Nova predstava zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh “Jazavac u Kerempuhu”, autorski projekt Olivera Frljića čija je premijera sinoć otvorila novu sezonu toga teatra, duhovita je kritika ispolitiziranog malograđanskog shvaćanja osobnog i državnog identiteta.
Predstava napravljena kao hibrid stand-up komedije i satiričke monodrame bavi se značenjskom simbolikom imena i naziva – političkom, geografskom, sintagmičkom. Tu problematiku kontekstualizira od 90-tih godina prošloga stoljeća i vremena kada su takve promjene označavale distanciranje od prethodne države, čak i onda kada to nije bilo potrebno niti svrhovito, pa do danas.
O raznim pitanjima imena i, slijedom toga, naroda i pripadnosti u predstavi raspravljaju četiri glumca – Rakan Rushaidat, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš i Vilim Matula. Temu, kao i formu stand-upa uvodi Rushaidat, kroz priču o svojem podrijetlu i imenu.
Ime – njegova (ne)poćudnost, označiteljska moć i simbolička vrijednost – provlači se kroz točke sve četvorice, zamišljene kao klasičan stand-up nastup u kojemu glumac impersonira sam sebe pred publikom koja komentarima, smijehom ili odsustvom toga sudjeluje i usmjerava tijek i odvijanje monologa.
U tim monolozima-raspravama sa samima sobom i s publikom, glumci duhovito raščlanjuju problematiku nošenja “nepoćudnog” imena ili naziva, pritom ne štedeći nikoga. Isus, Duško Ljuština, Milan Bandić, Tomislav Karamarko, Ante Todorić, Ivo Josipović, Zoran Milanović – svi su tu u gotovo istoj rečenici, naznačeni ili spomenuti imenom, ali uvijek u duhovitoj replici kojoj ne manjka satiričke oštrice, ali koja je u svojoj osnovi benigna i čija je namjera da u prvome redu zabavi.
Ni ostale teme današnjice nisu zaobiđene – farmaceutska industrija, religija, džihadisti, poplave koje su nedavno poharale Hrvatsku i regiju – sve je to dotaknula suptilna ironija intelektualnog humora Frljića i četvorice glumaca, koji zajedno potpisuju tekst.
Između svakog pojedinačnog izlaganja – Perić je izvrstan u prikazu susreta s depresivnim Isusom koji se preorijentirao s ortaštva sa crkvom na biznis s farmaceutima; Kečkeš se bavi političkom dezorijentiranošću humanitarnog aktivizma, dok Matula tematizira razne vrste malograđanskih elitizama – umetnute su zajedničke scene u kojima ostala trojica ogovaraju onoga koji je upravo završio svoje izlaganje.
Sve se odvija na scenografski funkcionalno ogoljenoj sceni kojom dominira veliki natpis “Jazavac” u stilu neonske reklame, a glazba je pozadinska i povremena.
Predstava obiluje za Frljića nezaobilaznim društvenim komentarom koji se ovdje bavi zanemarenim dijelom hrvatske prošlosti obilježenim “ideološkim silovanjima” i “kolektivnom lobotomizacijom društva” u 90-tima.
Ta na trenutke provokativna, a čitavo vrijeme izuzetno zabavna i duhovita predstava, nasmijala je i oduševila premijernu publiku Kerempuha, koja je čitavo vrijeme salvama smijeha pratila glumačke replike i gegove, te na kraju glumce i redatelja nagradila aplauzom i ovacijama.