Ako uzmemo u obzir da je prostor Vareša oduvijek bio naseljen – još od vremena Rimljana – onda se može pretpostaviti da je teških trenutaka za ovdašnje stanovništvo bilo mnogo. Međutim, uvjeti života za Vareš, njegovu katoličku zajednicu i hrvatski narod u njemu, nikada nisu bili nepovoljniji nego što je to danas i posljednjih nekoliko godina, od rata naovamo. Malo toga ulijeva povjerenje da će u doglednoj budućnosti biti drugačije. Među Hrvatima vareškog kraja ostaje tek sjećanje na prošla vremena, kojih se ovdje malo tko ne sjeća s ponosom i sjetom.
Podaci govore da je u župi sv. Mihovila u Varešu, pred početak rata, 1990. godine bilo nešto malo manje od šest tisuća katolika. Većina njih je bila zaposlena i svi su živjeli sasvim solidno. A onda je došao rat i od tada Vareš i vareški Hrvati pamte malo dobroga. Hrvati su se brzo organizirali u obrani grada i svojih sela i u tome bi zasigurno i uspjeli da se u rat nisu umiješala dva najraširenija oblika života u simbiozi u svakom ratnom vremenu – šverc i politika.
Situacija se zakomplicirala dolaskom protjeranih Hrvata iz Kaknja, točno na blagdan sv. Ante Padovanskog, 13. lipnja 1993. Odjednom je u Varešu bilo više od 25 tisuća Hrvata.
U jesen 1993, na Vareš kreće 10 tisuća pripadnika Armije BiH. To je za malobrojne Hrvate bio znak za povlačenje i to se dogodilo 2. studenoga 1993. Hrvatski su se branitelji smjestili u selu Daštansko iznad Vareša, u nekoj vrsti tampon zone, a civili su bili prebačeni u Kiseljak. Od tog dana, proći će gotovo pet godina prije nego što su se vareški katolici mogli vratiti u svoje stanove i kuće, u svoj grad. U vrijeme protjerivanja, na župi su bili župnik fra Mišo Mrljić, te kapelani fra Ilija Piplica i fra Mato Topić. Fra Mato je poslan s narodom u Kiseljak da organizira smještaj i boravak vjernika.
Smirivanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba, u Varešu je 1996. formirana prva zajednička vlast, ali povratak je bio neprestano opstruiran od strane Bošnjaka,
Uz veliku pomoć Međunarodne zajednice i misije OESS-a u Bosni i Hercegovini, godine 1998. uspio je povratak Hrvata u Vareš. Počelo se s vraćanjem imovine, stanova i kuća. Iako je povratka bilo i ranije, tek tada su se stvari počele odvijati mnogo povoljnije nego do tada. Fra Mato Topić već je bio imenovan župnikom u Varešu. Vodio je Caritas, 1998. je osnovao pučku kuhinju Kruha Sv. Ante, koja još uvijek hrani mnoge i Hrvate i Bošnjake. Bilo je to vrijeme opće neimaštine i svaka je pomoć bila dobrodošla. S radom je počeo radio Bobovac a osnovana je i podružnica HKD Napredak.
Nakon toliko vremena, u Vareš se vratio hrvatski narod a s njime i jedan poseban duh, bez kojeg Vareš niti jest niti bi bio isti grad.
Broj Hrvata u Varešu smanjen za oko 68 posto
Danas općina Vareš broji 9600 stanovnika od kojih je 2600 Hrvata, dok ih je, prema popisu iz 1991. godine, bilo 9016, dakle riječ je o smanjenju broja Hrvata za oko 68 posto. Bošnjaci su većina, zato i čudi pobjeda jedne hrvatske opcije (HDZBiH) na lokalnim izborima u listopadu prošle godine.
Najveći problem s kojim se danas susreću vareški katolici jest velik broj starih, bolesnih i siromašnih. Podaci sve govore: od početka 1996. pa do kraja 2007. u župi Vareš je kršteno 285 djece a umrlo je 824 vjernika. Osnovna škola bilježi također negativne rekorde po broju upisane djece u prvi razred. Podatci iz 2014. godine govore od prvog do četvrtog razreda škola broji tek 81 dijete, i to zajedno s područnim školama na Pogaru, Pržićima, Vijaci i Oćeviji! Od petog do osmog razreda ih je oko 90, srednjoškolaca je 58. Studenata je 47 i oni su uglavnom na studiju u Sarajevu, Mostaru, Rijeci i Zagrebu. Sve to govori da se Vareš polako pretvara u starački dom u kojemu je život postao borba za preživljavanje. Mnogi od njih žive zahvaljujući rodbini koja živi u inozemstvu, razasuta od Amerike, preko Europe pa sve do Australije.
Unatoč teškoj trenutnoj gospodarskoj situaciji, postoji veliki potencijal za razvoj općine u području turizma i ekološke poljoprivrede. „Brojni raseljeni Varešani diljem svijeta i dalje su snažno vezani uz svoj rodni kraj tako da nas raduje da već sada imamo primjere Hrvata – pripadnika treće generacije iseljenika da se vraćaju u domovinu svojih predaka. Njihov entuzijazam, znanje će zasigurno biti dodatan motor za nove razvojne inicijative a ulaganje u mlade ljude i njihovo obrazovanje bit će jedan od prioriteta“ – istaknuo je nedavno načelnik općine Vareš, Zdravko Marošević.
Ono što nesumnjivo najviše može utjecati na budući život u Varešu jest ponovni gospodarski razvoj i prometna povezanost Vareša. Danas je Vareš prometno izoliran, iako se trenutno radi na obnovi regionalnog puta Breza–Vareš. Politika je danas, uostalom, kao i svugdje na području BiH, umjesto bavljenja javnim dobrom, postala osobni interes. Gospodarski uzlet Vareša, osobito nakon II. svjetskog rata, oslanjao se na prirodna bogatstva koja Vareš krije u svojim brdima: procjenjuje se da je u njima oko 200 milijuna tona željezne rude. Vareška je željezara, kojoj su preteče bili poznati vareški majdani, izgradila Zenicu koja se sada, kao središte Zeničko-dobojske županije, malo brine za Vareš i njegove potrebe. Polurazrušena i napuštena postrojenja, podsjetnik na stara vremena u kojima su svaki dan radile tisuće ljudi, stoje kao podsjetnik na neka druga, bolja vremena.
Život u Varešu ide dalje. Povratak nije završen. Sve dok postoje oni koji sanjaju dolazak u svoj kraj, koji ga vole i rado posjećuju.
