Premda ništa u dubrovačkoj i slavonskoj književnosti ne pokazuje vezu sa srpskom književnom tradicijom, već su je prije sto godina Pribićevićevi srpski samostalci smatrali srpskom. I danas su Dubrovnik i dubrovačku književnost u ediciji Deset vekova srpske književnosti ‘Matice srpske’ prisvojeni kao srpska književnost. I ne samo to, Srbija je to ozakonila Zakonom o kulturnom nasljeđu.
Razbojničko prisvajanje hrvatske baštine
Razbojnički pokušavajući prisvojiti dio hrvatske književne i kulturne baštine kao da je posrijedi 1991., objavljivanjem Marina Držića u sklopu edicije “Deset vekova srpske književnosti”, Srbija je “bogatija” za tuđu književnu renesansu. I baš kada su se Srbi bacili na čitanje “Dunda Maroja” na ćirilici, iz susjedne Bugarske stigla im je još 2020. nevjerojatna “uvreda”, piše Glas Slavonije.
Želeći razjasniti neke jezikoslovne i šire identitetske prijepore koje imaju sa svojim zapadnim susjedima, Makedoncima i Srbima, u bugarskoj Akademiji znanosti odlučili su objaviti knjigu u kojoj se tvrdi kako je govor u krajevima od Dunava do Gevgelije te od Kopanika i Timoka, Pčinja i Ohrida zapravo bugarskog podrijetla.
Torlačka narječja
Za dan objave te zapaljive informacije, koja nije daleko od istine i poznata je svakome tko je čuo za torlačka narječja, naši južnoslavenski prijatelji Bugari odabrali su blagdan slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda. Ta dva velikana slavenske kulture i pismenosti umjesto da Slavene ujedinjuju, počesto bivaju kamenom spoticanja u njihovim međusobnim odnosima.
Naime, još uvijek postoje prijepori jesu li slavna solunska braća po svome podrijetlu bili Bugari, Makedonci ili Srbi. U onome o čemu pišu bugarski akademici ima puno istine.
Srednjovjekovna bugarska država daleko je nadmašivala svoje današnje granice. Nije nikakva tajna da su Bugari tijekom svojih dvaju carstava, Prvog (681. – 1018.) i Drugog (1185. – 1422.), u sastavu svoje države imali ne samo Peštu, nego i teritorije današnje Srbije, Makedonije, Rumunjske, pa čak i dijelove Ukrajine. U sastavu Bugarskog Carstva bio je i tadašnji Osijek (Eszék), a Beograđani ime svoga grada mogu zahvaliti upravo Bugarima. Uspomena na njihovu nazočnost na utoku Save u Dunav je i stari mađarski naziv za taj grad koji glasio Nándorfehérvár u značenju “Bugarski Biograd”.
Kradljivci kulturne baštine
Zanimljivo da tom jezičnom prostoru pripada i hrvatska enklava u rumunjskom gradu Karaševu. Razlog zašto oni govore bugaroidnim torlačkim narječjem krije se u činjenici stapanja tamošnjih Hrvata s dijelom populacije banatskih Bugara. Oni su ujedinjeni katoličkom vjerom, ali i vjerskim pastoralom bosanskih franjevaca u tom dijelu Rumunjske.
Drugim riječima, nije da se nas, kao Hrvata, ne tiče ovaj bugarsko-srpski jezični sukob.
Kao što se moglo očekivati, kradljivce hrvatske kulturne baštine strelica, koju su odapeli bugarski akademici, pogodila je ravno u debelo meso! Reakcija uvrijeđenih Srba bila je više nego ljutita i emotivna. Tako je jedan beogradski portal ovu vijest prokomentirao naslovom: “Bugari nam ponovno zabijaju nož u leđa! Hoće da prisvoje srpske zemlje…”
Srpska invazija na Bugarsku
Kada je riječ o renesansnoj književnosti starog Dubrovnika, naši susjedi Srbi se ponašaju kao u samoposluzi, a kada ih “komšije” Bugari podsjete na torlački dijalekt kojim se govori u jugoistočnoj Srbiji, tada nastaje panika. “Nož u leđa” je omiljena srpska poštapalica kada se hoće opisati ponašanje Bugara u Prvom svjetskom ratu. S druge strane, Srbi rado zaboravljaju da su još daleke 1885. izvršili vojnu invaziju na Kneževinu Bugarsku kako bi joj preoteli njezinu pokrajinu Istočnu Rumeliju te tako izašli na Crno more.
Bugari su snažno uzvratili teško porazivši Srbe u Bitci kod Slivnice u studenom iste godine.
Srpski jezikoslovci odbacili su bugarske primisli da je dio njihovih sunarodnjaka trajno ostao izvan Bugarske te se asimilirao u Srbe, Makedonce, Gorance i karaševske Hrvate, koji govore torlačkim dijalektom. Otišli su i korak dalje, ali ne na istok gdje su više puta od Bugara dobili po zubima, nego na zapad, ispaljujući otrovne strelice u smjeru Hrvata.
Tako smo u srbijanskim novinama mogli pročitati kako na prostoru između Bugarske i Makedonije na istoku i Slovenije na zapadu postoji jedan “lingvistički” i više “političkih” jezika.
Srbi optužuju “Zagreb” da je izmislio hrvatski jezik
Da ne bude neke zabune, autor ove teorije dr. sc. Slobodan Remetić pod “lingvističkim” jezikom smatra srpski jezik. Crnogorski, bosanski i hrvatski drži “političkim” izmišljotinama. Nije ovo neka nova ideja, nju je u 19. stoljeću zastupao i srpski jezikoslovac Vuk Stefanović Karadžić. Tužno je kada vam netko pokuša ukrasti dva renesansna pisca i proglasi ih Srbima. Zatim po svojim novinama optužuje kako prisvajate “srpske narodne govore” i priključujete ih “vlastitoj dijalekatskoj karti”. Pokušavajući dodatno deklasirati Hrvate, Remetić poseže i za navodnim citatom pokojnog akademika Pavla Ivića o tome kako je “izmišljanje” hrvatskog književnog jezika bio “najjači politički potez koji je građanski Zagreb ikada povukao”. List Politika optužuje Hrvate i Bošnjake kako prisvajaju i “tobožnju bosančicu” iliti “arvaticu”. Riječ je zapravo o “srpskom brzopisu” koji je na bosanski dvor iz Srbije prenio kralj Tvrtko.
Reakcija Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
>Hrvoje Hitrec: Hrvatska je kao prekrasna, ali zlostavljana žena koja ne vidi svoju vrijednost!
Podsjetimo, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao krovna institucija za proučavanje hrvatskoga jezika izrazio je najoštriju osudu postupka srbijanske zakonodavne vlasti izglasavanjem „Zakona o kulturnom nasleđu“ 23. prosinca 2021. godine u dijelu koji se odnosi na „staru i retku bibliotečku građu“, koju čine „izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom“. … Dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili (su) i ostat će isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske tisućljetne kulturne baštine.” – poručili su iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u priopćenju koje potpisuje predsjednik Željko Jozić. Priopćenjem se reagiralo na izglasavanje “Zakona o kulturnom nasleđu” u srbijanskom parlamentu kojim se za djela dubrovačke književnosti kaže da zaključno s 1867. godinom pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi.
Premda je i dosadašnja srbijanska kulturna i politička javnost često iskazivala želju i potrebu za prisvajanjem hrvatskoga kulturnog dobra, ozakonjenjem, odnosno oslužbenjenjem takva stava učinjen je dodatan agresivan korak posezanja za povijesnom hrvatskom baštinom. Riječ je o nastavku administrativno-pravnih i političkih procedura koje u osnovi imaju kao cilj umanjenje hrvatskoga jezično-kulturnoga nasljeđa te njegovo prisvajanje, i to u prvoj fazi kao dio zajedničkoga kulturnog blaga – istaknuli su, između ostalog, u priopćenju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
