Trump je ispunio još jedno predizborno obećanje izašavši iz atomskog sporazuma s Iranom koji je postignut pod Obamom, a kojeg su uz SAD podržale još i sve stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, dakle Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kina i Rusija, a pored njih i Njemačka i EU.
“Povlačenje iz sporazuma” ovdje možda nije točan izraz, jer sporazum nije potpisan u formi međunarodnog ugovora tako da zapravo nikog pravno ne obvezuje na ništa. SAD tako ne mogu povrijediti uvjete ugovora, jer ugovora nema.
Trump ipak nije promijenio politiku
Izlazak SAD iz sporazuma dakle ne bi smio nikog iznenaditi, jer je to Trump jasno obećao još pred izbore: no ipak, svi su se nekako nadali da do toga neće doći. Što stoji iza toga je jasno – interesi dva najveća američka saveznika na Bliskom istoku, Izraela i Saudijske Arabije. Obje države su, svaka iz svojih razloga, zakleti neprijatelji šiitskog Irana, kako vehabijski režim u Rijadu tako i židovska vlada u Jeruzalemu. Uostalom, već sama odluka Trumpa da preseli veleposlanstvo SAD u Jeruzalem je pokopala sve nade u podjelu tog grada između Izraela i eventualne buduće palestinske države.
Korijen te odluke je dakle u odnosima Izraela i Irana s jedne strane i Irana i Rusije s druge strane – i, naravno, činjenici da je Trump blizak židovskoj zajednici u Americi, i ne samo preko svog zeta Jareda Kushnera i kćeri koja je prešla na židovstvo. Da bi se razumjelo zašto je Izrael zakleti neprijatelj Irana, treba se vratiti u vrijeme prije Islamske revolucije u Iranu 1979.
Izraelsko-iranski odnosi mogu se podijeliti u četiri glavne faze: razdoblje od 1947. do 1953. godine, prijateljsko razdoblje u doba dinastije Pahlavi, pogoršanje razdoblja od iranske revolucije 1979. do 1990. i konačno, na kraju, otvoreno neprijateljstvo od Prvog zaljevskog rata na dalje.
Od prijatelja do sotone
1947. je Iran bio među 13 zemalja koje su glasovale protiv plana za Palestinu kojim je bila predviđena podjela britanske palestine na dvije države, židovske i palestinske. Dvije godine kasnije Iran je također glasovao protiv prijama Izraela u Ujedinjene narode. Ipak, Iran je bio druga zemlja s muslimanskom većinom koja je priznala Izrael kao suverenu državu, odmah nakon Turske. Nakon državnog udara iz 1953. godine, koji je na vlast doveo pro-zapadnog šaha Mohammada Rezu Pahlavija, relativno hladni odnosi su se značajno poboljšali. No kako je šahovo nasilno pozapadnjavanje Irana, kojem su se protivili ne samo islamisti nego i brojni drugi Iranci, proizvelo snažan narodni revolt, 1979. se iz progonstva u Iran vratio mračni propovjednik Ruhollah Khomeini, proglasio sebe vrhovnim vjerskim vođom – ajatolahom, i uspostavio vjersku državu u kojoj je demokratski birana vlast podređena vijeću mula, a zakoni su krojeni prema islamskim pravilima.
Nakon islamske revolucije 1979. godine, Iran je prekinuo sve diplomatske i trgovačke veze s Izraelom, a islamistička vlada Irana ne priznaje legitimitet Izraela kao države. Homeini je bio ne samo antžidvoski nego i antizapadno orijentiran, za SAD je govorio da su “Veliki Sotona” a Izrael je bio mali Sotona. Prvi čin revolucionara je bio bez presedana u povijesti civiliziranog svijeta – napadnuto je američko veleposlanstvo, a osoblje preko godinu dana držano za taoce, dok su neki jednostavno ubijeni.
No stvari su se dodatno pogoršale početkom 90-ih, nedugo nakon raspada Sovjetskog Saveza i poraza iračke vojske tijekom operacije Pustinjska oluja. Irak je godinama bio u ratu s Iranom za prevlast u regiji, a padom Saddamovog režima Iran i Izrael ostaju jedine prave velike vojne i političke sile Bliskog istoka, te stvaraju novu bipolarnu strukturu moći u regiji.
Taj rivalitet je zadnjih godina vidljiv u Siriji, gdje su ključnu pomoć održavanju na vlasti predsjedika Asada dali dragovoljci iz Irana, odnosno borci Hezbollaha, Alahove stranke. Šiitski Hezbollah ima središte u Libanonu, ali je u stvari najjači u Iranu. Osim Sirije, među saveznike odnosno pomagače Hezbollaha se ubrajaju redom države s kojima si SAD baš i nisu dobre – od Sjeverne Koreje i Rusije, do Kube i Venecule. Nedavno bombardiranje Sirije zbog navodnog korištenja bojnih otrova je, također, bili upereno ne protiv Rusije – njihove instalacije nisu gađane – nego, kako su analitičari primijetili, protiv Hezbollaha i Irana.
Saudijska Arabija – vehabijska monarhija koja podržava terorizam, bliska zapadnim demokracijama
S druge strane je vehabijski režim u Saudijskoj Arabiji, tu su stvari malo složenije. Prije izbora, Trump je govorio kako mu se ne dopada to što vidi u Saudijskoj Arabiji, a čak je i nakon izbora dao deklasificirati dio dugo zapečačenog izvješća istrage o napadima 9/11 iz kojeg se vidi da je Saudijska Arabija bila povezana s tim napadima. No vjerojatno pod pritiskom političara u Washingtonu i obavještajnih službi njegov kurs prema Saudijskoj Arabiji se promijenio, i ona ostaje najznačajniji saveznik SAD u islamskom svijetu.
Sunitski, vehabijski režim je ne samo u sukobu s Iranom zbog vjere i zbog toga što kraljevska obitelj u Rijadu ne želi revoluciju poput one u Teheranu, gdje bi mule preuzele vlast od doduše vjerski još radikalnije obitelji Saud, i uvele islamsku demokraciju, nego i drugih razloga.
Iran i Saudijska Arabija nemaju diplomatske odnose nakon napada na Saudijsko veleposlanstvo u Teheranu 2016. godine. Osim spomenutih sunitsko-šiitskih razmirica, odnose kvari i ambicija obje države da budu lideri islamskog svijeta, politika izvoza nafte i odnosi s Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim zemljama. Iako su i Saudijska Arabija i Iran muslimanske zemlje s islamskim zakonodavstvom i režimom, njihovi su odnosi puni neprijateljstva, napetosti i sukoba, zbog razlika u političkim agendama. Saudijska Arabija je desničarska konzervativna sunitska islamska kraljevina s tradicijom bliskih veza sa Sjedinjenim Državama, Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom. Iran je šiitska islamska republika osnovana u anti-zapadnoj revoluciji s bliskim vezama s Rusijom i Kinom.
Nafta u pozadini priče
Obje zemlje su veliki izvoznici nafte i plina ali vode drukčije energetske politike. Saudijska Arabija, sa svojim velikim rezervama nafte i manjim stanovništvom, vidi svoj interes u dugoročnom poslovanju s umjerenim cijenama dok Iran forsira visoke cijene zbog niskog životnog standarda s obzirom na nedavne sankcije.
U Sirijskom građanskom ratu Iran je vojno podržao sirijsku vladu milijardama dolara i vojnom pomoći, dok je Saudijska Arabija bila glavni sponzor “umjerenoj oporbi”. Dakle, jasno je da Iran čvrsto stoji uz Rusiju, a to ga čini najvećim američkim neprijateljem: Trump sigurno neće udariti izravno na Rusiju, ali će vršiti pritisak na njene saveznike na Bliskom istoku, prije svega Iran i Siriju.
Nesporno je da će Trumpov izlazak iz sporazuma podići cijene nafte što, ironično, najviše odgovara Iranu i Rusiji, a najmanje Izraelu i SAD-u jer viša cijena nafte poskupljuju ponovnu izgradnju američke industrije koja je dio Trumpovog plana.
Ukratko, Iran je najveći saveznik američkog i izraelskog trenutno najvećeg neprijatelja – Rusije, a dobri su si i s Kinom. U to ime, Izrael će otrpjeti i više cijene nafte o čijem je uvozu posve ovisan, pa i SAD. Ovo također otvara i mogućnost zračne intervencije SAD protiv Irana pod izgovorom “uništavanja atomskih postrojenja u Iranu”, jer kopnena invazija na tako veliku zemlju vjerojatno ipak ne bi bila pametna. Gubitnik je prije svega EU, kako politički tako i ekonomski zbog očekivanog rasta cijena nafte.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
