Na Youtube kanalu Daljovidnica objavljena je emisija “Partizanski zločini, koje skriva Kurilovečka šuma – razgovor s Jurjom Sušom” u kojoj povjesničar Krešimir Rotim i isusovac Božidar Nagy razgovaraju s povijesnim istraživačem koji više od 20 godina istražuje zločine partizana u turopoljskom kraju.
O svemu je izvijestio Rotim na svojim društvenim mrežama. Prenosimo njegove dojmove i naglaske iz emisije.
> Rotim o prvoj zagrebačkoj žrtvi partizanskih okupatora: Otac je sina izvukao s gomile leševa
Ono što se čulo u školi, razlikovalo se od onoga što su svojoj djeci prenosili roditelji
Kako je gospodin Suša, odrastao u vremenu u kojem su se zločini prešućivali, a višak pitanja često značio godine Stare Gradiške i Lepoglave, uopće pokazao interes da zločine jednog dana iznese pred svjetlo istine?
Prve klice budućega rada počele su još u djetinjstvu, kad su ga kao dječaka u osnovnoj školi, zainteresirala predavanja profesorica o pravednim i poštenim partizanima, hrabrim borcima protiv Nijemaca i domaćih izdajica.
„Slušajući te priče poželio sam i ja kad odrastem biti partizan“, svjedoči svoje dječačke uspomene gospodin Suša.
No, kao i u mnogim hrvatskim obiteljima ono što se čulo u školi, razlikovalo se od onoga što su svojoj djeci u okrilju sigurnosti doma prenosili roditelji. Tako je bilo i s Jurjem.
Dojmove iz škole ubrzo je prenio majci, a kao i svako dijete koje idealizira oca, pitanjem: „Mamek, je li tata bio partizan?”
„Sinek da je tvoj tata bil partizan, ja bih ga otrovala.”
Iznenađen i šokiran, jer se dvanaestogodišnjaku sanjarenje o hrabrim borcima učinilo nečim čime bi se njegova mašta mogla dugo vremena zabavljati, majka je odlučila konkretnije pokazati na što je točno mislila.
> Povjesničar Šumanović: 8. svibnja uspostavljen je državno-pravni okvir suprotan ideji samostalne i suverene Hrvatske
Juraj Suša: ‘To što mi je mama ispričala nisam nikada zaboravio’
„Odi, dojdi do obluka. Vidiš tu cestu, po njoj su partizani kamionima vozili zarobljenike u poslijepodnevnim satima, te ih ubijali u Kurilovečkoj šumi.”
„Bilo je to po završetku rata u svibnju mjesecu – a trajalo je sve do jeseni 1945. Mama mi je još rekla da su zarobljenici prvo sebi morali iskopati grobnu jamu, a onda su bili streljani. To što mi je mama ispričala nisam nikada zaboravio.”
Negdje u isto vrijeme, 13. veljače 1963., udaljen kontinentima i oceanima u Geelongu – lučkome gradu australske države Viktorije – Krešimir Babić upravo je dovršavao svoje pisano svjedočenje.
Trudom Johna Prcele i Dražena Živića, njegovo i svjedočanstva približno stotinu drugih sakupljeno je u knjizi Operation Slaughterhouse: Eyewitness Accounts of Postwar Massacres in Yugoslavia, u kojoj je svijetu po prvi puta iznesena istina o Bleiburškome križnome putu hrvatskoga naroda.
> Ivica Granić: Partizansko arlaukanje u Lisinskom podsjetnik je vječne hrvatske nemoći
Prikupljena svjedočanstva predat će se Ministarstvu branitelja
Krešimir Babić, vozač i automehaničar odrađivao je svoje dežurstvo u sklopu domobranske garaže u blizini današnjeg hotela Sheraton u nekadašnjoj Solovjevoj ulici br. 18 (današnja ulica Kneza Borne), kada mu je prišao partizan Mate iz Đakova, zadužen za stražarenje oko prostora garaže. O svjedočenju događaja, u kojima je prije dva tjedna sudjelovao, Mate nije puno okolišao:
“Kroz nekoliko noći nisam mogao spavati”, reče mi, tužno gledajući nekoliko sekunda na pločnik.”
Na koncu je nastavio tihim glasom:
„Na prvom zaokretu, kad se prođe Veliku Goricu, uz cestu prema Kravarskom… strijeljali smo vojnike ranjenike, koje smo bili izvukli iz zagrebačkih bolnica. Oni nisu molili nikakve samilosti. Lakše ranjeni čak su si kopali rupe, u koje će njihova tijela biti pobacana. Neki od njih pokušavali su lupiti nas lopatama, kad bi im se pružila prilika. Pošto naši oficiri nisu htjeli trošiti naboje, neki od teže ranjenih bili su pobacani u rupe i živi zakopani.”
Ono što je Jurju ispričala majka, Krešimir je čuo iz prve ruke od partizana, koji je u tome sudjelovao.
Juraj Suša nije mirovao nakon toga. Njegova savjest i osjećaj za pravdu u slobodnoj Hrvatskoj dobili su priliku za rasvjetljivanje događaja iz tužne i prešućene hrvatske povijesti.
Na kraju, Rotim otkriva kako će prikupljena svjedočanstva o partizanskim zločinima u turopoljskom kraju u pisanom obliku predati Ministarstvu branitelja koje je zaduženo za pronalazak stratišta i ekshumaciju hrvatskih vojnika i civila ubijenih od jugoslavenskog komunističkog režima.
Pogledajte razgovor:
