Ne volim UN, s razlogom. Prema mome iskustvu ne postoji toliko neefikasna, lobistički premrežena i u krajnjem rezultatu besmislena birokracija kao što je to UN-ova. Niti postoji međunarodna organizacija s tolikim raskorakom između riječi i djela. Organizacija koja zagovara zaštitu slabih država od samovolje jakih, a u praksi funkcionira kao zaštitnica jačih i zaštitnica agresora na štetu žrtve. Zagovara ljudska prava, a stvarno čuva i brani diktatore. Zagovara pravdu, a daje legitimitet i legalizira nepravdu.
Ne govorim to napamet, već temeljem četverogodišnjeg iskustva dopisnice UN-a u Ženevi u vrijeme mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji.
Da je proces ostavljen na upravljanje UN-u,Mile Martić bi danas u svojoj rezidenciji na Karinskom moru primao svojeg premijera Alaksandra Vučića, uz zvuke Marša na Drinu. Zato se nadam da će Donald Trumpispuniti obećanja i napraviti mali uragan i na East Riveru, koji će se zatim u valovima proširiti i na ženevsku Palaču naroda i druge UN-ove podružnice. Barem da prorijedi i protrese tu mrežu trećerazrednih, samodovoljnih i sebeljubivih međunarodnih birokrata.
Laž, laž, laž
I dok ovih dana boravim u New Yorku zbog snimanja filma o kardinalu Stepincu, istinski sam sretna što me ništa ne vodi prema UN-ovom sjedištu na East Riveru, što smo danas u poziciji ljutiti se na birokraciju EU-a ili NATO-a. Koja je za UN administrativni Mont Everest.
Ali, iako Hrvatska već dugo nije tema izvanrednih sjednica Vijeća sigurnosti, niti rezolucija Opće skupštine, uenovski duh nas i dalje prati. Jedan od njegovih oglednih primjeraka možete pronaći na internetskim stranicama UN-ova suda za bivšu Jugoslaviju, nama poznatijeg kao Haaški sud. Eto kako taj sud “Ujedinjenih nacija”, na “bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku” objašnjava neupućenima “sukobe” na području bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća.
Kaže: “Početkom 1990-ih godina Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od najvećih, najrazvijenijih i najraznolikijih država na Balkanu. To je bila nesvrstana federacija koja se sastojala od šest republika… Jugoslavija je bila mešavina etničkih grupa i religija, od kojih su pravoslavlje, katoličanstvo i islam bile najzastupljenije.
Paralelno sa slomom komunizma i paralelnim buđenjem nacionalizama u istočnoj Europi krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, Jugoslavija je prolazila kroz period intenzivne političke i ekonomske krize. Centralna vlast je slabila dok je militantni nacionalizam naglo jačao. Pojavile su se brojne političke partije koje su s jedne strane zagovarale potpunu nezavisnost republika, a s druge veća ovlašćenja za pojedine republike unutar federacije. Politički vođe su koristili nacionalističku retoriku da bi podrivali zajednički jugoslavenski identitet i hranili strah i nepoverenje među različitim etničkim grupama…”
Ako možda niste primijetili, poneseni ovim nostalgičarskim opisom bivše Jugoslavije na službenoj stranici UN-ova međunarodnog kaznenog suda, na službeno nepostojećem jeziku (koji je zapravo srpski) najprije se apologetski veliča bivša Jugoslavija – najveća, najrazvijenija, najraznolikija. I k tome nesvrstana.
Negira se državnost bivših republika, pa tako i Hrvatske, a narodi pa tako i Hrvati se svode na etničke grupe (mešavina etničkih grupa i religija). A to nije samo suprotno povijesnim činjenicama, već je suprotno i zaključcima Badinterove komisije prema kojima su bivše republike (uključujući i Hrvatsku) bile nositelji državnosti koju su prenijele na zajedničku državu – Jugoslaviju.
Zaključci Badinterove komisije su bili pravni temelj svim kasnijim dokumentima UN-a, koji su se ticali problematike proizišle iz bivše Jugoslavije. Na službenim stranicama Haaškog suda ti su temelji jednostavno bačeni u koš. Uz to, u ovom povijesnom sažetku prešućeno je primjerice da je bivša Jugoslavija bila jednopartijska komunistička diktatura.
Povijest SKPJ
Čak štoviše, u maniri klasične boljševičke retorike, slom komunizma, višestranački sustav, demokracija i nacionalno buđenje se tretiraju kao nešto strašno – militantni nacionalizam. Demokratski izabrani lideri (Tuđman, Kučan, Izetbegović) svrstani su uz bok velikosrpskom partijskom apartčiku Slobodanu Miloševiću, pod egidom – politički vođe. A onda su ti vođe podrivali zajednički jugoslavenski identitet…
Ako vas ovo podsjeća na kratki povijesni pregled s potpisom Uprave bezbednosti JNA ili možda SK Pokreta za Jugoslaviju, u pravu ste. Slom komunizma i raspad Jugoslavije su na službenim stranicama UN-ova međunarodnog kaznenog suda prikazani upravo iz njihove vizure. U ovom kratkom opisu sukoba (cijeli tekst na stranici http://www.icty.org/bcs/o-mksj/sta-je-bivsa-jugoslavija/sukobi) nalazi se, naravno, i Hrvatska.
Ali nema u njemu velikosrpskog projekta, pokretača svih sukoba. Do sukoba je došlo tako što je Hrvatska proglasila neovisnost, ali nakon toga povlačenje JNA iz Hrvatske nije proteklo s tako malo krvi kao povlačenje iz Slovenije.
A onda je prilično velika srpska manjina u Hrvatskoj otvoreno odbacila vlast novoproglašene hrvatske države pozivajući se na pravo da ostanu u okviru Jugoslavije, uz pomoć JNA i Srbije su organizirali pobunu, proglasili svoju državu na gotovo trećini teritorija, iz koje su “proterani Hrvati i ostali nesrbi tokom nasilne kampanje etničkog čišćenja”.
Kako je pravomoćna presuda Gotovini i Markaču skinula krimen s oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Oluja, autoru je preostalo tek ustvrditi da su hrvatske vlasti bile “rešene da ponovo uspostave vlast na svojoj teritoriji i da je tokom velikog egzodusa na desetine hiljada Srba bežalo pred nastupajućim hrvatskim snagama ka delovima BiH pod srpskom kontrolom i dalje ka Srbiji”.
No onda dolazimo do sukoba u BiH (koji) je bio najkrvaviji od svih koji su se desili nakon raspada Jugoslavije. Pravomoćna presuda šestorici Hrvata, koja je zapravo presuda hrvatskoj državi, vojsci i HDZ-u, tek se očekuje i tim ozbiljnije treba uzeti ovaj pregled sukoba koji kaže: “Vođe Srbije i Hrvatske su se tajno sastali već 1991. godine i dogovorili o podeli Bosne i Hercegovine, ostavivši Muslimanima malu enklavu”.
A mi spavamo…
Teza koju su plasirale obavještajne strukture JNA, poznatije pod kolokvijalnim nazivom KOS, postala je povijest na službenim stranicama UN-ova suda. Svi službeni dokumenti UN-a (rezolucije Vijeća sigurnosti, rezolucije Opće skupštine), dokumenti koji su od UN-a prihvaćeni kao temelj za odlučivanje (zaključci Badinterove komisije o raspadu i razdruživanju bivše Jugoslavije) poništeni su tom povijesnom prikazu nadahnutom argumentacijom KOS-a, Slobodana Miloševića i velikosrpske politike.
No, gledajući izdaleka prema East Riveru, pitam se nisam li ipak suviše kritična prema UN-u i njegovoj administraciji. Jer i Hrvatska ima svoju administraciju: diplomatska predstavništva pri UN-u, u Haagu, obavještajne službe, ured za suradnju s međunarodnim sudovima ima administraciju koja je dužna pratiti što im o državi piše na službenim stranicama suda.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa