Sastanak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića sa Srbima iz susjednih država održan je u Gradskoj kući u Novom Sadu prošli tjedan, a zaključak je da će Republika Srbija više se zalagati za položaj Srba u tzv. regiji, kako je naglasio Vučić. Povodom tog događanja glavni tajnik Predsjedništva Srbije Nikola Selaković rekao je za RTS da će na jesen Srbija i Republika Srpska izaći sa deklaracijom o zajedničkom nacionalnom djelovanju i definiranju minimuma nacionalnih principa za opstanak srpske nacije i naroda.
Selaković je rekao da to neće biti samo deklaracija, već i neka vrsta PROGRAMSKOG dokumenta.
Objasnio je da će izaći na jesen, 25. ili 26. studenog, „kada ulazimo u stotu godišnjicu pripajanja Srijema, Banata i Bačke Kraljevini Srbiji“ ili 1. prosinca povodom nastanka Kraljevine SHS, preimenovane 1929. u ime Jugoslavija.
Memorandumske ideje koje su opasne za Hrvatsku?
Dovoljno za paljenje crvenih lampica u Hrvatskoj i osvješćivanja o čemu se zapravo radi. U istom kontekstu ide više stvari: famozna zajednička deklaracija Srbije i Srba izvan Srbije koji su bili glavni ratni huškači i inicijatori pobuna koje su dovele do brojnih ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Deklaracija će namjerno biti proglašena na stotu obljetnicu pripajanja Srbiji tada hrvatskih i mađarskih zemalja Srijema, Bačke i Banata kao ratnog plijena iz I. svjetskog rata, pošto te zemlje do tada nikada nisu bile dio Srbije.
A osobit naglasak je stavljen na 1. prosinca kao dan osnutka Jugoslavije, države u kojoj su Srbi nasiljem dominirali 70 godina, smatrajući je svojim ratnim plijenom i prelaznom etapom ka stvaranju Velike Srbije, što su i pokušali realizirati 1991. godine.
Ne treba biti previše mudar da se uoči da se u pozadini ovoga krije mnogo više od obične deklaracije, te da memorandumske ideje u Srbiji nikada nisu umrle. Dapače, nacionalističko vodstvo u Srbiji u zadnjih deset godina huškački organizirano djeluje prema zemljama koje su bile žrtve njihove agresije (Hrvatska, BiH, Kosovo, pa i Crna Gora). Njihovi vodeći političari su aktivno sudjelovali u agresijama na te zemlje, pa je ovo samo nastavak te iste politike.
Dok Vučić tvrdi da je deklaracija „benigna“ i da će imati veliki odjek u svijetu, Milorad Dodik za srbijanske “Novosti” o deklaraciji govori puno agresivnije:
„Kad god Srbi pokušaju da se zaštite, neprijatelji nas optužuju za nacionalističke aspiracije. A što je sa njihovim aspiracijama koje su bile usmjerene k tome da istjeraju Srbe, kao što su ih iz Hrvatske istjerali “Olujom”, ili iz Sarajeva, u kojem je bilo 157.866 Srba po popisu iz 1991., a 2013. samo 1.333. Istjerani smo i pobijeni na mnogim drugim mjestima, imamo suvereno pravo da odlučujemo kao narod o svojoj sudbini, i deklaraciju treba promatrati samo na taj način“.
A što kaže Milorad Pupovac o svemu?
„Položaj Srba u regiji bivše Jugoslavije zahtijeva pojačanu brigu i ozbiljno unapređenje, tako da Srbija i Republika Srpska imaju razlog i obvezu da se posvete tom pitanju“, rekao je nedavno Srni predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac.
Pupovac smatra da je Srbija u značajnoj mjeri, iz različitih razloga, to pitanje “tretirala izvan kruga važnih pitanja”, ali da se nada da će se to početi mijenjati.
“Ne znam koji je mogući sadržaj deklaracije, ali je sasvim sigurno da je neophodno stvoriti instrumente, sredstva, programe i politike koje će pomoći da se u odnosima u zemljama u regiji i dijelovima srpskog naroda i njihovih institucija koje su u tim zemljama manjine, ti programi prihvate kao nešto normalno”, rekao je Pupovac.
“Sigurno ću dati doprinos deklaraciji ukoliko budem u prilici”, rekao je Pupovac.
On je ocijenio da postoji niz dodirnih točaka kada je riječ o položaju Srba u tzv. regiji i da ima osnove za razmjenu iskustva, kao i da se u razgovorima sa predstavnicima Vlade i predsjednika Srbije predloži ono što je važno za položaj Srba u pojedinim zemljama tzv. regije.
Pupovac smatra da postoji popriličan broj pitanja koja se odnose na položaj Srba, kao i da Srbija prema međunarodnim dokumentima i međudržavnim ugovorima ima i znatne mogućnosti da se time bavi.
A što kaže Davor-Domazet-Lošo?
“Razlika u ciljevima Memoranduma SANU (program akademika napisan u vrijeme Jugoslavije u cilju stvaranja Velike Srbije) i Memoranduma 2 nema. Ciljevi su, naime, ostvarivanje velikosrpskih teritorijalnih pretenzija. Osnovna razlika je u sredstvima provođenja takve politike. Slobodan Milošević odabran je da provede Memorandum SANU-a i to vojnim sredstvima. Taj pokušaj je završio porazom – vojnom operacijom “Oluja” te vojnim operacijama Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini. No, velikosrpska politika nije odustala od ciljeva. Pošto je u strateškim dokumentima Srbija proglašena agresorom, cilj je kako se iz toga izvući. Iza srpske politike stoji Velika Britanija, a Hrvati pobjeđuju tu geopoltiku. Sada je potrebno ciljeve ostvariti u miru i to je pravi razlog nastanka Memoranduma 2. Provedba planova iz Memoranduma 2, međutim, više nije vojnim, već političkim sredstvima”, kaže admiral Domazet Lošo.
Admiral Domazet pojašnjava tko su provoditelji teza iz Memoranduma 2: ” U Hrvatskoj je provoditelj aktualna vlast od 2000-e nadalje. Glavni cilj je promijeniti karakter Domovinskog rata – Srbija više nije agresor, a onda se Domovinski rat pretvara u građanski rat. Takve teze su pale na Haškom sudu, ali se u medijski prostor i dalje ubacuju teze o građanskom ratu. Važno je napomenuti da Memorandum 2 i dalje govori o “srpskim zemljama” i tu je apostrofiran Vukovar.” pojašnjava admiral Domazet Lošo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa