Iako su Danajci, stanovnici grada Arga na Peloponezu, bili pripadnici tek jednoga u nizu grčkih plemena, zahvaljujući Homeru, koji je njihovim imenom nazivao sve Grke u nastojanju da osvoje Troju, to je ime dobilo mnogo šire značenje. Naime, poznato je kako su trojanski branitelji nasjeli varci vojskovođe Agamemnona i njegovih vojnika skrivenih u velikome drvenom konju, te su doguravši ga unutar gradskih zidina omogućili neprijateljsko osvajanje Troje, prema grčkoj mitologiji, nakon punih deset godina. Tako je nastala stara Vergilijeva uzrečica zapisana u ‘Eneidi’: ‘Timeo Danaos et dona ferentes/Bojim se Danajaca i kada darove nose.’, piše Tomislav Vuković u Hrvatskom tjedniku od 8. ožujka 2018. godine.
Pobjeda srpskoga trojca Trojanskoga konja
Koliko god se to činilo pretjeranim, zbog višestoljetnoga povijesnog iskustva Hrvati bi u vlastitome političkom djelovanju u odnosu prema Srbiji i Srbima, posebice od g. 1918., trebali, možda, malo više pozornosti posvetiti starogrčkoj mudrosti. Da se sadašnje hrvatsko državno čelništvo prisjetilo danajskoga dara, vjerojatno bi s prilično manje pompe dočekali ‘velikodušne’ darove srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića tijekom njegova nedavnoga posjeta Hrvatskoj.
Ovako je, istina zbog očitog međunarodnog pritiska na Hrvatsku da se na brzinu organizira hrvatsko-srpski susret, trojac srpskog trojanskoga konja: Vučić, Milorad Pupovac, dr. Dejan Jović, odnio blistavu političku pobjedu unutar zidina posrnule hrvatske Troje.
Tako će pored ostaloga ostati upamćeno kako nekadašnji bliski suradnik četničkoga zločinca Vojislava Šešelja i gotovo desetljeće i pol glavni tajnik Srpske radikalne stranke, zapravo nije, prema njegovim riječima, četnik, nego, vjerojatno – demokršćanin ili liberal, da u okupiranoj Glini ožujka 1995. nije spominjao Veliku Srbiju, nego, vjerojatno Srbiju u sadašnjim granicama, i niz drugih laži, nebuloza i krivotvorina!?
‘Bože, (oslobodi nas srpske) pravde!’
U tome političkom kolopletu prepunome nadmudrivanja, pozicioniranja i manipuliranja, pučki rečeno – mulja i taloga, gotovo je ostao nezapažen još jedan ‘dar’ (danas ga se gotovo više nitko ni ne sjeća) srbijanskih ‘demokršćana, mirotvoraca, liberala i humanista’, hrvatskome narodu.
Uoči Vučićeva dolaska Hrvatskoj svi su tamošnji mediji na naslovnicama i televizijske vijesti u udarnim terminima objavili izvanrednu bombastičnu vijest da će ‘Skupština Vojvodine uskoro poništiti dekret iz 1945. kojim je bunjevačkoj manjini nanesena nepravda’. Tim je dekretom, prema skrbnim srbijanskim vlastima – ‘asimilatorskim aktom’, Bunjevcima ‘naređeno da se izjašnjavaju kao Hrvati’ (‘Večernje novosti, 30. siječnja 2018.).
Usputno, cijelu su ‘humanitarnu’ akciju pokrenuli srbijanski intelektualci (kao i sve velikosrpske slične pothvate i memorandume u povijesti): profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu dr. Slobodan Orlović i član Odbora Skupštine Vojvodine za ustavnopravni položaj pokrajine, zajedno s još dvama članovima tog odbora – odvjetnikom Zoranom Vučevićem, za kojega je jedno srbijansko glasilo napisalo kako je ‘opasan radikal’ i Smiljanom Glamočanin Varga, od 2015. članicom Srpske radikalne stranke.
Prof. Orlović je u ime spomenute četničke trojke istaknuo kako je to ‘jedina moralna i pravna nadoknada onima kojima je pravo na nacionalno izjašnjavanje, tako grubo oduzeto’.
Srbijanski medijski prostor, nadaleko poznat kao zagovaratelj pluralističkog promišljanja, odmah je dao prigodu ‘glasu naroda/vox populi’, pa je tamošnja javnost danima bila obogaćivana povijesnim otkrićima, za koja je, uistinu, potreban prilično dobar probavni sustav, kao npr.: ‘Bunjevci više ne žele hrvatsko ime’, ‘Mislim da su oni isto kao i Dubrovčani porijeklom pokatoličeni Srbi koje su Hrvati uz blagoslov Vatikana pohrvatili’, ‘Također na kartama Rimskoga Carstva od prije 3000 godina piše Dalmacija a ne Croacija’ itd. itd.
U nekim normalnim diplomatskim odnosima, dakako, ako se drži do minimuma vlastitog ponosa, već je to bio sasvim dovoljan razlog da se ‘demokršćaninu’ Vučiću ne prostre crveni sag u Zagrebu i ukrase neke zagrebačke prometnice srbijanskim crveno-plavo-bijelim zastavama s prepoznatljivim grbom s četirima ćiriličnim slovima ‘C’. Mnogima je, zasigurno, i zbog mnogo drugih i težih, doslovce tragično-obiteljskih razloga u ne tako davnoj prošlosti, teško bilo slušati srbijansku himnu ‘Bože pravde’ u srcu hrvatske metropole, nego bi, zasigurno, po uzoru na Pupovčev tjednik ‘Novosti’, koji je izrugivao hrvatsku himnu, radije čuli ‘Bože, (oslobodi nas srpske) pravde!’.
Od velikosrbina Karadžića do četnika Vučića
Potrebno je također reći o kojemu je to dokumentu riječ iz 1945. i što on sadrži. Prema srpskim ‘istoričarima’, u odredbi Glavnoga narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine (Odjeljenje za unutarnje poslove, br. 104071945) od 14. svibnja 1945. u Novom Sadu, stoji: ‘Događa se da se mnogi Hrvati uvode kao Bunjevci i Šokci u rubrike gde se označava narodnost, a ne kao Hrvati i to biva često po njihovom izričitom zahtevu ili po volji i nahođenju dotičnog činovnika. Kako bunjevačka i šokačka narodnost ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.’
Boljim poznavateljima odnosa srbijanskih vlasti prema tamošnjim Hrvatima, izvlačenje tog dokumenta kao ‘asa iz rukava’ nije ništa novo, jer se to već nekoliko puta činilo u novijoj povijesti, posebice od početka velikosrpskoga miloševićevskog ludila 90-ih godina prošloga stoljeća.
Zadnji je put javnost bila bombardirana spomenutim povijesnim otkrićem početkom 2011. pod naslovom: ‘Kako su i kad svi Bunjevci postali Hrvati’.
Svi se ti pokušaji moraju staviti u povijesni kontekst od jezikoslovca, velikosrbina. Vuka Stefanovića Karadžića i njegova djela ‘Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona’ objavljenog u Beču 1849. u kojemu se, pored ostalih, Bunjevcima i Šokcima izravno negira pripadnost hrvatskome narodu, sve do četnika Vučića pod čijom se dirigentskom palicom trenutačno i nasrće na još ono malo preostalih Hrvata u Srbiji.
Naime, zastupajući tezu o Srbima ‘zakona grčkog, turskog i rimskog’, tj. Srbima pravoslavne, islamske i katoličke vjere Karadžić ističe: ‘A oni zakona Rimskoga sami sebe zovu po mjestima u kojima žive n.p. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili kao Što osobito čine književnici, starinskijem ali Bog zna čijim imenom, Iliri ili Ilirci, on i pak zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, Slavoniji i Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i u Boci Latinima. Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke Bune, od koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili, a Šokac može biti da su prozvani podsmijeha radi (od talijanske riječi sciocco – glupan, op. T.V.) ali danas i oni sami reknu n.p. ja sam Šokac, ja sam Šokica, kao Bunjevac, Bunjevka… Kad čovjek pomisli da Madžara ima i Rimskoga i Kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari, ili da Nijemaca ima i Rimskoga i Luteranskoga i Kalvinskoga zakona, pa se svi opet zovu Nijemci: mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona Rimskoga ne će Srbi da zovu!’
Eto, na Vukovu radost njegovo će čuđenje i dvojbe uskoro razriješiti Vučićeva Srbija.
Vječno primamljivi Judini srebrnjaci
Usputno, ključni partner četničkoj nomenklaturi u zatiranju svega hrvatskog u Subotici, Bačkoj i Srbiji je Savez bačkih Bunjevaca s predsjednikom Mirkom Bajićem. O čelnicima te udruge doista ne vrijedi trošiti previše riječi jer se na čistoj ekavici tobože bore za ikavicu, jer smisliti ne mogu hrvatsku državu, Katoličku Crkvu i bilo koju ustanovu s hrvatskim predznakom i dr., nego se treba tek prisjetiti biblijskoga teksta u Judinim srebrnjacima.
Naime, neki današnji vodeći ljudi u dokazivanju protuhrvatstva Bunjevaca svojedobno su bili članovi Matice hrvatske u Subotici, a danas brojni članovi imaju hrvatske domovnice i putovnice temeljem pripadnosti hrvatskome narodu pa takve moralne gnjide dovoljno je ostaviti u njihovu smrdljivom ekološko-moralnome smetlištu. Primjerice, istaknuti «samosvojni» Bunjevci Mijo Mandić i Nikola Babić u beogradskom ‘Nedeljnom telegrafu’ od 14. siječnja 2004. objavili su sljedeća ‘znanstvena’ otkrića: ‘Katolički sveštenici imaju ogromnu ulogu u odnarođivanju Bunjevaca‘, ‘Bunjevci su zapravo bogumili i pravoslavci, koji posle 15. veka prelaze u katoličanstvo’ a ‘Slava je kod Srba ono što je kod Bunjevaca imendan‘, s konačnim zaključkom: “Bunjevci imaju više sličnosti sa Srbima nego sa Hrvatima‘.
Odmah treba jasno reći kako je poslijeratni dokument iz 1945. kojim su tobože stvarani Hrvati od Bunjevaca najobičnija krivotvorina, proizašla iz velikosrpske kuhinje, teško je, dakako, točno utvrditi datum, 90-ih godina prošloga stoljeća kada je sve hrvatsko bilo na “tapeti’ srpskih političara, medija, znanstvenih, kulturnih i svih drugih djelatnika, te cjelokupne javnosti.
O tome govore sljedeće nelogičnosti.
Prvo, ako izričito piše da se o naredbi o ‘umjetnome’ stvaranju Hrvata trebaju odmah izvijestiti ‘sve gradske i sreske odbore, a preko ovih mesne’, kako to da se u ni u jednome drugom arhivu bilo kojeg od preko šezdeset vojvođanskih mjesta ne nalazi «sporni» dokument, nego jedino u subotičkome, gdje je nakon rata živjela najbrojnija skupina bunjevačkih Hrvata?
Drugo, ako izričito piše u naredbi, koja se, svima je jasno, u to doba morala bez pogovora izvršavati, da se mora ‘o učinjenom izvjestiti’, kako to da baš nitko nije to učinio jer nema nikakovih tragova o tome?
Treće, budući da su se nakon rata sve ključne odluke, posebice onih koji se tiču međunacionalnih odnosa, donosile u najvišim tijelima Komunističke partije, kako to da ne postoji nikakvoga traga u partijskim dokumentima jer je sigurno da ‘načelnik odeljenja za unutrašnje poslove Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine‘ nije mogao ni smio na svoju ruku donijeti odluku o stvaranju Hrvata od Bunjevaca i Šokaca. Osim toga, tom se problematikom, kao teritorijalnom razgraničenjem između republika Hrvatske i Srbije, bavila tzv. ‘Đilasova komisija’ čiji su članovi bili uz Đilasa: Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske, Milenije Popović, ministar unutarnjih poslova Narodne vlade Srbije, Jovan Veselinov – Žarko, tajnik Jedinstvenog narodnog fronta Vojvodine i Jerko Zlatarić, predsjednik Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora u Somboru. Važno je podsjetiti kako je ‘Đilasova komisija’ došla i do sljedećega zaključka: ‘Srez Subotica naseljen je u ogromnoj većini Hrvatima’! Mnogo godina kasnije Đilas u intervjuu ‘Vjesniku’ (24. veljače 1991.) opisuje ondašnje ozračje u Srbiji prema bunjevačkim Hrvatima: ‘S Bunjevcima koji su Hrvati, iako ih danas u Srbiji pošto-poto podvode pod Srbe, stvar je bila prilično komplicirana.’
Četvrto, ako su Bunjevci postali Hrvatima administrativnom odlukom od 14. svibnja 1945. pa ih je samo tri godine kasnije 1948. prema popisu bilo 132.232, kako je moguće da baš nitko od starijih naraštaja nema pojma kada su i gdje bili pozivani da se izjasne Hrvatima?
Peto, ako se izričito navode i Šokci, koji se također trebaju administrativno pretvoriti u Hrvate, kako to da baš ni jednome onodobnome ‘srezu‘ ili mjestu u Bačkoj, Banatu i Srijemu u kojima su živjeli a njih je također 60-ak nije pronađena ‘sporna’ odredba.
Samo nam nemojte donositi darove!
Šesto, ako su prema ‘istorijskome’ dokumentu ‘svi Bunjevci postali Hrvati’, trebalo bi po toj logici pronaći opet nekakav dokument koji dokazuje taj proces stvaranja Hrvata u zapadnoj Hercegovini, kontinentalnoj Dalmaciji, Lici, Gorske kotaru, kao i u današnjoj Bačkoj županiji u Mađarskoj. Teško je povjerovati da se u stotinjak tih mjesta ne može pronaći baš ni jedan dokument. Jednako bi se tako trebalo potruditi i u stotinjak mjesta u Slavoniji u kojima žive Šokci.
Sedmo, srpski bi Bunjevci trebali odgovoriti na upitnik otkuda onda Hrvati u Subotici i Bačkoj desetljećima prije ‘dekreta’ vojvođanskoga Ministarstva unutarnjih poslova? Npr. u silnome mnoštvu primjera – kojom je to odredbom glasoviti bunjevački književnik i svećenik Ante Miroljub Evetović objavio još davne 1908. knjigu pjesama ‘Sretni i nujni časi’ na hrvatskome književnom jeziku?
Ili, po čijoj su to odredbi subotički Mađari g. 1860. organizirali 13. svibnja humanitarnu akciju za ‘potrebitu hrvatsku braću’, što je pisalo na plakatima tiskanima od Karolya Bittermana?
Nije posve jasno ni po čijoj su to odredbi Bunjevci u Subotici 28. studenoga 1920. glasali na izborima za Hrvatsku pučku stranku, koja je dobila najveći broj glasova? Slično je bilo i na izborima 11. prosinca 1938. kada je Hrvatska seljačka stranka druga po broju glasova, ‘dobila gotovo sve bunjevačke glasove’, kako je to zapisano u srpskim izvorima.
Nema smisla nabrajati sve bunjevačke kulturne ustanove i velikane tijekom povijesti s hrvatskim predznakom i uvjerenjem.
Zaključno, u velikosrpskoj je kuhinji načinjena krivotvorina tobožnjeg datuma 14. svibnja 1945. po kojoj su u Subotici, Bačkoj i Srbiji umjetno stvoreni Hrvati, da bi ove godine najavljeno poništenje iste te krivotvorine!
Teško je ostati pribran i ‘hladne glave’, najbolje je Vučiću&company poručiti – možete nijekati i zakidati nas, otimati i rušiti nam, krivotvoriti i lagati, ali vas samo jedno molimo: poučeni Danajcima, nemojte nam donositi darove!
* Tomislav Vuković, hrvatski je novinar, teolog i kršćanski publicist iz Vojvodine. Priredio je i objavio knjigu Srpska pravoslavna crkva i Srbija u II. svjetskom ratu koja je objavljena kao podlistak u Glasu Koncila početkom 1990. godine u dogovoru s Ljubicom Štefan od materijala kojeg je ona poslala iz Beograda. Umjesto Ljubice Štefan potpisao je knjigu Mozaik izdaje. Objavljivao je u Glasu Koncila, Danasu, Večernjem listu, Vjesniku, Fokusu, Hrvatskom slovu, Subotičkim novinama, subotičkoj Hrvatskoj riječi, te budimpeštanskom Hrvatskom glasniku.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa