Papa Lav XIV. u prvoj propovijedi o krizi vjere, razaranju obitelji i poslanju kršćana

U svojoj prvoj propovijedi, izrečenoj s oltara Petrove bazilike, papa Lav XIV usmjerio je pogled Crkve i svijeta na temeljnu ispovijest vjere apostola Petra: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). Time je, na početku svoga pontifikata, novi papa jasno dao do znanja da središte njegova služenja neće biti ništa drugo doli osoba Isusa Krista – jedinog Spasitelja i objavitelja Očeva lica.

Papa je naglasio kako Crkva već dvije tisuće godina, po neprekinutom lancu apostolske predaje, čuva i prenosi tu istinu, pozivajući svakoga vjernika da u vlastitom životu, unatoč slabostima i kušnjama, dade osobni odgovor na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mt 16,15). Posebno je istaknuo kako je ta ispovijest vjere danas, u svijetu koji sve češće odbacuje transcendenciju i zatvara se u iluzije moći, uspjeha i samodostatnosti, izazovna, ali nužna.

U propovijedi se osvrnuo i na suvremeno društvo, koje, kao i u vrijeme Isusova zemaljskog djelovanja, često ostaje podijeljeno između indiferencije i površne simpatije prema Kristu, bez stvarne otvorenosti za Njegovu poruku. Upravo zato, rekao je papa, Crkva mora i dalje neumorno svjedočiti vjeru, ne silom struktura ili veličinom tradicije, nego autentičnošću svetosti svojih članova – „naroda koji je Bog stekao da naviješta čudesna djela Njegova“ (1 Pt 2,9).

Prvu propovijed pape Lava XIV. prenosimo u cijelosti:

Vjera apostola kao temelj poslanja Crkve

„Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). Tim riječima Petar, kojega je Učitelj pitao, zajedno s ostalim učenicima, o vjeri u Njega, sažima baštinu koju Crkva već dvije tisuće godina, po apostolskoj sukcesiji, čuva, produbljuje i prenosi. Isus je Krist, Sin Boga živoga, to jest jedini Spasitelj i objavitelj Očeva lica.

U Njemu se Bog, kako bi se približio i učinio pristupačnim ljudima, objavio nama u povjerenju djetetova pogleda, u živahnosti mladenačkog uma, u zrelim crtama odrasloga čovjeka (usp. Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes, 22), da bi se naposljetku ukazao svojima, nakon uskrsnuća, u svome slavnome tijelu. Tako nam je pokazao uzor svete čovječnosti koji svi možemo nasljedovati, zajedno s obećanjem vječnoga odredišta koje nadilazi sve naše granice i sposobnosti.

Petar u svom odgovoru obuhvaća oboje: Božji dar i put kojim se taj dar prihvaća kako bi nas preobrazio – dvije nerazdvojive dimenzije spasenja – povjerene Crkvi da ih naviješta na dobro čovječanstva. Povjerene su nama, koje je On izabrao još prije nego što smo oblikovani u majčinoj utrobi (usp. Jr 1,5), preporođene u vodi krštenja i, unatoč našim ograničenjima i bez naše zasluge, dovedene ovdje i odavde poslane da se Evanđelje naviješta svakom stvorenju (usp. Mk 16,15).

>Lav XIV. slavi prvu svetu misu kao papa

Crkva kao svjetionik u noći i odraz svetosti svoga naroda

Osobito, pozvavši me vašim glasovima da naslijedim Prvoga od apostola, Bog mi povjerava ovo blago da, uz Njegovu pomoć, budem njegov vjerni upravitelj (usp. 1 Kor 4,2), za dobro cijeloga mističnog Tijela Crkve; kako bi ona sve više bila grad na gori (usp. Otk 21,10), arka spasenja koja plovi valovima povijesti, svjetionik koji osvjetljava noći svijeta.

I to ne toliko zahvaljujući veličanstvu njezinih ustanova ili veličini građevina – poput ove u kojoj se nalazimo – nego kroz svetost njezinih članova, onog „naroda kojega je Bog stekao da naviješta čudesna djela Njegova, koji vas je iz tame pozvao u svoje divno svjetlo“ (1 Pt 2,9).

Međutim, prije razgovora u kojem Petar ispovijeda svoju vjeru, postoji i drugo pitanje: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ (Mt 16,13). To nije nevažno pitanje, naprotiv, ono se odnosi na važan aspekt našeg poslanja: stvarnost u kojoj živimo, sa svim njezinim ograničenjima i mogućnostima, njezinim pitanjima i uvjerenjima.

„Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ (Mt 16,13). Razmatrajući ovu scenu, mogli bismo zamijetiti dva moguća odgovora na to pitanje, koja ujedno prikazuju dva različita stava.

Dvostruka slika svijeta: od ravnodušnosti do površnog divljenja Kristu

Prvo, tu je odgovor svijeta. Matej naglašava da se razgovor između Isusa i učenika o njegovu identitetu odvija u prelijepom gradu Cezareji Filipovoj, punoj raskošnih palača, smještenoj u čudesnom prirodnom krajoliku podno Hermona, ali i mjestu moći, izdaja i nevjernosti. Ta slika govori o svijetu koji Isusa smatra potpuno nevažnim, eventualno zanimljivom osobom koja svojim neobičnim govorom i djelima izaziva čuđenje. No, kad Njegova prisutnost postane neugodna zbog poziva na poštenje i moralne zahtjeve koje postavlja, taj „svijet“ ga neće oklijevati odbaciti i ukloniti.

Zatim dolazi drugi mogući odgovor na Isusovo pitanje: onaj običnih ljudi. Za njih Nazarećanin nije „varalica“: on je pravedan čovjek, hrabar, govori dobro i izriče istinu, poput velikih proroka u povijesti Izraela. Zato ga slijede, barem dok to ne nosi prevelike rizike i neugodnosti. Ali ga vide samo kao čovjeka, pa ga u trenutku opasnosti, tijekom Muke, i oni napuštaju i odlaze razočarani.

Zapanjuje koliko su ta dva stava aktualna. Oni odražavaju misli koje bismo lako mogli čuti i danas – možda u drukčijem jeziku, ali u suštini iste – iz usta mnogih ljudi našega vremena.

>Vatikan objavio snimku iz Sikstinske kapele netom nakon što je izabran Papa

Potreba svjedočenja Krista u svijetu samodostatnosti i ignorancije

I danas nije rijetkost da se kršćanska vjera smatra nečim apsurdnim, nečim za slabe i neinteligentne ljude; u okruženjima gdje se prednost daje sigurnostima poput tehnologije, novca, uspjeha, moći, užitka.

To su sredine u kojima nije lako svjedočiti i naviještati Evanđelje i u kojima se vjernike ismijava, progoni, prezire ili, u najboljem slučaju, tolerira i sažalijeva. No upravo zato su to mjesta gdje je misija hitna, jer nedostatak vjere često vodi u drame poput gubitka smisla života, zaborava milosrđa, kršenja ljudskog dostojanstva u njegovim najdramatičnijim oblicima, krize obitelji i brojnih drugih rana koje duboko pogađaju naše društvo.

Ni danas ne nedostaje sredina u kojima se Isusa, iako se cijeni kao čovjeka, svodi na nekakvog karizmatičnog vođu ili nadčovjeka – i to ne samo među nevjernicima, već i među mnogima krštenima, koji na taj način praktično žive u ateizmu.

To je svijet koji nam je povjeren, u kojemu smo, kako nas je mnogo puta učio papa Franjo, pozvani svjedočiti radosnu vjeru u Isusa Spasitelja. Stoga je i za nas ključno ponoviti: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16).

>Kardinal Vinko Puljić: ‘Novi Papa je širokih pogleda’

Poziv na poniznost i nesebičnu službu u Kristovom imenu

Ključno je to prije svega činiti u vlastitom osobnom odnosu s Njim, kroz svakodnevno obraćenje. A zatim i kao Crkva, živeći zajedno svoju pripadnost Gospodinu i donoseći svima Radosnu vijest.

To prije svega kažem sebi, kao nasljedniku Petra, na početku svoga poslanja biskupa Crkve u Rimu, pozvane da predsjeda u ljubavi sveopćoj Crkvi, prema poznatoj izreci svetog Ignacija Antiohijskog. On, vođen u lancima prema ovome gradu, mjestu svoga skorog mučeništva, pisao je kršćanima u Rimu:

„Tada ću biti istinski učenik Isusa Krista, kad svijet više ne bude vidio moje tijelo“. Mislio je na to da će ga zvijeri proždrijeti u areni – i tako je i bilo – no njegove riječi općenitije upućuju na neizbježnu obvezu svakoga tko u Crkvi vrši službu autoriteta: nestati da bi ostao Krist, umanjiti se kako bi On bio poznat i proslavljen, dati se do kraja kako nikome ne bi nedostajala prilika da Ga upozna i zavoli. Bog mi dao tu milost, danas i zauvijek, uz pomoć preblage zagovorne molitve Marije, Majke Crkve, zaključio je papa u propovijedi.

Izvor: narod.hr