Mons. Vlado Razum i mons. Marko Kovač, dvojica svećenika koji su se svojim dugogodišnjim pastoralnim i odgojiteljskim radom istaknuli, novi su pomoćni zagrebački biskupi koje je imenovao Papa Lav XIV. u studenom prošle godine. Slavlje biskupskoga ređenja na kojem će njih dvojica svečano preuzeti službu održat će se u subotu 31. siječnja 2026. godine s početkom u 10 sati u zagrebačkoj prvostolnici.
Razum, rođen 1960. u Samoboru, iza sebe ima više od tri desetljeća svećeništva i bogato iskustvo u formaciji budućih svećenika, dok je Kovač, imenovan u mlađoj dobi, put svećeništva započeo iz snažne obiteljske i župne vjerske tradicije. Obojicu obilježava duboka osobna duhovnost, oslonjena na molitvu, služenje Crkvi i rad s mladima. Njihovi životni putovi, iako različiti, pokazuju kako se svećenički poziv razvija kroz osobna preispitivanja, iskustvo zajednice i pouzdanje u Božje vodstvo. Imenovanje za biskupe za obojicu predstavlja novi izazov, ali i nastavak služenja narodu i Crkvi kroz još odgovorniju pastoralnu ulogu.
U nastavku doznajte detalje o životima i službi novih zagrebačkih pomoćnih biskupa.
Vlado Razum
Rođen je 19. studenoga 1960. godine u Samoboru, a u trenutku imenovanja obnašao je službu Rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u kojemu se danas za svećeništvo pripremaju 74 mladića iz 14 hrvatskih biskupija.
Iako bogato iskustvo svećeničkog i odgojiteljskog rada stoji iza njega, priznaje da ga je imenovanje ipak iznenadilo.
Vjerujem da se odnos s Gospodinom koji sam se trudio njegovati i dosad i dalje nastavlja i u ostvarivanju ove nove službe“, rekao je mons. Razum u razgovoru za Hrvatski katolički radio uoči biskupskog ređenja u zagrebačkoj katedrali.
Trideset i tri godine svećeničkog hoda
Iza mons. Razuma su 33 godine svećeništva – taj put nije promatrao kao pripremu za biskupsku službu, ali danas ga vidi kao niz milosnih trenutaka u kojima je Božja providnost strpljivo gradila temelje.
U svećeničku formaciju krenuo je u 27. godini, a u 33. godini je ređen za svećenika. Pastoralno iskustvo stjecao je u velikim župama, ali i u odgoju budućih svećenika, gdje je proveo najveći dio svoga služenja.
Od geodezije do bogoslovije
Zanimljivo je da mons. Razum prije studija teologije završava Geodetski fakultet. Danas na taj put gleda kao na prostor u kojem je Bog već tada tiho djelovao.
Prisjeća se djetinjstva i mlade mise u susjednoj župi koja ga se duboko dojmila, ali i obitelji u kojoj se vjera živjela ozbiljno, a ne samo tradicionalno. Ipak, ključni trenutci dolaze tijekom studentskih dana.
Na poticaj sestre otkrio je ljepotu zajednice mladih u Samoboru, a tu je bio i Kursiljo koji je u više navrata prošao. Posebno mjesto u razlučivanju imao je boravak u Kartuziji Pleterje, gdje je više puta provodio tjedan dana u šutnji i molitvi.
Upravo ondje donosi konačnu odluku da krene putem svećeništva.
>Posvoji biskupa: Evo kako možete izabrati za kojeg ćete moliti tijekom 2026.
Zašto dijecezanski svećenik?
Odlazio je u ambijent franjevaca, pa u Remete, „studirao“ isusovce, salezijance, pa i kartuzijance. No, odluci je doprinijela činjenica da dolazi iz dijecezanske župe.
Na tom putu pratile su ga i knjige te životi velikih svetaca: Benedikt, Franjo Asiški, Ignacije Lojolski, Terezija Avilska i Ivan od Križa.
Osvrnuo se na činjenicu da će biskupsko ređenje biti na blagdan sv. Ivana Bosca, koji predstavlja, kako je rekao, mladenačku i urbanu duhovnost.
