Sredina je dana, a Edward Kean, kanadski ribar koji sada traga za santama leda odlomljenim s grenlandskih glečera, dobre je volje.
Šezdesetogodišnji kapetan ribarskog broda “Green Waters” spazio je svoj idući ulov – visok je na desetke metara i pluta nedaleko od obale Newfoundlanda.
“Vrlo lijep komad leda”, kaže Kean. Isplovljava svakoga jutra u zoru i s još trojicom članova posade kreće u lov na svoje ‘zlato’ – sante leda.
Time se bavi više od 20 godina i dobro zarađuje prodajući lokalnim kompanijama vodu koju dobije topljenjem ledenih gromada. Biznis mu ide ruku pod ruku s globalnim zagrijavanjem.
Ali težak je to posao. Dani su dugi, a ‘žetva’ nije laka.
Do ove sante, koju je prvo primijetio na satelitskoj snimci, morao je ploviti 24 kilometra.
Da ‘ubiju’ vrijeme, članovi posade šale se na živopisnom lokalnom dijalektu – engleskom jeziku sa irskim i škotskim primjesama.
“Čak ih i ja ponekad ne razumijem”, smije se kapetan koji živi u St John’su, glavnom gradu kanadske pokrajine Newfoundland i Labrador.
Nakon što je stigao u podnožje golemog ledenog zida u zaljevu Bonavista, Kean uzima pušku i ispaljuju harpun prema ledenoj masi, nadajući se da će odlomiti koji komad.
Jednom, drugi put, treći. Posada napeto čeka, a led ostaje u jednom komadu. “Nekad uspije, nekad ne”, kaže Kean.
Utrka s vremenom
U ovom poslu vrijeme je novac. Sante se “ljeti jako brzo tope” i čim otplutaju podalje od Newfoundlanda počinje utrka s vremenom, objašnjava Kean.
“U Newfoundlandu to je kao otpali list. Za nekoliko tjedana će se otopiti i tako ponovo vratiti u prirodu”, rekao je.
“Mi zato ne štetimo okolišu, ništa mu ne otimamo, samo koristimo najčišću vodu koja postoji”.
Dvojica članova njegove posade motornim čamcem kruže oko ledenog brijega i traže komade koje bi mogli odlomiti.
Opremljeni motkom i mrežom kupe dragocjene dijelove, svaki težak tonu ili dvije, i privežu ga na kuku dizalice smještene na ribarskom brodu.
Kean potom podiže komade iznad palube i spušta ih u kontejnere zapremine tisuću litara, u kojima će se topiti u idućim danima.
Osamdeset kuna za bočicu vode
Posada u punoj sezoni, od svibnja do srpnja, prikupi oko 800.000 litara vode koju prodaju lokalnim tvrtkama za dolar po litri. A one je potom prodaju na tržištu kao “najčišću vodu” koja se može dobiti za novac.
Jedan od njegovih kupaca, tvrtka Dyna Pro, prodaje vodu u staklenim bočicama po cijeni od 16 kanadskih dolara (80 kuna). Ciljaju na bogatu klijentelu i nadaju se da će se proširiti posao na inozemnom tržištu.
“Upravo smo došli do nekih kupaca na Bliskom istoku”, kaže menadžer tvrtke Kerry Chaulk.
Popularna vinarija Auk Island Winery, smještena u turističkom selu Twillingateu, vodu s ledenih santi koristi za proizvodnju vina. Boca može koštati i do 90 kanadskih dolara.
“Koristimo se tom vodom jer je najčišća i najbistrija na planetu”, kaže jedna od zaposlenica Elizabeth Gleason. “I pruža iskonski okus s čime god da je spojite”.
Ali ima to i svoju lošu stranu. Iako on za to nije kriv, Keanov posao cvjeta zbog globalnog zagrijavanja. Stručnjaci kažu da se Arktik zagrijava triput brže nego ostatak planeta.
Unatoč poslovnom uspjehu, posada Green Watersa koristi se oruđem koje se nije mijenjalo desetljećima, motkama, mrežama, sjekirama.
“Težak je to fizički posao i nitko ne ostaje dugo”, kaže Kean koji je prisiljen zbog toga često mijenjati članove posade.
“Meni je šezdeset i nadam se da ću izdržati još koju godinu, ali vrijeme i meni curi”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa