poredak BiH, nego i sama uloga Ustavnog suda koji ne može nametati OHR-u da promijeni odluke koje je sami OHR diktatorski nametnuo. U toj činjenici leži glavni razlog što BiH nema odlike suverene države, nego je međunarodni protektorat.
3) “Bošnjaci su najveće žrtve rata. Treći entitet neće moći bez rata, pa 60% Hrvata živi pomiješano.”
Ako se Bakir već upušta u „brojenje krvnih zrnaca“, onda mu popis iz 2013. ne ide na ruku. U odnosu na popis 1991. Hrvati su najveći demografski gubitnik rata i žrtve etničkog čišćenja, jer je Hrvata za 207 852 manje nego prije rata (Srba je za 127 085, dok je Bošnjaka za 66 353 manje, ako se kao temelj uzmu oni koji su se 1991. izjašnjavali kao Muslimani). Ne živi 60% Hrvata pomiješano, kako veli vezir, nego skoro 100% budući da su jedina uistinu multietnička područja u BiH ona koja su bila pod kontrolom HVO-a, a ona etnički najčišća su pod kontrolom ABiH i VRS-a. Što se tiče Trećeg entiteta i rata, za nekoga tko zagovara „relaksaciju odnosa“ i mir, Bakir prečesto koristi terminologiju „rata“.
4) “Bošnjaci su najmanje zločina napravili, 100 puta više je zločina bilo nad Bošnjacima. U Križančevom selu su poginuli vojnici, dok su u Ahmićima poginuli samo civili i nije bilo vojnika. Jedini Bošnjaci nisu vodili sustavno rađenje zločina.”
Ovdje bosanski vezir do srži pokazuje svoje lice patološkog lašca, jer pokazuje kako vrlo dobro zna istinu i svjesno izvrće činjenice.
Križančevo selo jeste bilo vojni cilj, ali je neistina kako su tamo poginuli samo vojnici. U neposrednim borbama i nakon njih poginulo je 44 vojnika HVO-a, sve ostalo su bili civili, njih 30-ak, čije su kuće spaljene. Žrtve su toliko bile masakrirane i ritualno usmrćivane da su liječnici patolozi odbijali raditi obdukciju. No, zašto Bakir spominje Križančevo selo kao „legitiman vojni cilj“? Iz razloga što su Ahmići bili „legitiman vojni cilj“, što je dokazao i sud u Haagu. Naime, Ahmići se nalaze na strateškom potezu koji Lašvansku dolinu dijeli na dva dijela, tj. Busovaču dijeli od Viteza i Novog Travnika. Znalo je to i tadašnje vojno i političko vodstvo iz Sarajeva pa je u tome selu stacioniralo minimalno 85 pripadnika TO-a (dokaz: izvadak iz dnevnika Enesa Varupe), a naknadno po zapovijedi samoga Envera Hadžihasanovića, na sami dan borbi 16.04.1993., kada on naređuje 303. brigadi ABiH da „pojačaju naše snage u Ahmićima“.
Što se tiče sustavnosti zločina, Armija BiH je imala 331 registrirana koncentracijska logora, u kojima je zatočeno tijekom rata 14 450 Hrvata, od kojih više od 10 000 su bili civili. Niti sud u Haagu nije našao ijedan službeni dokument ili zapis koji bi dokazao i naznaku sustavnosti počinjenja zločina od strane HVO-a, dok počev od „Direktive za obranu suvereniteta“ Sefera Halilovića, preko odluke Alije Izetbegovića za napad na Travnik, promaknuća mudžahedina u više činove ABiH, pa do zapovijedi poput one Galiba Dervišića da se „sve ustaše po mogućnosti pobiju, a žene i djecu odvede u logore“, svi oni potvrđuju sustavnost u činjenju zločina od strane ABiH.
U prilog tome govori podatak kako ABiH je van borbenih djelovanja ubila 1051 civila, od čega 121 dijete i ubila 644 zarobljenika HVO-a. Prije zločina u Ahmićima koji se dogodio 16.04.1993., dogodili su se zločini u Lužanima, Gustom grabu, Dusini, Konjicu, Zenici, Maljinama i Trusini, gdje je ubijeno najmanje vojnika. Žrtve su većinom bili starci, žene i djeca. HVO niti jedan masovni zločin nije počinio unutar svoga teritorija kontrole, van borbenih djelovanja, kao što je to slučaj sa ABiH i recimo zločinu u Grabovici, Uzdolu i sl.
5) “Tisuću Bošnjaka je branilo Hrvatsku od srpske agresije”
Ne sumnjamo kako se u postrojbama ZNG-a i hrvatske vojske moglo naći i Bošnjaka, Izetbegović ovo naglašava budući da zna kako je cijeli vrh ABiH bio dijelom JNA kada je Hrvatska bila pod agresijom. Primjerice, Sefer Halilović je u Đakovu bio pomoćnik komandanta za „moralno-političko vaspitanje“ sve do 15.09.1991., sve dok hrvatska vojska nije zauzela tu vojarnu, nakon čega sve do sredine 1992. biva blizak suradnik KOS-a, kada od jugoslavenskog, postaje bosanski patriota. Atif Dudaković je do sredine 1991. radio u topničkom centru JNA u Zadru, tijekom napada na taj grad i Knin dobiva čin potpukovnika (u diviziji Ratka Mladića). Sredinom 1991. ide u Beograd, da bi tek u travnju 1992. došao u Bihać i pristupio ABiH. Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić, Ramiz Dreković, Izet Nanić, Vahid Karavelić,… i ogromna većina drugih oficira i zapovjednika ABiH za vrijeme agresije na Hrvatsku su bili dijelom JNA, da bi se tek nekada tijekom 1992. se stavili na raspolaganje Aliji Izetbegoviću.
6) “Mustafa Busuladžić nije bio nacista, što je pokazao i na suđenju. On se borio protiv nacizma.”
„Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova.“ Ovim riječima se Busuladžić borio protiv nacizma.
7) “Protivno duhu Bošnjaka je radikalizam. Bošnjaci nikada nisu bili radikali.”
Ovo je istina. Bošnjaci nikada nisu bili radikali, ali jesu Izetbegovići i njihovi politički poklonici. Dovoljno je vidjeti odnos oca Izetbegovića kojeg je imao sa Mudžahedinima, kako ih je nagrađivao za njihova viteštva, promovirao i pozivao da nastave djelovati kao što su navikli. Doduše, ako se uzme u obzir „Islamska deklaracija“ koju je Alija napisao, vrlo lako se može uvidjeti kako su Mudžahedini, radikalizam, fundamentalizam, ali i prevrtljivost stvar kontinuiteta. Što se tiče Bakira, nebrojeni su dokazi njegovog radikalizma. Počev od imenovanja kao savjetnika Šerifa Patkovića, čovjeka direktno uključenog u zločin u Dusini, preko članstva istog Izebegovića zbog članstva u Muslimanskom bratstvu, koje ne krije ni dok obnaša dužnost Člana Predsjedništva, zbog čega je postao stalna meta američkih obavještajnih službi.
Doduše, nije prvi put. Po Wikileaksu, Bakir Izetbegović je trebao završiti u Guantanamu zbog pokušaja prodaje raketa zemlja-zrak Al Qaidi. Iz tadašnje američke ambasade su mu rekli kako ga je spasila „predanost američkoj politici“ njegovog oca. Samo ukucavanje njegovog imena i prezimena u tražilicu Wikileaksa pokazuje na desetine izvješća o Bakiru Izetbegoviću koji „predvodi krilo SDA koje ima zajedničku povijest korupcije, suradnje sa organiziranim kriminalom i islamskim fundamentalističkim organizacijama. Izetbegović i njegovi suradnici su ključne figure u trgovini oružjem sa islamskim zemljama“.
8) “BiH je pokazala najveći porast izvoza i pad nezaposlenosti u regiji”
Podatak kojeg je iznio Izetbegović se u posljednje vrijeme može čuti od strane eksponenata vladajućih iz izvršne vlasti, a temelji se na izvješću Direkcije za ekonomsko planiranje, i to podataka koji se odnose na usporedbe sa parametrima razvoja iz BiH. Kada se ti isti parametri BiH usporede sa zemljama iz okruženja i Europe u cjelini, BiH je na zadnjem mjestu ili pri dnu. Po podacima „Global property guidea“ za 2016., u regiji BiH drži zadnje mjesto po pitanju ekonomskih pokazatelja, a gledajući Europu u cjelini iza su Albanija, Ukrajina i Moldavija. U 2017. nas je prestigla i Albanija. Po Global Finance-u, BiH se nalazi na čvrstom 107. mjestu najsiromašnijih zemalja. Na istoj listi Libanon je primjerice na 67. mjestu. Što se tiče pada nezaposlenosti, ako pod tim pojmom Izetbegović misli na 12157 osoba koje su podnijele službeni zahtjev za ispis iz državljanstva ili 151 101 soba koje su, na osnovu podataka Unije za održivi povratak, u periodu od 2013.-2017. napustile BiH, onda je Izetbegović u pravu kada govori o padu nezaposlenosti. Samo u 2017. BiH je napustilo preko 35 000 ljudi.
Zaključak
Ovdje je izvučeno samo nekoliko eklatantnih neistina i patoloških besmislica, na koje smo već navikli od strane Bakira Izetbegovića. To vraća na tezu koju ponavljamo već nekoliko godina, a ta je da taj čovjek sve više i više preuzima ulogu koju je krajem 80-ih i početkom 90-ih prošlog stoljeća imao Slobodan Milošević, a bošnjačku politiku vodi u smjeru u kojem je išla srpska politika za vrijeme bivše Jugoslavije. Jedno je sigurno, a to je da će na jednak način kao što je srpska politika presudila Jugoslaviji, ukoliko nastavi ovim putem, ovakva bošnjačka politika će presuditi Bosni i Hercegovini.
Slaven Raguž
Hrvatska republikanska stranka
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
Slaven Raguž predsjednik je Hrvatske republikanske stranke u Bosni i Hercegovini. Rođen je 28.09.1978. u Mostaru. Srednju školu završio s odličnim uspjehom pri gimnaziji Fra Dominika Mandića u Mostaru, visoku stručnu spremu stekao pri Universita’ di Catania u Italiji s maksimalnim uspjehom, a postdiplomske studije okončao pri Centru za Interdisciplinarne znanosti u Sarajevu, gdje je od strane London School of Economics, Universita’ di Bologna i Univerziteta u Sarajevu stekao zvanje Magistra znanosti. Od 1998. do 2000. radio je u službi socijalne skrbi «San Paolo» u Acirealeu s adolescentima i socijalno devijantnim osobama. Od 2000. do 2002. unutar regionalnog projekta EU za Siciliju, radio je u centru za socijalnu integraciju maloljetnih delikvenata u Aci San Antoniju. Od 2002. do 2003. radio je u Mostaru pri biskupijskom Caritasu Mostar. Prije 11 godina dobio je dozvolu za rad kao ovlašteni sudski tumač za talijanski jezik. Od 2003. do 2005. radio je kao voditelj odjela marketinga u UniCredit Zagrebačke banke, a od 2005. do danas radi u HT– u Mostar u odjelu za marketing poslovnim korisnicima.
Hrvatska republikanska stranka: Plenković u Mostaru – red vijenaca, red meze, red probranih
Tekst se nastavlja ispod oglasa