Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u utorak 30. listopada 2018. godine u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju sprovodnu misu i obrede za preminulog mons. Ivana Goluba u zajedništvu s biskupom banjalučkim mons. Franjom Komaricom, biskupom varaždinskim mons. Josipom Mrzljakom, biskupom sisačkim mons. Vladom Košićem, dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Marijem Cifrakom te mnogobrojnim okupljenim svećenicima i vjernicima.
Homiliju izrekao biskup Košić
U nastavku homilije progovorio je o značajkama života i djelovanja mons. Goluba. “Bio je ukorijenjen u svoj zavičaj i neraskidivo s njim povezan. Napisao je djelo ‘Kalinovečki razgovori’ (1979.) na kajkavskom, jeziku svojeg djetinjstva i prvih izričaja koje je upio s majčinim mlijekom i svojim zavičajem. On je volio isticati da je i voljeni mu papa sveti Ivan XXIII., koji je primio njega i njegovu majku Barbaru u audijenciju, a kojem je posvetio svoje djelo ‘Mjesec nad Tiberom’ (1986.), bio zapravo ‘seljak preobučen u papu’, čime je želio reći da je važno ostati vjeran sebi, a to je Papa Dobri znao i uvijek ostao. Slično je i on, ‘Ivan mu je ime’, volio reći ‘čovjeka je Bog stvorio iz zemlje, ali iz one zemlje na kojoj se rodi’, čime je mislio na svoj Kalinovec, Podravinu i Hrvatsku. Gdje god bio i što god radio: a bio je i u Italiji /studirao i predavao u Rimu/, u Rusiji, SAD-u, Njemačkoj… ostao je vjeran svojim korijenima, duboko obilježen svojim krajem što je držao posebnim Božjim darom.
Bio je zaljubljenik u Isusa Boga i u ljude, svoje bližnje (i u samoga sebe). Njegova je riječ: ‘Jedno je samo potrebno: blizina Boga u ljudima’. Voljeti Boga, i na osobit način utjelovljenog, učovječenog Boga Isusa Krista, kao svoga Učitelja izrazio je na poseban način u svojoj poemi ‘Trinaesti učenik’ (1985.). Profesor Golub bio je sam Isusov učenik, ali kad nije mogao biti među dvanestoricom, pošao je za ljubljenim Učiteljem kao njegov ‘trinaesti učenik’, kako je i nazvao svoju poemu… Profesor Golub volio je i sebe, znajući da se inače ne može voljeti bližnje ‘kao sama sebe’, kako je zapovjedio Učitelj. Brinuo se za svoje zdravlje, brinuo se za svoj rad, za svoje povjerene mu studente, suradnike… znao je voditi, biti onaj koji organizira, koji potiče i voli.
Volio je sebe nazivati ‘svećenikom’. Jednom je napisao, kao pohvalno slovo za mladomisnike, kako sve titule, koje može čovjek steći i dobiti i ispred i iza svoga imena i prezimena, nisu veće od naziva ‘svećenik’, jer je to Božji dar, sakrament. Kada se opraštao od prerano preminulog prijatelja i kolege profesora Josipa Turčinovića 1990., održao je oproštajno slovo ističući upravo to: Josip je nadasve bio svećenik!
Bio je pjesnik, štovatelj Božje riječi i njegovatelj ljepote hrvatske riječi. Profesor Golub iskovao je izraze ‘Bogomdana Riječ’ i ‘Bogudana riječ’, pri tom imenujući objavu Bogomdanom riječi a čovjekovu vjeru Bogudanom riječi, koju kao odgovor Bogu čovjek daje. Posebno je pri tom isticao da te dvije riječi trebaju biti razmjerne, tj. kao što se Riječ Božja utjelovila, tako se treba i naša, Bogudana riječ utjeloviti, odnosno naš odgovor Bogu treba postati sve ono što jesmo. Isticao je posebno ljepotu hrvatskog jezika, izbjegavajući tuđice i uvodeći istoznačne hrvatske riječi gdje god je to mogao, a rado je i sam oblikovao nove hrvatske riječi. ‘Riječi su ključevi zbilje’ – znao je govoriti. Mi koji smo ga slušali na predavanjima sjećamo se kako je često zastajao tražeći pravu riječ…
Nastojanja oko kršćanskog jedinstva
Preko Jurja Križanića, kojim se čitav život bavio, profesor Golub je posebni sluh u svojim teološkim promišljajima i djelovanju posvećivao nastojanjima oko kršćanskog jedinstva. Na primjer kada su se u tadašnjoj Moskoviji, današnjoj Rusiji, dogodile podjele koje su prijetile raskolom među pravoslavnim kršćanima, on se zalagao za pomirenje i jedinstvo. U Moskoviju je i otišao zato da tamo utire put kršćanskom pomirenju i jedinstvu, no to nije bio izravan put nego posredan: najprije je, mislio je, trebalo djelovati kroz kulturu te je svoj rad započeo na gramatici i jeziku. Tako je mislim i prof. Golub bio zaljubljenik u kulturu ne bi li ona bila mjesto susreta i put prema kršćanskom jedinstvu. S profesorima Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem i Josipom Turčinovićem osnovao je ekumenski časopis znakovita naziva ‘Poslušni Duhu’ koji je u novije vrijeme obnovljen. Ustanovio je Institut za ekumensku teologiju i dijalog ‘Juraj Križanić’ na KBF-u. Radovao se svakom napretku na polju ekumenizma i dijaloga. I ovdje su njegovi prijatelji, iz drugih kršćanskih Crkvi i crkvenih zajednica. Drugi vatikanski sabor, koji ga je nadahnjivao za njegov život i rad, bio je zora i nada tog jedinstva. Bio je i prijatelj zajednice iz Taize-a te sudjelovao na europskom susretu mladih u Zagrebu u prosincu 2006.
Jednom profesor reče, citirajući svetoga Augustina, kako se pravo spoznaje drugoga jedino po prijateljstvu – nemo cognoscitur nisi per amititiam. On je nastojao svima s kojima je surađivao biti prijatelj te je i stekao mnogo prijatelja. Osobno znam da je prijateljevao s mnoštvom književnika, znanstvenika, crkvenih ljudi – među kojima su bili i pape i biskupi, a i nama, svojim učenicima i suradnicima, nastojao je biti prijatelj.”
Homiliju je biskup Košić završio ovim riječima: “Neka Vam je, dragi Profesore, pax aeterna – vječni mir – in communione sanctorum – u zajedništvu svetih! Vama hvala što ste dopustili da nam je po Vama govorio Bog, a svima ožalošćenima zbog Vašeg odlaska u dom Očev neka je utjeha da je doduše „Golub odletio“, kako mi reče ovih dana dr. Petar Kuzmič, ali i da je doletio u radost Gospodara svoga!”.
