Rasprave o nacionalnom identitetu i religiji zauzimaju posebno mjesto u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Pregled rasprave o tome tko su Bošnjaci, za koga se taj naziv koristio i kakve veze ima s bosanskim Hrvatima, donosi povjesničar Rudolf Barišić, suradnik na Hrvatskom institutu za povijest.
Barišić se u svojim radovima bavi pretežno temama iz franjevačke povijesti, osobito Provincije Bosne Srebrene, a naglasak stavlja na pitanje obrazovanja franjevaca i njihovih kulturnih i političkih veza s užim hrvatskim prostorom u periodu od sredine 18. st. nadalje. Za portal CroFacta piše “O bošnjaštvu i hrvatstvu bosanskohercegovačkih Hrvata”.
Barišić ističe kako o identitetu bosanskohercegovačkih Hrvata nema sustavnih istraživa, osim pokoje studije koja se toga dotiče. Ističe pisca Ivana Lovrenovića i povjesničara Srećka Matka Džaju. No, naglašava kako je historiografija napustila takav pristup te da povjesničari “koji se bave BiH ne polaze s pozicija dokazivanja njezina hrvatstva te im u fokusu nije dokazivanje prvenstva hrvatske komponente”.
Hrvati, Srbi, Bošnjaci
Naglašava kako to ipak nije problem samo Hrvata, nego da “ekskluzivističko prisvajanje” u većoj mjeri postoji kod druga dva naroda u BiH.
“Nije teško pretpostaviti kako taj ekskluzivizam izgleda. Redovito se nastoji dokazati da je vlastita zajednica ondje bila prva, a da su pripadnici drugih dviju plod ili odnarođivanja ili naknadnoga doseljavanja. Tako će, primjerice, u srpskoj inačici BiH oduvijek biti srpska zemlja, suvremeni Bošnjaci posljedica islamizacije srpskoga življa, a Hrvati produkt sličnoga prozelitizma Katoličke crkve ili čak naseljivanja u doba Austro-Ugarske Monarhije.
U hrvatskoj inačici patinu drevnosti dobivaju Hrvati od kojih su islamizacijom nastali suvremeni Bošnjaci, dok su prekodrinski Srbi općenito, pa tako i oni u BiH, posljedica migracija, a pritom im se često imputira vlaško podrijetlo kao još jedan dokaz neutemeljenosti njihovih težnji.
>Bosna u 18. stoljeću – iseljeni katolici nakon turskih poraza (1)
Napokon, suvremena bošnjačka inačica govori o Bošnjacima triju vjera, pri čemu su bosanskohercegovački Hrvati i Srbi u nekom trenutku vjersku pripadnost nadredili nacionalnoj i pod utjecajem težnji iz Hrvatske i Srbije prihvatili njihova nacionalna opredjeljenja. U javnom diskursu sve spomenute inačice (koje se javljaju i u nizu varijacija na temu) nose snažan emotivni i moralizatorski naboj, po kojem se, ovisno o tome tko prisvaja prvenstvo, pripadnici drugih dviju skupina obilježavaju kao manje vrijedni”, navodi Barišić.
Nijekanje hrvatstva
Autor nadalje navodi kako se na mnogim mrežnim stranicama mogu naći objave u kojima se niječe hrvatstvo bosanskohercegovačkih Hrvata. Povodom tomu dala je “činjenica da su se bosanski franjevci, dugo jedini sloj pismenoga stanovništva među bosanskohercegovačkim katolicima koji je za sobom ostavio pisane izvore, za sebe i pripadnike svoje zajednice služili imenom Bošnjaci u novije je doba dala povoda za napise na nekim portalima o tome kao dokazu da Hrvati zapravo nisu Hrvati, odnosno da im je taj identitet nametnut po katoličkoj liniji (ili da su sami „izdali“ bošnjačku ideju nadredivši vjersko opredjeljenje nacionalnomu)”.
Tako navodi primjere nekoliko tekstova. Jedan od njih je tekst objavljen na stranici Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba “Tko su bosanski ‘Srbi’ i bosanski ‘Hrvati’?. U njemu se tvrdi “kako u Bosni (Hercegovina se ne spominje) sve do 19. st. nije bilo ni Hrvata ni Srba – upitnost se ističe ne samo stavljanjem nacionalnih imena u navodne znakove nego i dodavanjem tzv. ispred njih – nego su bosanski katolici i pravoslavci Hrvatima i Srbima postali ‘preko noći'”.
>Fra Janko Ćuro: Franjevci Bosne Srebrene nikad nisu birali dobro utabane staze, nego su stvarali nove
U nastavku slijedi više citata, između ostalih Ilije Garašanina i Ivana Franje Jukića kao svjedoka vremena navodne prekonoćne kroatizacije i srbizacije, koji sugeriraju da su bili svjesni toga da Bošnjaci nisu ni Srbi ni Hrvati. Tu su i citati iz djela hrvatskih povjesničara Tomislava Raukara (bez navođenja konkretnoga djela i mjesta koje se citira) i Nade Klaić u kojima diskutiraju o izostanku hrvatskog (i srpskog) imena u srednjovjekovnoj Bosni. Navodi se kako su u Bosni do potkraj 19. st. živjeli „jedino Bosnjaci, koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci“.
Barišić navodi još nekoliko primjera u kojemu bošnjačka ‘historiografija’ niječe hrvatstvo, ali i srpstvo u BiH. Osim nijekanja, navodi Barišić, mijenja se općenita slika hrvatske ili srpske povijesti.
>Usponi i padovi međuodnosa bosanskih franjevaca i osmanske vlasti (3)
Tako na primjer tekst “Ko su zapravo tzv. ‘Hrvati’ (Kurbati)?, uz navođenje niza citata hrvatskih autora koji su iz različitih razloga i u različitim situacijama nijekali slavensko podrijetlo Hrvata, sugerira da je riječ o turskom plemenu, što ipak ne sprječava autora da tekst zaključi ponovnim stavljanjem Hrvata u navodnike uz predmetak tzv., na osnovi čega bi se moglo postaviti pitanje dovodi li autor u pitanje postojanje Hrvata uopće, a ne samo u BiH”.
Rasprava o pojmu Bošnjak
Barišić ističe kako rasprava o značenju pojma Bošnjak i s njim povezanih pridjeva kroz povijest u većoj mjeri zauzimaju prostor medija i društvenih mreža, gdje se javljaju simplificirana tumačenja usmjerena na paušalno dokazivanje nečije (ne)pripadnosti, što je do neke mjere prodrlo i u akademsku zajednicu. Svrha i cilj ovise im o zaleđu autora koji za njima posežu. U slučaju bošnjačkih (u suvremenom smislu) stvar se račva u dvama pravcima: jednim se nastoji dokazati dugotrajan kontinuitet vlastite zajednice kao oduvijek jednako udaljene u odnosu na dvije susjedne, dok se drugim nastoji poreći nacionalnu pripadnost, osobito Hrvatima u BiH, ili ih se barem nastoji prikazati kao svojevrsne otpadnike”.
Ističe kako i pojedini autori s hrvatske strane nastoje prikazati ime “Bošnjak kao ekskluzivno katoličko i tako afirmirati dugotrajnu ukorijenjenost vlastite zajednice, pa možda i prisvojiti bosanskohercegovačku srednjovjekovnu povijest kao u suštini hrvatsku povijest, a katkad i izravno prikazati suvremene Bošnjake kao one koji su otpali od nekog identiteta”.
>Bosna i Hercegovina u političkoj krizi: Je li za Hrvate rješenje treća federalna jedinica?
Postoje i tekstovi, napominje Barišić, u kojemu se upozorava na slojevitost uporabe bošnjačkog imena.
“U njima se bosanskohercegovačkim muslimanima ne niječe pravo na njegovu uporabu, ali se naglašuje da to što su se njime u povijesti koristili bosanskohercegovački katolici ne niječe njihov hrvatski identitet”.
Barišić nadalje u tekstu donosi još nekoliko primjera pisaca koji govore o katolicima kao Bošnjacima, poput Jakova Baltića i Marijana Šunjića.
Hrvatstvo i Stjepan Radić
Barišić ističe još jednu tezu koja se nameće bosanskim Hrvatima: da su se bosanskohercegovački katolici za hrvatstvo počeli opredjeljivati tek u doba Stjepana Radića.
“Hrvatom se izjašnjavao skupljač starih rukopisa i narodnih knjiga Stjepan Ilija Verković, koji je jedan primjerak svoje Vede Slavena poslao Anti Starčeviću potpisavši se kao ‘bosanski Hrvat’. Pritom vrijedi istaknuti da se Verković u različitim prilikama deklarirao ili je bio doživljavan i kao Bošnjak i kao Srbin i kao Bugar.
Povjesničar Julijan Jelenić u drugom svesku svoje studije Kultura i bosanski franjevci 1915. govori o sukobu hrvatske i srpske misli oko Bosne, pri čemu nedvosmisleno stoji na strani prve, uopće ne uzimajući bošnjaštvo u obzir. Kad govori o Kneževiću i njegovu neuspjehu da nastavi izdavanje Bosanskoga prijatelja, Jelenić iznosi tvrdnju da je to bilo zbog ‘separatističnih nacijonalnih težnja – bosanstva’, zbog kojega Knežević „nije mogao kao Jukić računati na pomoć braće s onu stranu Save i Dinare“, pri čemu te geografske oznake dodatno potvrđuju Jelenićevu integriranost u hrvatsku nacionalnu ideju. Pokretač časopisa Novi bosanski prijatelj Josip Dobroslav Božić bio je nedvosmisleno hrvatski opredijeljen i upotrebljavao je to ime”.
>Školski udžbenik uči djecu da u BiH žive samo ‘Bošnjaci i Bošnjakinje’, pročitajte kako je autorica to objasnila!
Nadalje ističe kako je Jakov Baltić o svojem prijatelju fra Ivanu Franji Jukiću napisao da je bio „velik narodnjak, naš Narod Hrvatski ljubio je srcem i dušom“.
Zaključak
Nakon iznesenih niza primjera, Barišić zaključuje kako “da se pojmom Bošnjak u suvremenom javnom prostoru često negira nacionalni identitet bosanskohercegovačkih Hrvata, a i Srba.
Temelji se to na anakronoj interpretaciji povijesnih izvora, osobito zapisa bosanskih franjevaca iz 19. st., pri čemu samovoljno shvaćanje nacije i izjednačivanje povijesnih pojmova s današnjim identitetima dovodi do pogrešnih zaključaka. Povijesna uporaba bošnjačkog imena ne negira hrvatsko nacionalno opredjeljenje bosanskohercegovačkih Hrvata, nego svjedoči o slojevitosti i promjenjivosti identiteta kroz vrijeme. Procesi nacionalne identifikacije bosanskohercegovačkoga stanovništva, izvađeni iz okvira primordijalne paradigme, tek trebaju biti historiografski evaluirani. U njima će bošnjaštvo bosanskih franjevaca predstavljati nezanemarivo poglavlje – ali u pravim okvirima i izvan dnevnopolitičkih prepucavanja”.