Do sada neviđeni presedan napravila je Srpska pravoslavna crkva (SPC). Ona je blaženika Katoličke crkve smjestila u pakao. Poznato je da Crkva nikada ne daje konačnu presudu čovjeku, koju samo Bog može dati. Tako Crkva nikoga ne smješta u pakao. Srpska crkva smjestila je svetog čovjeka, kardinala Stepinca, direktno – u pakao. To nikada nijedna kršćanska Crkva nije napravila.
Skandal nad skandalima.
Foto: snimka zaslona
SPC kanonizira ljude koji su sve, samo nisu sveci
SPC (i još glasnije srpska politika) upozoravala je prije par godina papu Franju kako Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim. Sve zato, jer po SPC-u, toga ‘nije dostojan’. Zamjerajući mu najčešće navode iz optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946. osudio na 16 godina robije.
Srpska crkva slavi kao svece određeni broj ljudi koji apsolutno ničim nisu zaslužili da budu kanonizirani. U srednjem vijeku Srpska crkva je nastala kao privatna crkva dinastije Nemanjić, pa su tako skoro svi vladari Nemanjići proglašeni za svece. A bilo je među njima bratoubojica, umobolnika, pedofila…
Knjiga crnogorskog publicista Miroslava Ćosovića ‘Bizarni sveci Srpske crkve’ govori upravo o tome. Knjiga je poprilično uzbudila srpske klerikalne krugove. Ali navodi koje donosi nisu demantirani, piše slobodnadalmacija.hr
Bizarni sveci Srpske pravoslavne crkve
Sam autor kaže da knjigu ne bi nikada napisao da je SPC zadržala samo bizarne srednjovjekovne svece. Međutim, jedna jaka heretička, etnofiletska struja u SPC je devedesetih i kasnije počela proglašavati nove bizarne svece, primjerice Nikolaja Velimirovića, velikog ljubitelja srpskog nacista Ljotića. Za one koji ne znaju, Dimitrije Ljotić nije bio običan kvisling, suradnik okupatora. Ne, on je bio iskreni i uvjereni nacist, Ljotićevi vojnici su Nijemcima u listopadu 1941. privodili kragujevačke Srbe na strijeljanje.
Također, SPC je prije desetak godina kanonizirala neke koljače iz Drugog svjetskog rata kao što je bio po zlu čuveni Milorad ‘Maca’ Vukojičić. Klao je domaćice, bake, starce po Pljevljima i okolini. A koliko je poklao vojno sposobnih muškaraca, možemo samo pretpostaviti. Nitko u Pljevljima ne sumnja da je Maca Vukojičić veliki zločinac, ali eto i on je ‘svetac’ Srpske crkve. Za sveca je proglašen i kvisling, mitropolit Joanikije Lipovac, koji je cijelog rata bio vjerni fašistički sluga i stalno pozivao na borbu protiv komunista.
Nemam ništa protiv njegovog antikomunističkog stava, ali je opasno kad u jeku rata netko na tako visokom položaju drži zapaljive govore protiv dijela svog naroda. Stoga sam odlučio opisati ovu nevjerojatnu pojavu, ovaj fenomen, kako jedna Crkva svecima proglašava ljude koji su sve, samo nisu sveti.
K tome, nisam prvi koji je primijetio da SPC proglašava svetima razne osobe koje to ničim nisu zaslužile; time su se bavili Mirko Đorđević, Filip David, Stevo Vučinić i drugi – ispričao nam je Ćosović napominjući kako su gotovo svi izvori za njegovu knjigu – srpski.
Srednjovjekovni sveci SPC-a iz loze Nemanjića
– Pozivao sam se na srpske dokumente, pisanje najvećih srpskih povjesničara, intelektualaca. Primjerice, neki odlomci o srednjovjekovnim bizarnim svecima izvađeni su iz knjiga i postavljeni na velikosrpskom portalu rastko.rs. kojeg je blagoslovio pokojni mitropolit Amfilohije Radović. Pa je prema tome i ono što sam ja s tog portala prenio u moju knjigu, blagoslovljeno – zaključuje Miroslav Ćosović, ističući kako, usprkos bijesu srpske pravoslavne javnosti zbog ove knjige, nitko nije demantirao podatke koje donosi.
Predstavnici Srpske crkve su me u medijima kritizirali, i u crnogorskim i u srbijanskim medijima. Velibor Džomić, svećenik SPC za beogradski Kurir je izjavio da je knjiga ‘Bizarni sveci Srpske crkve’ – ‘demonski rukopis’. Ali da sam nešto slagao, nitko nije mogao kazati – govori Ćosović.
Sveti Stefan Nemanja (1113./1114. – 1199.)
Rodonačelnik dinastije Nemanjića, veliki župan Raške kršten je po obredu Rimske crkve u Duklji.
U borbi za raško prijestolje Nemanja je u bitki kod Pantina porazio i ubio rođenog brata Tihomira. Surovo je progonio bogumile, počinio je nad njima pravi genocid, a o čemu piše njegov sin Stefan Prvovjenčani: “(…) Jedne spali, druge različitim kaznama kazni, treće liši zemlje, a domove njihove i sva njihova imanja sakupivši, razdade ih leproznim i ubogim. A učitelju i načelniku njihovom odreza jezik u grlu njegovom. I sasvim iskorijeni tu prokletu vjeru.’ Stefan Nemanja je bio klasični srednjovjekovni vladar koji ničim nije zaslužio da bude proglašen za sveca. Cijeli život je ratovao, ubijao ljude, borio se za vlast i za teritorij.
Budući da je Srpska crkva osnovana kao privatna crkva Nemanjića i da bi se dinastija učvrstila, on je morao biti proglašen za sveca i to svega godinu dana poslije smrti. Nije bilo nikakvog provjeravanja njegovog života, nikakva čuda se nisu dogodila u tih godinu dana.
Jednostavno, pao je dogovor unutar vladarske porodice da se svi vladari Nemanjića počnu proglašavati za svece. Sve kako bi se tako učvrstio njihov kult među plemstvom, srbljima i drugim pravoslavcima njihove države. Njegovom sinu Stefanu Prvovjenčanom krunu je 1217. poslao papa Honorije III., očekujući da će on i narod prijeći na katoličku vjeru, no Stefan je to izbjegao. Raška je (svejedno) uzdignuta na status kraljevine, a on je nakon smrti proglašen svecem.
Sveti kralj Milutin (1253. – 1321.)
Moćan vladar i jedan od najuspješnijih ratnika među Nemanjićima, koji je osvojio sjevernu Albaniju i veći dio Makedonije. Ženio se pet puta, a bizantski car Andronik II. ponudio mu je svoju sestru Eudociju za ženu. No ona je pobjegla smatrajući Srbiju barbarskom zemljom. Milutin je prihvatio drugu ponudu: petogodišnju carevu kćer Simonidu, a svoju tadašnju ženu, bugarsku princezu Anu dao je kao taokinju u Carigrad!
Tadašnji kroničari sa zgražanjem pišu kako je Milutin osmogodišnju Simonidu seksualno iskoristio i uništio joj maternicu! Kako je vrijeme prolazilo, nesretna djevojka bila je objekt stalnog maltretiranja ljubomornog starca, pa je iskoristila priliku i pokušala pobjeći u Bizant kad joj je umrla majka. Nije uspjela, pa je putem ušla u samostan kako bi postala monahinja. No, brat joj je strgao redovničku haljinu i vratio je Milutinu.
Milutinov sin Stefan Dečanski usprotivio se ocu i pobunio. Na što ga je otac uspio privoljeti da mu se vrati i da će mu sve biti oprošteno. No, Milutin ga je bacio u tamnicu i oslijepio ga! Vidimo kakvog je čovjeka Srpska crkva proglasila za sveca dvije i po godine nakon smrti: svirepog, sebičnog, pohotnog, sladostrasnika, pedofila!
Sveti Stefan Dečanski (1285. – 1331.)
U borbi za vlast s polubratom Konstantinom, obećao mu je milost. No, došlo je do bitke i Konstantin je zarobljen.
Stefan ga je dao ‘opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klinovima probi mišice i butine. Pa ga onda rasiječe na dvije polovice, po sredini’. Drugi izvori navode kako je razapeo na križ te ga prepilao po polovici tijela.
Sveti Stefan Lazarević (1377. – 1427.)
Despot i najveći ratnik među srpskim vladarima, turski vazal, proglašen za sveca 1927. godine.
Presudno je doprinio da na čelo Turaka dođe grana Osmanlija koja je iznjedrila Mehmeda II. Osvajača i Sulejmana Veličanstvenog. Despot Stefan bi zapravo trebao biti muslimanski, a ne kršćanski svetac! Spasio je islam u Europi u bitki kod Nikopolja. U rudnicima u Srebrenici je 1419. godine došlo do pobune protiv Stefanovog upravitelja Vladislava, kojeg su pogubili.
Stefan se razjario i poveo osvetnički pohod na Srebrenicu. No, glavnina pobunjenika je pobjegla, a on se osvetio na onima koje je zatekao sijekući im ruke i noge.
SVECI MODERNOG DOBA
Sveti Joanikije Lipovac (1890. – 1945.)
Za vrijeme Drugog svjetskog rata mitropolit Joanikije upravljao je Crnogorsko-primorskom eparhijom. Tijekom rata bio je suradnik talijanskih fašista, a komunisti su ga likvidirali bez suđenja u srpnju 1945. godine, nakon što su ga uhvatili u pokušaju bijega prema Austriji.
Joanikije Lipovac je bio iskreni suradnik okupatora, mogao se u vrijeme rata ne ulagivati fašistima, ništa mu se ne bi dogodilo. Ovaj kvisling, okupatorov sluga i kad se sagledaju sve činjenice – ni po čemu svetac – isključivi je i glavni krivac za katastrofu svećenstva u Crnoj Gori tijekom Drugog svjetskog rata.
Sveti Milorad ‘Maca’ Vukojičić (1917. – 1945.)
U svibnju 2005. na saboru u manastiru Žitomislić SPC je kanonizirala nekoliko užasnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Među kojima se po zlu ističu Milorad ‘Maca’ Vukojičić i Slobodan Šiljak, pravoslavni svećenici, koje je 1945. osudio i strijeljao Vojni sud komande u Beranama. Pod optužbom da su sudjelovali u teškim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima 1943. i 1944. godine.
Sveti Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.)
Episkop žički, školovan na Zapadu, u mladosti je bio zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom razdoblju postaje predvodnik pravoslavnih bogomoljaca i okreće se antieuropejstvu i konzervativizmu. Prezirao je europsku kulturu, znanost i napredak. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR.
Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova, Hitler ga je odlikovao 1934. godine. A Velimirović je uspoređivao njemačkog kancelara s djelom svetog Save: ‘On je došao na ideju svetoga Save i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svecu, geniju i heroju’ pisao je episkop. Dok je o Židovima navodio: ‘Sva moderna gesla europska sastavili su Židovi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vjera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova odnosno oca njihova đavola’, smatrao je Velimirović čijoj se kanonizaciji protivio srpski patrijarh Pavle.
Ali ipak je proglašen svecem 2003. godine.
SPC ima čak 114 svetaca, Crkva u Hrvata samo 3
Da bi netko u pravoslavnoj crkvenoj tradiciji bio proglašen svetim, mora ispunjavati više uvjeta: trebao je imati savršen moralan i neporočan život (ili da je nastradao kao mučenik za vjeru), poslije smrti relikvije mu moraju ostati netruležne, te se po zagovoru sveca moraju događati osvjedočena čuda. Uvjet je i postojanje tzv. ‘fame’, dakle potrebe da glas o njegovoj svetosti živi u narodu barem nekoliko desetljeća, kako bi ga crkveni sinod i službeno proglasio svecem.
Crkva u Hrvata ima do sada samo tri kanonizirana sveca: Leopolda Mandića, Marka Križevčanina i Nikolu Tavelića. Vjernički puk i Hrvati se nadaju da će najveća osoba hrvatske povijesti, blaženi Alojzije Stepinac, biti uskoro kanoniziran svecem Katoličke crkve.
Na drugoj strani, SPC je proglasila je 114 svojih svetaca. Bilo je tu svećenika i monaha doista uzorna života.
Ali i gotovo sve srednjovjekovne srpske vladare, te grupe mučenika: prebilovačke (žrtve ustaša iz 1941., kanonizirani 2015.), jasenovačke (žrtve logora u NDH 1941. – 1945., kanonizirani 2016.), momišićke (spaljeni od Turaka 1688., kanonizirani 2012.), prnjavorske (žrtve Prvog svj. rata iz 1914., kanonizirani 2014.).Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović je 2013. za svoju eparhiju (Sinod SPC je odbio prijedlog jer nije bilo uvjeta) svecem proglasio crnogorskog državnog poglavara, vladiku i književnika Petra II. Petrovića Njegoša, nazvavši ga ‘Lovćenskim tajnovidcem’.
Tako je crnogorski nacionalni ponos postao srpski svetac, pa tom analogijom i – Srbin!