„U svom svećeničkom životu trebamo otkrivati ljepotu različitih duhovnosti. Primjerice, u manjoj sredini lijepo je otkriti ljepotu kontemplativnih duhovnosti. Boscova je duhovnost urbane sredine“, primijetio je mons. Razum.
Kao rektor kapele Corpus Domini, na području dekanata gdje djeluju salezijanci, surađivao je s njima i kako je rekao, doista je doživio kako je ta duhovnost veliki odgovor kako raditi s mladima.
Obitelj kao tiha snaga
Odluka da nakon završenog fakulteta krene u bogosloviju u obitelji nije dočekana s otporom. Naprotiv, vjera je ondje bila duboko ukorijenjena. Posebno mjesto u obiteljskom životu imala je molitva za kardinala Alojzija Stepinca.
„Kada smo molili ‘Anđeo Gospodnji’, uvijek se dodavala jedna ‘Zdravo Marija’ na jednu nakanu kardinalu Stepincu“, prepričava te dodaje da mu je kasnije majka rekla da je ta nakana bila da netko iz obitelji krene u duhovni poziv.
I obitelj ga je cijelo vrijeme podržavala na tom putu.
Podrška na putu
Svećenički uzor mu je uz bl. Alojzija Stepinca i kardinal Franjo Kuharić. „To su osobe inspirativne za naš rad“, smatra mons. Razum.
Duboko je cijenio mons. Ivana Horvata, dugogodišnjeg župnika u Samoboru gdje je bio u zajednici mladih, a spomenuo je i jedan upečatljiv trenutak:
Kad sam diplomirao na Geodetskom fakultetu, onda sam ga pozvao na promociju. I on mi je rekao: ‘Znaš da to nije za tebe.’ On je vidio nešto drugo za moj život.
Drag mu je i mons. Matija Stepinac, njegov župnik u Župi sv. Petra u Vlaškoj, gdje je godinu dana bio đakon te četiri godine kapelan. „On je dinamična osoba, osoba Crkve, ulijevao je optimizam koliko je imao žara i ljubio Crkvu, svoj život posvetio je proglašenju blaženim Alojzija Stepinca.“
Posebno drag mu je župnik Pavel s kojim je imao puno razgovora, a koji je bio, kako je rekao, „seoski župnik, što si nekad poželiš biti“. Volio je čitati, svirao je, imao je ovce.
Ono što ga je posebno pratilo kroz svećenički život je praksa čitanja:
“Smatram da mi je dan promašen ako u njemu nisam pročitao barem jednu stranicu.”
Odgoj budućih svećenika danas
Kao rektor bogoslovije dobro poznaje izazove formacije u današnjem vremenu. Ističe kako mnogi bogoslovi dolaze iz ranjenih i složenih obiteljskih situacija, što zahtijeva osobno praćenje i dubok pastoralni rad.
“Bogoslovija je određena pustinja, iskustvo naroda koji iz Egipta ide prema Obećanoj zemlji, put preobrazbe na kojem se čovjek treba otvarati Božjem djelovanju i dopustiti milosti Božjoj da se usađuje u dušu.”
Formacija, dodaje, ne završava u bogosloviji, nego „stvara temelje, ne gradi kuću, a dalje moraš nadograđivati.“
Pastoral u četiri oka
„Nije mi teško dva-tri sata sjediti i razgovarati, ali ne o bilo čemu, već o životnim stvarima. I na taj način posvetiti se osobi. Volim to nazvati pastoral u četiri oka“, pojasnio je.
Protumačio je da cijeli pastoral počiva na tome i da je to ispovjedaonica, duhovni razgovor i duhovno praćenje.
“To bi za današnje vrijeme trebala biti opcija kojoj bismo trebali posvetiti više pažnje u svećeničkom djelovanju.”
Poveznica s kardinalom Kuharićem
Mons. Razum zaređen je za svećenika u ratnoj 1993. godini, pripremao se za svećeništvo u demokratskim promjenama, a uz sebe je imao tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Kuharića.
„Kardinal Kuharić je stric mojoj majci, djed i on su braća, tijekom odrastanja bilo je dosta susreta. Bio je župnik u našoj rodnoj župi, moj djed ga je primio i više od osam godina živio je u jednoj našoj kući. A kad je postao biskup redovito bi djedu Ivanu dolazi na imendan i mi djeca smo ga doživjeli u našoj kući.
“I u Pribiću smo ga susretali, a i dolazili smo mu na imendan. Prilikom mojeg promišljanja o svećeničkom pozivu, njemu sam to prvom rekao. Zamolio sam ga za razgovor i rekao mi je: ‘Ti se samo moli’. Vjerujem da sam tada i u njemu imao molitelja koji je pratio moj put“, rekao je mons. Razum.
Prisjetio se jedne zgode kada je kardinal Kuharić bio u mirovini, pozvao je mons. Razuma da odu u njegovu rodnu kuću u selo Konjščica, a on je došao po njega sa starim Renaultom 5.
„I pita me: ‘Nemaš ništa bolje?’ Odgovorio sam: ‘Morat ćete se zadovoljiti s ovim.’ I tako smo zajedno putovali, cijelu večer razgovarali smo u našem domu, slušali smo njegove uspomene“, ispričao je.
>Biskup Štironja: Trebamo omogućiti da se svako začeto dijete rodi
Mir koji se rađa iz molitve
Sugovornici i suradnici često primjećuju njegovu smirenost. Sam mons. Razum kaže da ona dolazi iz svakodnevne molitve, euharistijskog klanjanja i svete mise.
“Sve treba prolaziti sa sviješću da je Gospodin tu. Ključna stvar danas nije problem Božje odsutnosti, nego čovjekove odsutnosti. Trebamo naučiti živjeti u prisutnosti – Gospodin je uvijek tu.”
Stonski biskup i geslo?
Imenovanjem za pomoćnog biskupa dodijeljena mu je i naslovna Stonska biskupija, drevna biskupija koja danas više ne postoji, ali čuva bogatu povijesnu baštinu.
To je biskupija iz antičkog vremena, 1300. pripojena je Korčulanskoj, a u XIX. stoljeću Dubrovačkoj. Kao zanimljivost naveo je da je ondje župnik don Bernard Pleše s kojim je zajedno počeo studirati geodeziju. Najavio je da će kad bude prilika poći u Ston s narodom slaviti euharistiju.
Za biskupsko geslo izabrao je iz Isusove ‘Velikosvećeničke molitve’:
„Ut unum sint“ – „Da svi budu jedno“ (Iv 17, 22).
„To je moje geslo. Kad gledamo svijet u kojem živimo i život Crkve koju ne trebamo idealizirati, jer ima svoju dramatiku, napetosti, podjele – trebalo bi nas vraćati na ovu Isusovu želju, kao što je to unutarnje gibanje života u Bogu samome koji je Jedan, u ljubavi se ostvariti, Isus to unosi u vrijeme i poziva ljude da postanu dionici tog ideala, zajedništva u ljubavi.
To je inspiracija Crkvi koja treba težiti tome da bude jedna. To sam želio sebi podsvijestiti, a onda i svima nama“, pojasnio je mons. Razum.
Biskupsko ređenje će biti u zagrebačkoj katedrali koja za mons. Razuma uvijek nosi lijepe uspomene, ondje se dogodilo svećeničko ređenje, u nju je gotovo svakodnevno odlazio na grob bl. Alojzija i veseli ga da se, nakon potresa, ondje vraća život.
Mons. Razum rekao da je još ne zna što ga očekuje u novoj službi, napomenuvši da će „dopustiti Gospodinu da i dalje iznenađuje“, a rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa ostaje do kraja akademske godine, piše HKM.
Marko Kovač
Papa Lav XIV. imenovao je Marka Kovača pomoćnim biskupom u studenom prošle godine, tako je mons. Kovač postao najmlađi hrvatski biskup (rođen je 10. siječnja 1981., op.n.), a ta mu činjenica, kako je rekao, zvuči nestvarno.
U razgovoru je opisao trenutak kod apostolskog nuncija kad mu je prenio Papinu odluku o imenovanju:
„Nastala je šutnja, ušao sam u sebe i dopustio si nekoliko trenutaka razmišljanja. Bile su prisutne pozitivne emocije, ali i pozitivan strah, osjećaj nedostojnosti, malenosti i grešnosti. Čovjek je svjestan da ta služba nosi svijest da si nasljednik apostola. Nije jednostavno u prvi mah reći da’”, istaknuo je u petak 30. siječnja u emisiji „Aktualno“ Hrvatskog katoličkog radija.
Odgovarajući na pitanje što je ključno za prihvaćanje biskupske službe, mons. Kovač rekao je da ako je u jednom trenutku rekao da Crkvi, i u đakonskom i u prezbiterskom ređenju, što bi trebalo biti da sada kaže ne?’
„Na putu svećeništva trudiš se biti svjedok Evanđelja, pa u tom kontekstu je taj zadatak i pitanje izazovno, ali onda sam rekao – da”, odgovorio je mons. Kovač.
Dijete s Trešnjevke
„Rođen sam u obitelji na Trešnjevki. Moji roditelji bili su stariji. Rođen sam 15 godina nakon sestre, a ona je stradala u porodu i imala je cerebralnu paralizu i život obitelji time je bio označen. Nakon 15 godina rođen sam ja, a dvije godine nakon toga je sestra umrla. Moje odrastanje bilo je obilježeno i time.“
„Rođen sam za vrijeme komunizma, ali zahvalan sam svojim roditeljima koji su bili vjernici, katolici, pohađali su euharistiju, primali svećenika. Često smo išli na hodočašća. Roditelji su bili povezani i sa svećenicima i s vjernicima u župi. To je bila zaista lijepa oaza za odrastanje – i obitelj, župna zajednica i susjedstvo. Zahvalan sam na tome.”
Dodao je kako je od samoga rođenja bio uronjen u otajstvo Crkve: „Majka me je od rođenja već kao bebu nosila na misu, što je u mojoj obitelji bilo najnormalnije.”
Sestrina smrt „ je bila prihvaćeno u vjeri, a ne kao tragičan događaj koji nema nade. Ali osjetilo se da netko nedostaje.” Pred početak druge godine na bogosloviji preminuo mu je i otac.
„Majka i ja ostali smo sami. Ali zahvalan sam. Svjestan da sam dijete starijih roditelja, kao dječak sam molio da moji roditelji dožive moju punoljetnost. Sve što je bilo više, bio sam Bogu zahvalan”, rekao je novoimenovani biskup.
Župna zajednica kao druga obitelj
Govoreći o svojoj župi, rekao je da je bila izrazito živa župna zajednica, od predškolske zajednice vjeronauka, osnovnoškolskog vjeronauka, ministrantske zajednice, pjevanja u zboru, raznih aktivnosti uz naše tadašnje svećenike. „Zaista sam u toj zajednici susreo mnoge ljude i stekao prijateljstva za cijeli život”, posvjedočio je.
„Volio sam ministrirati, pomagati oko uređenja crkve. Znali smo organizirati kvizove. Budući da sam išao u glazbenu školu, pjevao sam u zboru mladih. I to je obilježilo moje odrastanje”, dodao je.
Svećenički poziv došao je kao plod promišljanja koje je počelo u 3. razredu srednje škole:
Sve je započelo na Trsatu tijekom jednog hodočašća. Iako je dotad odbacivao pomisao da bi mogao postati svećenik te su ga takvi komentari čak i ljutili, tada je prvi put počeo ozbiljno razmišljati o tom pozivu.
Nakon povratka kući život je nastavio uobičajenim tijekom. Približavala se matura i trebalo je odlučiti o daljnjem obrazovanju. Položio je prijemni ispit za studij matematike već u prvom roku. Ipak, nakon sudjelovanja na mladoj misi mladomisnika, nekadašnjeg đakona iz njegove župe, shvatio je da je to njegov pravi put te je odlučio krenuti putem svećeništva.
Ocjenjujući prvih 20 svećeničkih godina, rekao je: „Mogao sam dati puno više. Trudio sam se, ali čovjek sebe uvijek propituje.”
Govorio je i o školovanju u Rimu, rekavši da nije s time računao niti o tome razmišljao.
