Moramo priznati da smo usvojili previše naivan pristup prema Rusiji i temeljili naša očekivanja o njezinu funkcioniranju na krivim osnovama. Trebali smo slušati naše poljske i baltičke prijatelje koji su živjeli pod sovjetskom vladavinom, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.
Tako je tjedan europskog kajanja u utorak pred Europskim parlamentom (EP) otvorila mlada finska premijerka Sana Marin. Samo dan poslije, kajanju se na najvišoj EU razini, u svojem godišnjem obraćanju EP-u, pridružila predsjednica Europske komisije (EK) Ursula von der Leyen.
(…)
Da se oslanjao na pomoć svojih “europskih prijatelja”, osobito onih vojno najmoćnijih poput Njemačke i Francuske, Volodimir Zelenski danas bi bio ili pod zemljom ili, u najboljem slučaju, u nekoj drugoj zemlji. Zato ne budimo naivni – postavimo ovaj novi val europskog kajanja u njegov realni kontekst. Zašto baš sad? Je li prepuštanje Ukrajine Putinu uistinu bio europski grijeh iz neznanja? I koliko je današnja potpora, uključujući i predsjednicu EK, istinska, iskrena i trajna?
Vremenski okvir europskog kajanja
Vremenski okvir europskog kajanja odredila su dva gotovo istodobna događaja: uspješna kontraofenziva ukrajinske vojske duž istočne bojišnice, baš uoči susreta ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog vođe Xi Jinpinga na marginama summita Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u Samarkandu (Uzbekistan). Ukrajinski vojni uspjesi još uvijek su jako daleko od vojne pobjede nad ruskom okupacijskom vojskom. No oni su pokazali koliko je ukrajinska vojska ojačala svoje kapacitete, ne samo u oružju nego i u usvajanju zapadnih (čitaj: američkih i britanskih) strategija i taktika ratovanja. Uz vraćeni teritorij, oni donose Ukrajini značajnu psihološku prednost i upravo suprotno djeluju na rusku stranu.
I drugo, iako se ne može govoriti o vojnoj pobjedi, taj preokret stanja na terenu otvara (još daleki!) put prema početku ozbiljnih mirovnih pregovora. To što se taj vojni preokret dogodio upravo uoči susreta Putina i Xija možda i nije baš sasvim dar s neba, nego dijelom i rezultat vojno-političkog planiranja.
Distanca Pekinga
U svakom slučaju, olakšao je kineskom vođi djelomično distanciranje od Putinove ukrajinske “specijalne operacije”. I sam Putin, koji je osobno predestinirani gubitnik svoje “specijalne operacije”, bio je prinuđen odnose s Pekingom kvalificirati kao “balansirane”, za razliku od posljednjeg razgovora s Xijem uoči invazije na Ukrajinu, kada se pohvalio “bezgraničnim partnerstvom” s Kinom.
U budućem globalnom definiranju mirovnog rješenja za Ukrajinu Peking će očito preuzeti zaštitu ruskog interesa, no unaprijed pokazuje da nema namjeru nositi politički teret Putinove “specijalne operacije”. S druge strane, SAD – uz UK kao desnu ruku i NATO kao sredstvo – potvrdio se kao jedini istinski vođa Zapada, kojem nije u interesu Rusiju sasvim oslabiti ili je sasvim prepustiti Kini. Uz tako podijeljene uloge, nakon što je europska (čitaj njemačka) politika ekvidistance prema Rusiji i SAD-u doslovce bankrotirala, EU nema kud nego se vratiti u transatlantski zagrljaj, priznati svoje grijehe i čvrsto se svrstati uz Ukrajinu. Baš kao što je von der Leyen učinila ovih dana.
Kratkovidan koncept
Europsko neznanje ili nepoznavanje ruskih, odnosno Putinovih namjera pritom je najvećim dijelom tek alibi priča. Rasplesana Sana Marin vjerojatno uistinu nije znala, ali je u pravom trenutku povukla pravi potez – uvela Finsku u NATO. No Ursula von der Leyen kao bivša njemačka ministrica obrane nije mogla ne znati. Jer upravo je za njezina mandata njezina politička mentorica i šefica, kancelarka Angela Merkel, forsirajući plinovod Sjeverni tok 2, svim upozorenjima unatoč, vodila Njemačku i Europu u potpunu ovisnost o ruskoj energiji.
(…)
No politički koncepti ne mijenjaju se preko noći, a osobito ih ne mogu promijeniti njihovi (bivši) protagonisti. Zato ne čudi što unatoč deklarativnoj potpori Ukrajini njemački kancelar Olaf Scholz (također jedan od protagonista) uporno izbjegava Ukrajini poslati tražene borbene tenkove Leopard. Umjesto njih šalje im vojne transportere. To je ipak korak naprijed u odnosu na medicinske zavoje i kacige koje im je slao na početku ruske invazije. Ali i pokazuje koliko je ovo naglašeno njemačko presvlačenje u boje ukrajinske zastave zapravo potez iz političke nužde. Za istinsku promjenu paradigme potrebna je ipak neka nova politička generacija, zaključuje Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa