Predrag Matvejević umro je u četvrtak u Zagrebu u 85. godini nakon duge i teške bolesti.
Predrag Matvejević rodio se u Mostaru 7. listopada 1932. Njegov otac Vsevolod Matvejevič, rođen je u ukrajinskoj Odessi, a nakon povratka iz ratnoga zarobljeništva u Njemačkoj 1945. bio je sudac u Mostaru. Majka Angelina (rođena Pavić) bila je Hrvatica iz Bosne i Hercegovine.
U rodnome gradu Matvejević je završio osnovnu i srednju školu,a Studij romanistike, koji je počeo je u Sarajevu, završio je u Zagrebu. Komparativnu književnost i estetiku doktorirao je 1967. na Sorboni, a na tome glasovitom pariškom sveučilištu obranio je 1994. i habilitaciju za redovitoga profesora.
Francusku književnost predavao je od 1959. do 1991. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1959-1991). Iz Zagreba se 1991. godine preselio najprije u Francusku gdje je do 1994. predavao na Odsjeku za opću i komparativnu književnost na Sorboni (Paris III, Sorbonne nouvelle). Od 1994. bio je redovni profesor slavistike na poznatom Rimskom sveučilištu La Sapienza.
Bio je gostujući profesor na raznim sveučilištima: New York University (1982.), École des langues orientales (1991.), Collège de France (1994.), Université Catholique de Louvain (2000).
Sveučilište u Perpignanu, u povodu šestote obljetnice svoga postojanja, dodijelilo je Matvejeviću doktorat honoris causa. Počasne doktorate dobio je također na univerzitetima u Trstu (2001.), Genovi (2004.) i rodnome Mostaru (2006.).
Predrag Matvejević bio je i književnik. Jedno od njegovih najpoznatijih djela “Mediteranski brevijar” preveden je na 23 jezika, a samo u Italiji prodan je u više od 300 tisuća primjeraka.
Matvejević je bio počasni doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu, predsjednik Znanstvenoga vijeća Mediteranskoga laboratorija u Napulju.
Zajedno s Miloradom Pupovcem i Žarkom Puhovskim, a uz podršku generala Koče Popovića, Matvejević je bio i među osnivačima Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), prve neovisne političke asocijacije u tadašnjoj Jugoslaviji, koja je imala službeni slogan “Jugoslavija, ili rat!”.
Na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 1992. bio je službeni kandidat za zastupnika u Hrvatskome saboru na stranačkoj listi Socijalno-demokratske unije, a 1999. bio je, kao državljanin Talijanske Republike, kandidat talijanskih komunista na izborima za parlament Europske unije.
Nositelj je brojnih odlikovanja koje su mu dodijeli predsjednici Republike u Francuskoj (Legija časti), Hrvatskoj (Red Danice hrvatske), Sloveniji i Italiji.
Objavio je brojne knjige, među kojima “Sartre”1965. “Razgovori s Krležom”, prvi put objavljenu 1969. , “Književnost i njezina društvena funkcija” 1977., “Te vjetrenjače” 1977., “Jugoslavenstvo danas” 1982., “Mediteranski brevijar”, prvi put objavljen 1987., “Istočni epistolar” 1995., “Gospodari rata i mira” 2000., “Druga Venecija” 2004. “Kruh naš” 2009. te 2011.s Borisom Gunjevićem
“Tko je tu, odavde je – povijest milosti; eseji.
Napisao je i više knjiga i eseja na francuskome te talijanskome jeziku
Dobio je niz nagrada, među ostalima, Godišnju nagrada Vladimir Nazor 1975., nagrade “Malaparte”, “Boccaccio”, “Silone”, “Marinità” i “Obiettivo Europa”, “Nagradu Exodus”, odlikovanje “Red zvijezde solidarnosti Talijanske Republike” s počasnom titulom “Commendatore” (2007.), Mediteran mira – nagrada grada Ancone 2007. i druge nagrade.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa