Vatican News objavio je dvominutnu videopriču s fotografijama i videosnimkama pape Franje od njegova djetinjstva u Argentini do izbora za Petrova nasljednika. Donosimo povijesni i teološki pregled života i djela pape Franje – Jorgea Maria Bergoglia.
Izabran za Papu 2013.
Nakon odreknuća Benedikta XVI., kardinali su u srijedu 13. ožujka 2013., na dvama jutarnjim glasovanjima i skrutinijima koji su uslijedili, za novog, 266. papu izabrali nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorgea Maria Bergoglija kao prvog rimskog biskupa iz Latinske Amerike, prvog isusovca i prvoga koji je nakon točno 1100 godina uzeo novo papinsko ime, Franjo.
Nakon što se toga 13. ožujka u 19:05 nad Sikstinskom kapelom pojavio bijeli dim te nakon već opjevanih riječi kardinala protođakona, a bio je to kardinal Jean-Luis Tauran: „Annuntio vobis gaudium magnum: habemus Papam!“, i nakon što je odmah potom obznanio njegovo ime: „Eminentissimum ac reverendissimum dominum, dominum Georgium Marium, Sanctae Romanae Ecclesiae Cardinalem Bergoglio, qui sibi nomen imposuit Franciscum“ („Javljam vam veliku radost: imamo Papu! Preuzvišenoga i prepoštovanoga gospodina Jorgea Maria, kardinala svete Rimske Crkve Bergoglia, koji je sebi izabrao ime Franjo“), na Trgu sv. Petra u Vatikanu zavladala je velika radost i iščekivanje njegove pojave.
> Tko bi mogao biti novi papa?
A onda se okupljenima i cijelome svijetu, koji je s velikom pozornošću putem medija pratio izbor novog pape, obratio Franjo znakovitim i pomalo neočekivanim načinom i riječima: „Braćo i sestre, dobra večer! Vi znate da je dužnost konklave bila dati Rimu biskupa. Čini se da su moja braća kardinali otišli po njega gotovo na kraj svijeta. No tu smo… Zahvaljujem vam na prihvaćanju. Rimska biskupijska zajednica ima svojega biskupa. Hvala! A prije svega želio bih izmoliti molitvu za našega biskupa u miru, Benedikta XVI. Molimo svi zajedno za njega da ga Gospodin blagoslovi i Gospa čuva!“
Djetinjstvo i mladenačke godine
Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. kao prvo od petero djece oca Maria Giuseppea Francesca i majke Regine Marie Sivori. Živjeli su u četvrti Flores u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine. Trenutci zajedništva bili su vezani i za njegovanje obiteljskih korijena u razgovoru na pijemontskom narječju, čime je Jorge Mario ostao trajno povezan s Italijom, zemljom svoga podrijetla. Osim igrom, djetinjstvo Jorge Maria je od malena bilo obilježeno kućnim obvezama u kojima je rado sudjelovao jer se kroz to očitovalo zajedništvo u kojem je uživao.
Od 1943. do 1948. godine Jorge Mario pohađao je Osnovnu školu Antonio Cervino, a po njezinom završetku započeo je srednjoškolsko obrazovanje. Nakon toga se upisao na Tehničko-industrijski institut specijaliziran za prehrambenu kemiju, a paralelno uz srednjoškolsko obrazovanje počeo je raditi u tvornici tekstila, na čemu je uvijek ostao zahvalan svome ocu. Uvijek se s ponosom i radošću osvrće na svoju prošlost i govori kako je zahvalan ocu što ga je poslao raditi jer je to imalo važnu ulogu u njegovu odgoju: „Jako sam zahvalan ocu što me je poslao raditi. Rad je jedna od stvari koja mi je u životu najviše dobra donijela, a osobito taj laboratorij gdje sam vidio sve dobre i loše strane svakog ljudskog pregnuća.“
Još kao mladić osobito je volio igrati nogomet i košarku. Svoje pak kuharske sposobnosti, kasnije u životu, prakticirao je kao odgojitelj i rektor kolegija Máximo u San Miguelu, u kojem je živio. Budući da nedjeljom nije dolazila kuharica, Jorge Mario je sam kuhao studentima. Uz odgovornost prema obitelji, obrazovanju i poslu, nije zanemario vjerski rast i sakramentalni život te je, stoga, redovito pohađao župu San Jose de Flores u kojoj je slavio sakramente.
Odluka za svećeništvo
Taj tihi hod vjere i pouzdanja u Boga u jednom trenutku bio je osobito značajan jer je shvatio da ostatak svoga života želi apsolutno posvetiti služeći Bogu i Crkvi kao svećenik, kroz sakrament svetoga reda. A odluka se zbila posve nenadano, tijekom ispovijedi. Kasnije, već kao kardinal, prisjeća se tih događaja u jednom intervjuu: „Za vrijeme te ispovijedi dogodilo mi se nešto posve neobično, ne znam što, ali nešto što mi je promijenilo život. Rekao bih nešto kao da su me zaskočili dok sam spavao na straži. Bilo je to iznenađenje, zadivljenost jednim susretom i postao sam svjestan što me čeka. To je vjerničko iskustvo: zadivljenost zbog susreta s nekim tko te čeka. Od toga trenutka Bog mi je postao onaj tko me pretekao. Ti ga tražiš, a on je prvi tebe našao. Ti ga želiš susresti, a on prvi dolazi ususret.“
> Papa je imao člansku iskaznicu hrvatskog kluba
No, još su potrajale paralelne četiri godine studija i rada u laboratoriju za analizu, a potom je uslijedila i teška upala pluća koja je bila opasna po život. Morao je na operaciju te su mu odstranili gornji dio desnog plućnog krila. Iz razdoblja bolnog i mukotrpnog liječenja nakon
Sve to još je više osnažilo Jorgeovu odluku kojom je, nakon što je diplomirao kemijsku tehnologiju, odlučio stupiti u Villa Devoto, biskupijsko sjemenište u Buenos Airesu. Nekoliko mjeseci kasnije, 11. ožujka 1958. godine prešao je u novicijat Družbe Isusove. Prije negoli je bio zaređen za svećenika, poslan je u Čile gdje je stekao osnovna znanja iz humanističkih znanosti.
Svećeničko ređenje – studij – mladi isusovački provincijal
Po povratku u Argentinu 1963. godine diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u San Miguelu, a dana 13. prosinca 1969. godine, uz blagoslov i podršku obitelji, konačno je primio sakrament svetoga reda. Godinu dana kasnije, 1970., diplomirao je i teologiju, a potom je poslan u Španjolsku u Alcalà de Henares da ondje provede završno razdoblje novicijata. Kasnije je i sam bio učitelj isusovačkih novaka u Villa Barilariju na Teološkom fakultetu u San Joseu i rektor istoimenog velikog kolegija.
Dana 22. travnja 1973. godine položio je doživotne zavjete, a već u srpnju iste godine izabran je za provincijala Družbe Isusove u Argentini. Službu provincijala vršio je šest godina. Godine 1986. otac Bergoglio poslan je u Njemačku na poslijediplomski studij u kojem je želio istražiti misao Romana Guardinija. U Njemačkoj se zadržao kraće vrijeme te se ponovno vratio u Argentinu, gdje je vodio kolegij „Salvatore“ u Buenos Airesu i obavljao službu duhovnika i ispovjednika u župi u Cordobi. Župljani su ga poznavali kao čovjeka dubokog siromaštva, velikog molitelja, čovjeka nade i kao učenu osobu koja se odlikuje intuitivnom inteligencijom.
Pomoćni biskup i nadbiskup Buenos Airesa
Osim župljana, darovitosti oca Jorgea Maria osobito je poznavao i cijenio tadašnji nadbiskup Buenos Airesa kardinal Antonio Quarracino, koji ga je htio pridružiti drugoj dvojici svojih pomoćnih biskupa, Héctoru Rubénu Agueru i Rubénu Oscaru Frassiji. Tako je papa Ivan Pavao II., na kardinalov prijedlog, potpisao Bergogliovo imenovanje za pomoćnog biskupa Buenos Airesa, te je za biskupa posvećen 27. lipnja 1992. godine. Samo godinu dana kasnije, 1993. godine, kardinal Quarracino imenovao ga je i za svoga generalnog vikara. U međuvremenu, kako je kardinal počeo osjećati da mu se zdravstveno stanje pogoršava, pokrenuo je postupak za Bergogliovo promaknuće u koadjutora s pravom naslijeđa, tako da nakon njegove smrti može biti uzdignut na čelo nadbiskupije. Tako je 3. lipnja 1997. godine Bergoglio imenovan nadbiskupom koadjutorom, a nakon nepunih devet mjeseci i smrti kardinala Quarracina, 28. veljače 1998. g. postao je prvi isusovac na čelu kurije u Buenos Airesu.
Od samih početaka Bergogliova služba je bila prožeta njegovim vlastitostima – poniznošću i raspoloživošću. Biskupijski svećenici imali su njegov telefonski broj i mogli su ga zvati u bilo koje vrijeme za pomoć, savjet ili rješenje nekog problema. Stalno je odlazio u pohode crkvama koje su se nalazile pod njegovom jurisdikcijom kako bi hrabrio svećenike da osjete blizinu svoga biskupa. Može se reći da je on sam bio prvi primjer „pastira koji mirišu po ovcama“, na koji kao biskup i kasnije kao papa, poziva braću svećenike. Jedan od detalja koji govore o brizi, blizini i služenju biskupa Bergoglia je taj da je znao prenoćiti u nekoj župi i bdjeti nad bolesnim svećenikom.
Kardinal i Papa s teologijom nade i naroda
Na konzistoriju u Vatikanu 21. veljače 2001. godine papa Ivan Pavao II. imenovao je nadbiskupa Bergoglia kardinalom, a on je tu službu prihvatio u još većoj skromnosti. Na istu skromnost i razboritost pozvao je sve vjernike koji su željeli doći u Rim da bi ga pozdravili na ceremoniji primanja znakova kardinalske službe, sa zamolbom da novac koji su namijenili za put radije daju siromašnima. Uz ove specifičnosti kardinala Bergoglia, koje su kasniji ključ čitanja i razumijevanja njegovih gesta kao pape, stoji i to da nije podlegao svjetovnosti i povlasticama koje mogu pratiti službu kardinala, nego je svoju službu nastavio u poniznosti i jednostavnosti.
Tako je, primjerice, odbio stanovati u otmjenoj nadbiskupskoj palači u Olivosu blizu predsjedničke rezidencije i ostao je živjeti u skromnom stanu u buenosaireškoj kuriji. Također, umjesto da se koristi službenim automobilom s osobnim vozačem, nastavio je putovati autobusom ili podzemnom željeznicom gdje mu se svatko mogao obratiti. I odjeća mu je bila ista kao prije – obična reverenda, a za kardinalsko ruho dao je prekrojiti ono koje je pripadalo njegovom prethodniku.
Sve do Biskupske sinode održane u Argentini u listopadu 2001. godine, ujedno krizne godine za Argentinu, konkretan lik i djela argentinskog kardinala nisu bili poznati među crkvenim dostojanstvenicima s ostalih pet kontinenata. Ta Biskupska sinoda u svojim dokumentima opisala je mnoge vidove nečuvene krize koja je vladala Argentinom te tako navodi „…magijsku zamisao države, neodgovorno trošenje zajedničkog novca, ekstremni liberalizam i tiranija tržišta, utaje poreza, manjak poštivanja zakona, kako u njihovu obdržavanju tako i u njihovu donošenju i primjeni, gubitak osjećaja za posao.“
Koraci do izbora za Papu
Na Sinodi je nadbiskup New Yorka kardinal Edward Michael Egan nakon rasprave trebao podnijeti referat o temi Biskup – služitelj evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta, no zbog svečanosti odavanja počasti žrtvama pokolja poznatog terorističkog napada na tornjeve blizance 11. rujna 2001. godine na njegovo mjesto kao pomoćni relator imenovan je upravo kardinal Bergoglio. U izlaganju o spomenutoj temi, koje je održao sinodskim ocima, oslikan je lik biskupa kakvoga Crkva treba u vršenju svojeg poslanja na početku trećeg tisućljeća.
Biskup je „Božji čovjek koji kroči sa svojim narodom, čovjek zajedništva i misionarstva, čovjek nade, služitelj evanđelja za nadu svijeta. Znamo da čitav svijet teži toj ‚nadi koja ne postiđuje‘ (Rim 5, 5), zato biskup mora biti propovjednik nade koja se rađa iz Kristova križa.“ Biskup, dakle, mora biti bliz onima koji su na rubu društva i kojima je svijet marginalizirao svaku nadu. Svojim misijskim duhom i apostolskom odvažnošću dužan je ulijevati nadu jer koliko se sam biskup nada toliko i prima. „Svaka biskupova pastoralna aktivnost bez nade je neplodna“, reći će. Biskup pred svijetom mora naviještati utjelovljenog Boga u Kristu koji je Bog s ljudskim licem, tj. Bog koji je s nama. Upravo takva sigurnost vjere i navještaja, raspoloživost i velikodušno prihvaćanje, može pobuditi i stvoriti nadu u drugima.
Čvrsto uvjerenje da Bog hodi sa svojim narodom te da mu uvijek budi nadu, da je on Bog nježnosti i milosrđa već ga je i u prijašnjoj konklavi istaknula kao ozbiljnoga kandidata za nasljednika Ivana Pavla II., no nakon odreknuća Benedikta XVI. izbor je bio i brz i relativno lagan: Jorge Mario Bergolio izabran je za novoga rimskog biskupa te je, na iznenađenje mnogih, ali znakovito, promišljeno i s razlogom, uzeo ime Franjo, piše IKA.