„Bogu i Crkvi sam zaista zahvalan na tom lijepom iskustvu biti u samom srcu kršćanstva, mogao sam doticati ono prvo, ranu Crkvu, tlo na kojem je prolivena krv mučenika.“
Tijekom školovanja u Rimu boravio je u Zavodu Germanicum et Hungaricum koji je u 20. stoljeću dao velikane Crkve u našem narodu. Ondje je formaciju prošao i kardinal Stepinac. Svake godine proslavljali su njegov blagdan, on se častio kao jedan od svetaca Zavoda, to nisu obilježavali samo hrvatski studenti, nego svi u Zavodu. U mons. Kovaču to je budilo ponos da dolazi iz zemlje, dapače iz nadbiskupije koja ima blaženika.
U slobodno vrijeme u Rimu je volio često šetati, posjećivati mjesta ranog kršćanstva. Kako je rekao, postao je svećenik jer želi naviještati Krista, Evanđelje, i to na bliži način, u posvećenom životu. To ga vodi.
Želio sam naviještati Krista i Evanđelje.
U Italiju je poslan i na specijalizaciju iz kanonskog prava nakon šest godina svećeništva:
„Nema zajednice bez prava, pa tako i Crkva mora imati odredbe kojima se vodi, naravno nadahnute Evanđeljem.”
Voli kanonsko pravo, premda nikada nije razmišljao da bi to mogao studirati, mislio je o drugim granama teologije.
„Ponekad Bog piše na način za koji ne znamo zašto, moj otac je bio upravni pravnik. Možda sam nešto upio i ne znajući”, prokomentirao je mons. Kovač.
>HBK pozvao papu u Hrvatsku; mons. Gorski komentirao uklanjanje ulice nadbiskupa Šarića
Majka kao vječni oslonac
U razgovoru se osvrnuo i na majčinu tihu pratnju kroz svećeništvo: „Nije puno govorila o tome, puno je molila, sudjelovala je u crkvi na misama. Siguran sam da joj je nerijetko bilo teško u toj samoći, ali shvatio sam da je ona to i osmislila. I uz pomoć dobrih ljudi, vjernika i redovnica koje su djelovale u našoj župi, kojima je pomagala, a i one njoj.”
Tijekom 20 godina služio je u više zagrebačkih župa. Svaka zajednica u kojoj je djelovao mu je draga: Sveta Obitelj, Malešnica, Špansko, Sloboština, Maksimir, Vlaška, Kustošija. A tijekom studija prava u Veneciji djelovao je u jednoj talijanskoj župi između Venecije i Padove.
„Stepincu sam se molio još kao srednjoškolac“
Za biskupa će biti zaređen u zagrebačkoj katedrali gdje je ređen i za đakona i za svećenika.
„Naravno da je čovjek i duhom i emocijama povezan i s tim mjestom koje je Bogu posvećeno i gdje se nalaze relikvije bl. Alojzija Stepinca. Njemu sam se molio i kao srednjoškolac i prije beatifikacije. Zato sam zahvalan – kad se već biskupsko ređenje treba dogoditi – da je to u zagrebačkoj katedrali”, rekao je biskup.
Puno mu znači i što će ređenje biti na blagdan sv. Ivana Bosca.
„Moja obitelj je povezana sa salezijancima. Najdraži svetac mojem ocu bio je upravo don Bosco. A kad se spominje da sam najmlađi biskup, očito da je i don Bosco trebao biti u toj priči”, primijetio je mons. Kovač. Majčin najdraži svetac je bl. Alojzije Stepinac. A biskup Kovač kaže da on spaja obojicu – i don Bosca i bl. Stepinca, uz Blaženu Djevicu Mariju i sv. Josipa:
„Budući da sam rođen u Župi sv. Josipa, te u njoj odrastao, sv. Josip igra veliku ulogu u mojem životu – i kao otac, poočim, i kao radnik, i kao uzor.”
Na pitanje kako mu je sv. Josip pomogao budući da je on svetac čiju ni jednu riječ nemamo zapisanu, mons. Kovač je kroz šalu odgovorio: „Upravo time. Meni često govore da jako puno šutim.”
Mons. Kovač govori malo, ali snažno. Na pitanje kako se rađa misao koju daje vjernicima, odgovorio je da se za homiliju potrebno pripremiti, potrebno ju je proživjeti prije nego se dogodi, treba živjeti s tim tekstom koji nije samo tekst nego Riječ, Krist, Bog:
„Misao bi se trebala roditi u odnosu s Gospodinom, u Njegovoj prisutnosti. Nekad to čovjek uspije bolje, nekad slabije. Ima i trenutaka suhoće, kad se zaista čovjek pita što će sutra reći, jer mi glavna misao ne dolazi. No tada kažem Gospodine, nadahni me. Sigurno je bilo trenutaka kada nisam dobro uspio prenijeti ono što je Gospodin htio. Ljudi smo”, iskreno je rekao mons. Kovač.
Za biskupsko geslo uzeo je riječi „Uistinu, Sin Božji“ (usp. Mk 15, 39).
„Često ljudi pitaju – zašto kršćanstvo? Zato jer je Krist Sin Božji. Crkva govori vlašću i mandatom Krista koji je Sin Božji. Kad sam birao geslo, želio sam naglasiti da geslo mora biti poruka, a poruka je uistinu Sin Božji. Ta se vjera rađa iz pogleda jednog poganina, stranca koji promatra Krista na križu, u njegovim očima tada kao razbojnika. To umiranje u njemu je pobudilo obraćenje, i ta smrt je prouzročila prvo obraćenje poganina”, protumačio je.
Kao pomoćni biskup dobio je naslovnu biskupiju Sarda u Albaniji. Osnovana je oko 1100. godine, blisko kad i Zagrebačka biskupija. Kasnije je bila sufraganska Baru, potom je ugašena. Godine 1934. Sveta Stolica iznova proglašava neke titularne biskupije, a biskupi koji nemaju svoju stolicu nositelji su titula tako je i mons. Kovač dobio Sardu. Nikad nije bio ondje, ali kroz život je često susretao i imao prijatelje koji su albanske nacionalnosti.
„Kad sam čuo da mi je ovo naslovna biskupija, bilo mi je drago”, rekao je mons. Kovač. Prezbiteri pratitelji na biskupskom ređenju bit će mu vlč. Alen Lulić i vlč. Matija Pavlaković koji su stajali pokraj njega i na prezbiterskom ređenju.
Odgovarajući na pitanje kako se uklapa u sliku biskupa budući da je puno mlađi od ostalih, mons. Kovač je rekao: „Vjerojatno postoji razlog koji u ovom trenutku ne dotičem, ali vjerujem da će se otkriti.”
U razgovoru je spomenuo događaje koji su obilježili 20 svećeničkih godina u Zagrebu: posjet pape Benedikta XIV., Sinodu Zagrebačke nadbiskupije, gdje je bio suradnik u pripremnom razdoblju i u samoj Sinodi, izbor novog nadbiskupa te izbor novoga poglavara Katoličke Crkve.
“Smisao svećenika, biskupa je biti s narodom i za narod”
U razgovoru je istaknuo važnost suradnje s vjernicima laicima:
„Smatram da je smisao svećenika biti sa svojim narodom, ako si mlađi svećenik, onda i s mlađima. Kao župni vikar među mladima sam imao dobre suradnike na župama na kojima sam djelovao. To je nešto što čovjeka nosi – njihov žar, pitanja, krize. Možeš im biti blizu, poticaj. Bogu hvala, u Hrvatskoj, u Zagrebu možemo primijetiti mnogo mladih koji traže Boga, čeznu za Njim i trude se vjerovati. Smisao svećenika, biskupa je biti s narodom i za narod. U tom kontekstu, zahvalan sam što sam ovdje.”
U razgovoru se osvrnuo i na suradnju s HKR-om
Zbog specifičnosti glasa na radiju su ga rado uključivali u meditativne emisije kao mladog svećenika.
A sam je o svojem glasu rekao: „Među narodom volim promatrati ljude, zajednicu, kad dođem prvi put, kakve će biti reakcije na licima kad progovorim. Obično bude šok ili smiješak. Navikao sam. Ako i taj glas može nečemu pridonijeti – Bogu hvala.”
Mons. Kovač bit će ređen zajedno s mons. Vladom Razumom kojega je upoznao kad je ušao u bogosloviju i doživio ga je kao otvorenog i pristupačnog svećenika bliskog Gospodinu, piše HKM.
>Biskup Glasnović: U vremenu demografskih izazova pozvani smo biti oni koji cijene život
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr/hkm
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.