U Bosanskoj Posavini, obrana je očajnički nastojala zaustaviti srpsku ofenzivu i spriječiti probijanje koridora i uspostavu komunikacije Knin – Banja Luka – Bijeljina – Beograd.
Branitelji Posavine, domaći Hrvati i Bošnjaci i dijelovi HV došli su u pomoć, ne sluteći da je sve o predaji Posavine dogovoreno. Bespredmetno je sada analizirati tadašnja borbena djelovanja, jer uzrok pada Posavine nije u braniteljima. Ipak forme radi, rađena su istraživanja i napisano je mnogo stranica koje nitko nije čitao, jer su svi znali da je prava istina drugačija.
Inspekcija u Bosanskoj Posavini; bila je ukupno mjesec dana. Pregledavalo se sve i svakoga i uvijek dolazilo do zaključka da je u ratna zbivanja u Podunavlju umiješan netko treći, da su se potezi vukli van Posavine i za to postoji niz činjenica.
Etničko čišćenje Hrvata tijekom Velikosrpske agresije
Tijekom domovinskog rata i Velikosrpske agresije prognano je preko 100.000 Hrvata. Na temelju ovih podataka može se reći da je izvršeno etničko čišćenje Hrvata od strane Hrvatske države. Broj povratnika je neznatan jer se nisu osigurali osnovni uvjeti za život. O prognanim Hrvatima u Bosanskoj Posavini nitko se ne brine i nitko ništa ne čini da se oni vrate na svoja ognjišta. Svaki dan zato slušamo o Srpskoj manjini. Ti isti koji su bili agresori na Hrvate vraćaju se i useljavaju u novo obnovljene kuće koje su oni i njihova braća Srbi srušili. Za izbjegle Hrvate nitko ne pita niti se išta čini da bi se oni vratili na svoja ognjišta. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bosanskoj Posavini je živjelo 44% Hrvata, 26% Srba i 23% Bošnjaka. Danas je ta slika u cijelosti izmijenjena. Obnavljaju se samo Srpske kuće i sve se čini da se oni bez imalo srama vrate u Hrvatsku koju su rušili i ljude ubijali dok Hrvati Bosanske Posavine ostaju od sviju zaboravljeni i ostavljeni. Za njihov povratak i obnovu njihovih kuća nitko nije zadužen. Posavljanski Hrvati zaboravljeni od Hrvatske države i živi su svjedok da se Hrvatska vlast o svojim Hrvatima ne brine, da su ostavljeni sami sebi i da se ne vraćaju na svoju rodnu grudu nego povremeno s tugom obilaze ruševine i vraćaju stare uspomene. Hrvati izumiru kao narod a nije ni čudo jer se ne brinemo za svoju prošlost a onda nema ni budućnosti. Pojedinac ne može puno učiniti a službene vlasti za Posavske Hrvate ne žele ništa činiti jer da žele već bi se nešto učinilo, kuće obnovile a obitelji vratile na svoju hrvatsku grudu.
Posavljane održava samo sloga i vjera u Boga
Svake godine obitelj Tome Maras o Božiću dođe u svoj porušeni dom u Derventi. Ljubav i uspomene prema svome domu nikada ne prestaju. Sada dolazi sa sinom Silvijem i trećom generacijom izbjeglištva iz obitelji Maras, unucima Gabrijelom, Monikom i Laurom. Sa pažnjom i zainteresiranosti djeca slušaju priče svoga oca Silvia i djeda Tome kako je nekada bilo u njihovoj Derventi, u kući u koju su tek uselili i u kojoj je život u samo par mjeseci stao jer su Srbi izvršili agresiju i cijelu je porušili. Hrvatska država za uzvrat im je ponudila mirnu integraciju nakon koje je iseljeno preko 100.000 Hrvata jer je suživot sa Srbima koji su ubijali i rušili njihove domove bio nezamisliv.
Ono što su ranije generacije hrvatskog naroda u Bosanskoj posavini jedno i pol tisućljeće imale, čuvale i sačuvale sve do ovog rata (1992.-1995.), zločinačkom agresijom srbocrnogorskih vojnih postrojbi srpski su imperijalisti uspjeli nasilno oduzeti. Prostor su oteli, hrvatski i muslimanski narod što pobili, što protjerali. No, uzdajući se u Božju providnost i pravednost, u duhovnu snagu svakog hrvatskog Posavca, u stečenu duhovnu snagu koju su im stoljećima ulijevali njihovi preci, njihovi duhovni oci franjevci, njihova braća s gornje strane Save, njihova subraća iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, uzdajući se u stečenost povijesnog pamćenja, uzdajući se u posavski hrvatski um, krv, znoj i suze, uzdajući se u se, u vlastitu svoju osobnost, ovaj se narod i nada i vjeruje u povrat svoje imovine i svog prostora, u povratak svog tjelesnog bitka i svoje plemenite duše na vjekovna hrvatska posavska ognjišta. Jer, čiji je ovo prostor, čiji su ovi krajevi – oduvijek se znalo i zna se ali Hrvatska se o Posavini ne brine. Zaboravili su Hrvati koji sjede u Saboru da je se iz Posavine branila Hrvatska, jer da su Srbi imali otvoren put sa Bosne, Slavoniju nitko ne bi spasio i Srbočetnici bi imali otvoren put da ostvare svoje ciljeve Velike Srbije. Žalosno je da se Hrvatska Vlada brine o onima koji su rušili Hrvatsku i da se njihove kuće obnavljaju dok za Hrvate iz Posavine nigdje mjesta nema i samo njihove kuće se ne obnavljaju. Sve je to u sklopu plana da se Hrvati u Posavinu ne bi vratili na svoju djedovinu i činili većinu stanovništva kako je to bilo prije Srbočetničkog napada na Posavske Hrvate. Ali zato Hrvatska Vlada sve čini za srpsku manjinu pa su njihovi uvjeti života bolji u Hrvatskoj koju nikada nisu željeli i koju ne vole niti će je ikada voljeti, nego što imaju Hrvati. Sad sa naklonišću gledaju kako Srbi podižu spomenike četnicima koji su najviše rušili Hrvatsku i ubijali Hrvate. Hrvat je opet tako teško biti! Rekao je naš AG Matoš i od tada, nažalost ništa se promijenilo nije.