Sam Mostar je pao u ruke partizana 14. veljače 1945., a slijedeće dane i mjesece obilježili su veliki partizanski pokolji Hrvata i muslimana (danas Bošnjaka) u gradu i okolici.
Ovih dana su provokatori iz cijele BiH, pa i država bivše Jugoslavije s petokrakama i zastavama Jugoslavije došli provocirati preživjele žrtve partizanskih logora, kao i potomke žrtava koji su se suprotstavili tom komunističkom licemjerju.
Zašto je Mostar bio važan partizanima ?
Okosnicu obrane Mostara činile su 369. ‘Vražja’ divizija i 9. ustaško-domobranska divizija vojske NDH te razne manje posadne postrojbe njemačkog Wehrmachta, ukupno oko 15 000 vojnika.
Mostar je bio ključno uporište u njemačkoj obrambenoj ‘Zelenoj liniji’ na južnom krilu, koja je štitila povlačenje grupe armija “E” iz Grčke i Srbije, te odstupnica prema Sarajevu. Zbog toga je na Mostar krenula velika vojska od 45.000 partizana, a među njima je bio veliki broj Hrvata iz Dalmacije jer je Tito računao da bi time mogao otupiti oštricu obrane grada i okolice čiji vojnici i stanovnici Hrvati nisu bili skloni partizanima.
Glavni je udar počeo 6. veljače 1945. napadom na Široki Brijeg, a poslije njegova pada sljedeći dan, nastavio se prodorom prema Mostaru u koji su partizanske postrojbe ušle tek 14. veljače. Posvuda su se vodile žestoke bitke, pa su i gubici bili veliki. U izvještajima partizanskih zapovjednika često se spominje žestok otpor i čuđenje što im se predao mali broj domobrana. S obzirom da je Njemačka gubila rat, partizani su očekivali njihovu masovnu predaju, no vojnici NDH nisu odstupali sa svojih položaja. Kada je situacija za njemačko-ustaške snage postala beznadna, prema izričitoj naredbi Adolfa Hitlera krenulo se u povlačenje prema Sarajevu koji je, prema novom operativnom planu, trebalo držati pod svaku cijenu.
U pozadini Mostarske operacije krile su se mnoge ljudske tragedije.
Zastava pod kojom su partizani počinili najveće zločine nad civilima i zarobljenicima:
Partizanski pokolji – provedeni uz znanje i odobrenje Rankovića i Tita
Naime, još u sklopu priprema za Mostarsku operaciju, čelni čovjek OZNE Ranković je na teren u Hercegovinu poslao Uglješu Danilovića, koji je za tu prigodu doveden s više razine vlasti (čelnog mjesta Ozne za BiH i iz Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH)! Kako je pak Ranković u to vrijeme bio najbliži Titov pouzdanik, postaje jasno da je tolika briga jugoslavenskog komunističkog vrha da na terenu u Hercegovini ima probrane oznaše, bila vođena posebnim razlozima.
Nakon zauzimanja Širokog Brijega partizanski krvavi pir nastavljen je smaknućima svećenika u Ljubuškom, Gradnićima, Čitluku, Izbičnu…
Istoga dana, kada i u Mostar, partizani su ušli u obližnje Nevesinje. Sve Hrvate i Bošnjake koje su zatekli okupili su na jednom mjestu i streljali. Samo u tom događaju ubijeno je preko 30 ljudi, a narednih dana u Nevesinju i okolici ubili su najmanje 200 hrvatskih i muslimanskih civila. Valja istaknuti da je Nevesinje već od ljeta 1941. godine bilo pod genocidnim udarom četnika, a poslije i partizana, tako da je u toj župi ubijeno više od 50% Hrvata.
Četničko-partizanski genocid u Nevesinju – ubijeno više od 50% Hrvata
Odmah po ulasku u Mostar sastavljen je popis “sumnjivih” osoba koje je trebalo likvidirati, a “čišćenje” je počelo nekoliko sati potom.
Prva smaknuća počinjena su u Rodoču (ubijena 32 Hrvata jer su “pred partizanskim snagama pobjegli u Mostar”). Na Buni je ubijeno 12 žena i djece. S kamenom oko vrata bačeni su u Neretvu, piše poskok.info
Predvečer su iz samostana izvedena sedmorica franjevaca, vezana su žicom i na Čekrku ubijeni: provincijal fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar. Tijela su im bačena u Neretvu.
Partizanski zločini nastavili su se nesmanjenom žestinom i u narednim mjesecima. Ubijani su djeca, starci, intelektualci, svećenici…
Nakon bleiburške tragedije križni put doveo je mnoge Hrvate i muslimane do mostarskog zatvora Ćelovine. Partizani su je pretvorili u masovno mučilište i ubijallište. Preživjeli su svjedočili o svakodnevnim mučenjima i ubojstvima. Tijela ubijenih su najčešće bacana u jamu Bišina na Veleži u koju su bacana i tijela ubijenih civila Bošnjaka i Hrvata iz Nevesinja.
Među desecima mučenih i ubijenih nalazile su se i žene.
Zatvor Ćelovina u Mostaru odveo u smrt 3000 ljudi
Ideološko, a s njim i etničko, čišćenje Hercegovine od strane Partizana nikada nije sankcionirano. Što više, masovna ubojstva nedužnih ljudi neki i danas slave kao pobjedu nevješto skrivajući masovne etničke i ideološke zločine u plašt borbe na strani antifašizma.
No to nije bio kraj. Mostarska je operacija bila tek jedan od poligona (prije toga pokolji su zabilježeni u Dubrovniku) na kojem se uhodavao sustav zločina koji je svoj vrhunac imao na Bleiburgu i završetku rata na Križnim putevima smrti, u kojima je hrvatski narod doživio najveću tragediju u svojoj povijesti.
Svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavnog provođenja velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima bilo je na žalost i nekih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića.
Što ima žalosnije nego kada svoj narod ubijaju rođeni sinovi?
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr/poskok.info
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.