Iako se Sjedinjene Države u Iraku i u Siriji bore protiv istog neprijatelja, Islamske države, to ne znači da bojišta u tim zemljama imaju mnogo toga zajedničkog.
Islamska država meta je u obje zemlje, a Sjedinjene Države jedna su od zemalja koja u obje provodi zračne udare. Ali tu otprilike sve sličnosti završavaju, jer Amerikanci moraju pregovarati sa šarolikim i kompliciranim popisom saveznika, i na zemlji i u zraku, i istovremeno spriječiti džihadiste da prošire i učvrste svoj islamski kalifat.
Amerikanci se nadaju da će to uspjeti bez izlaganja svojih vojnika vatrenoj liniji, ali i zaštititi tisuće civila koji su i dalje pod izravnom prijetnjom ekstremista, unatoč zračnim napadima.
Pažnja je zadnjih dana većinom usmjerena na Kobane, grad u kurdskom području na sjeveru Sirije. Tamošnje se snage bore s džihadistima dva tjedna i suočene su s porazom. Iako ih se bombardira, ekstremisti su i dalje na samo nekoliko kilometara od grada.
“Amerikancima je vrlo teško provesti opsežne zračne udare i izbjeći civilne žrtve”, kaže Matthew Henman, viši analitičar Jane’s Information grupe.
Civilne žrtve bilo bi teško objasniti arapskom svijetu i mogle bi naštetiti odnosima Sjedinjenih Država i njezinih partnera u zemljama Zaljeva koji su se pridružili koaliciji protiv Islamske države.
Lokalni kurdski borci traže veću potporu da se othrvaju napredovanju Islamske države iako analitičari kažu da se može očekivati samo ograničena zračna pomoć.
U međuvremenu stižu izvješća o brutalnosti ekstremista Islamske države. Dok osvajaju sve više teritorija sirijskih Kurda, raste zabrinutost o tome kakva bi sudbina mogla dočekati one koji ostanu u područjima koja su džihadistima pružala žestok otpor.
Više od 160 tisuća izbjeglica stiglo je u Tursku, od kojih su mnogi teška srca ostavili svoju stoku. Neki su muškarci ostali kako bi oko Kobanea štitili svoje farme, jedini im izvor prihoda.
Situacija je potpuno drugačija u Iraku.
Gotovo svi zračni udari koalicije dosad, počevši od prvih u kolovozu, bili su u Iraku, zemlji iz koje IS potječe. “U Siriji udari su više namijenjeni uništavanju objekata i opreme. U Iraku su to taktični zračni napadi, kojima se udari kombiniraju s pritiskom kopnene vojske, koristi se brojčana nadmoć kako bi se promijenila situacija na terenu”, rekao je Henman.
To otkriva i drugu veliku razliku između Iraka i Sirije – partnere na terenu.
U Iraku, napadi na Islamsku državu mogu se koordinirati s iračkom vojskom i kurdskim pešmergama, koji su s Washingtonom surađivali i ranije.
U Siriji, međutim, kurdske su snage povezane s Kurdistanskom radničkom strankom, koju Zapad i Turska smatraju terorističkom organizacijom.
Umjereni pobunjenici s kojima su Amerikanci surađivali u Siriji, pripadnici Slobodne sirijske vojske, daleko su od trenutačnog epicentra sukoba u Kobaneu. Bez dobre suradnje s kurdsko-sirijskim borcima teško je pribaviti kvalitetne obavještajne podatke.
Glasnogovornik Pentagona admiral John F Kirby rekao je da se džihadisti prilagođavaju zračnim napadima, mijenjaju taktiku i više djeluju u potaji. “Nije nitko rekao da će ovo biti lako ili brzo i nitko se zbog zračnih napada ne može uljuljkati u lažni osjećaj sigurnosti. Ne možemo ih izbombardirati do neprepoznatljivosti”, rekao je Kirby i pozvao na “strateško strpljenje”.
To govori da Amerikanci, koji za razliku od Britanaca i Francuza napadaju džihadiste u obje zemlje, a ne samo u Iraku, igraju dugu igru. Ali to neće zadovoljiti sve, posebno ne Kurde u Kobaneu, koji traže hitna rješenja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa